25/07/2008

O Kazimiru Ostrogoviću, modernistu druge generacije, politički i socijalno angažiranom arhitektu, nije ni za njegova života ni poslije mnogo pisano, a da se o nekoj kritičkoj valorizaciji njegova opusa i ne govori. Tek je nedavni istraživački napor arhitekta Idisa Turata, pod mentorstvom profesora dr. sc. Marijana Hržića, otklonio taj nedostatak. Stoga je tim važnije da se Turatova studija barem djelomično predstavi javnosti kao treći u nizu monografskih brojeva časopisa Arhitektura: Neven Šegvić, Ivan Vitić i Kazimir Ostrogović. Arhitekt Ostrogović javnosti je poznat kao autor važnih gradskih objekata kao što su kompleks Instituta Ruđer Bošković, Zagrebačka banka u Zagrebu, Riječka banka u Rijeci, Fakultet strojarstva i brodogradnje, a prije svega zagrebačka Gradska vijećnica – ključna zgrada ne samo Hrvatske već i međunarodne moderne... (Friedrich Achleitner), dok se primjerice o njegovom konzistentnom i konzekventnom kvarnerskom opusu već manje zna.

Vrijedno je podsjetiti na Ostrogovićevo sudjelovanje u čitavom nizu velikih pompoznih poslijeratnih natječaja (zgrada Centralnog komiteta Komunističke Partije 1947.; velika opera u Beogradu 1947. – prva nagrada; zgrada savezne Vlade 1947.), koji su trebali afirmirati novu državu i novi društveni sistem prema tada aktualnom sovjetskom modelu. Za razliku od svojih kolega (velikih pa i najvećih imena hrvatske moderne) Ostrogović nije udovoljio zahtjevima vlasti za monumentalizmom i reprezentativnošću, već je zadržao dignitet svoga modernističkog stava. Od ranih natječaja kao primjerice natječaja za Banovinu u Splitu 1936. do kapitalnog djela - zagrebačke Gradske vijećnice održan je kontinuitet arhitektonskog pristupa i postupka. Pritom taj kontinuitet predstavlja prije arhitektovu vrlinu nego manu. Navedene su tek neke od tema ove monografije o Kazimiru Ostrogoviću, čija se arhitektura može označiti kao svojevrstan katalog arhitektonskih pravila i principa, a ta pravila predstavljaju svojevrsnu derivaciju modernističko–bauhausovskih principa i uloge arhitekta u društvu… kako je to izrazio autor Idis Turato.