In memoriam

Veljko Oluić, 1954.–2025.

Autor/izvor: Hildegard Auf-Franić 17/11/2025

Teško je prihvatiti da nećemo više sretati njegovu dugu figuru, slušati ga kako svoje duhovite opservacije prati gestama ekspresivnih ruku. Prije nekoliko je mjeseci dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, nagradu koju zbog narušenog zdravlja nije mogao osobno primiti, nagradu koju smo proslavili s njegovim najdražima.

Upoznala sam Oluju doslovce pred 50 godina, kao dvadesetogodišnjeg studenta, te je svih tih godina bio uz mene kao suradnik, kolega, koautor, prijatelj. Da je izniman projektant sam prepoznala još dok je studirao, a ja bila asistentica Bere Radimira. Uvijek pamtimo neki prvi dojam, utisak, gestu, glas. Pamtim njegove ruke na skicen papiru. Zadatak je bila osnovna škola, njegov projekt bih i danas mogla nacrtati. Odlična škola, no nije prošla taj semestar jer je nije istuširao na vrijeme. Takav je bio red na fakultetu te 1975., 1976. godine. Ponovno smo se sreli u crtaoni. Oluja je 1979. diplomirao, a već godinu kasnije zaposlio se u Zavodu.

Nakon diplome surađuje s nizom suvremenika (Vedran Mimica, Jelena Skorup, Zoran Boševski, Boris Fiolić, Goga Žaja, Dražen Juračić, Marina Bertina, Goran Rako, Milan Šosterič, Ivica Turčić, Mihajlo Kranjc, Ivan Crnković, Miroslav Begović…), no ubrzo se među njima kristalizira tandem u kojem će djelovati niz godina – suradnja s Tončijem Žarnićem. Krunski projekt te suradnje je nedvojbeno Tehnički školski centar u Zadru, projekt za kojeg su osvojili prvu nagradu na natječaju 1987. godine i realizirali ga punih sedamnaest godina kasnije, te za nju primili nagradu Viktor Kovačić. Njih su dvojica i sa mnom surađivali na nekoliko izvedenih projekata vrtića i škola. I dok njihova suradnja kontinuirano i plodno obitava u natječajima, studijama, zapisima, Oluić u paraleli realizira samostalno i u suradnjama s drugima. Osobno najdraža suradnja s Olujom mi je Paviljon VI Agronomskog fakulteta u Zagrebu, projekt kojeg smo počeli 1997. i dovršili 2010. godine. Među nekoliko njegovih interijera i projekata manjeg mjerila svakako je bila mala kuća za obitelj Pavlinek na zagrebačkoj Kustošiji, zamijećena i nominirana za nagradu Drago Galić. U obrazloženju nagrade za životno djelo, Maja Furlan Zimmermann primjećuje da je ta kuća, „kao njegov materijalizirani osobni arhitektonski manifest – velikodušno skromna, prostrano racionalna, kompleksno jednostavna i elegantno obična, obazriva posveta našoj disciplini i onima radi kojih se njome bavimo.“

Bio je iznimno voljen profesor. U više od četiri desetljeća rada oblikovao je generacije studenata svojom nenametljivom ali produktivnom pedagoškom metodom koja je kroz godine rezultirala iznimnim radovima pod njegovim mentorstvom. Vodio je vježbovne kolegije projektiranja, od osnova na prvoj godini, škola, sporta preko interijera do diploma. 2011. preuzeo je moj kolegij Zgrade društvenog standarda, a na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku je vodio kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje. Vodio je Zavod za arhitekturu u više mandata, kao i Kabinet za zgrade društvenog standarda. Dok sam bila dekanica, bio je moj oslonjivi prodekan. Bio je tih i samozatajan. Ako sam htjela nešto čuti, trebala sam pitati. Bio je osoba mog apsolutnog povjerenja. S njim je bilo krasno putovati: njegovi itinereri su bili besprijekorni, a začinio bi ih u razgovorima nizom anegdota o ljudima i mjestima koje bismo obilazili. Svuda je kasnio. Samo na ovaj posljednji čin je previše, previše uranio.

Počivaj u miru, dragi Oluja.

Hildegard Auf-Franić