Komentar

Zagrebački prostor oko Save

Autor/izvor: Sonja Jurković / DAZ 23/11/2012

Zagrebački prostor oko Save
Prof. dr. sc. Sonja Jurković dipl.ing. arh.

(pregled i sažetak vlastitog iskustva) 

Uvod

Odnos građana prema rijeci Savi je oduvijek bio vrlo različit.
Građani grada Zagreba ovisno od njihove dobi, sklonosti i navika, naobrazbe i fizičke kulture,  različito koriste prostorne potencijale njenih obala.

Sava je  svojevrsna simbolična kategorija, ovisno o povijesnom razdoblju i uvjetima njenog toka. Ona je i iracionalna predodžba onog što bi mogla biti, te kako bi moglo izgledati njeno uređenje. Ona je često i posuđena vizija Pariza, Praga ili nekog drugog grada s rijekom.

A rijeka je uvijek razdjelnica obala.
Međutim, rijeka je prirodni resurs  koja osigurava vodu i koja je poželjan sit za naseljavanje.    
Rijeka ima prenesena značenja životnog toka, prolaznosti, i dr. Ona je indikator čistoće ili onečišćenja. Ona je i energija.

Sve te predodžbe odnose se i na Savu. A svaka nova generacija je stvarala neke nove predodžbe o prostoru oko nje. Grad joj se približavao, preskakao ju i vezivao mostovima, uređivane su obale, nasipi se dizali  protiv poplava, a san o energetskom iskorištavanju prenosi se iz jednog Generalnog  urbanističkog plana u drugi.

Planirana je njena plovnost i luka. Istovremeno su njena zaobalja bila zaštićena kao rezervoari pitke vode, a i kao ekološki rezervati.

Svaka struka gradila je neki poseban odnos o njenim potencijalima.
A planeri i urbanisti pokušavali su, po definiciji svoje zadaće, tražiti kompromise između raznih aspiracija za korištenjem, te među-disciplinarno uskladiti razne potrebe i prostorne, te resursne mogućnosti.

Kada se planira uređenje obala Save, radilo se, a i radi se, zaista uvijek, o megaprojektu, čiji plan prelazi dekade, a da se o troškovima i ne govori. 

Urbanisti sa pridruženim stručnjacima starili su zajedno s planovima. Novi su se površno upoznavali s nekadašnjim analizama i prijedlozima, te uvijek iz početka otkrivali već utvrđeno. Otkrivali tu toplu vodu, temperatura u Savi doduše raste, ali u ovisnosti o globalnom zatopljenju. A onaj podzemni tok, onaj resurs pitke vode, još je uvijek ugodno hladan. 

Moje iskustvo

Skoro cijeli svoj radni vijek od četrdeset i neku godinu, između ostalog, bavila sam se i rijekom Savom. Od plana za uređenje šljunčara kod Zaprešića, preko niza urbanističkih natječaja, do rada sa studentima s kojima sam promišljala njene prostorne mogućnosti. Od parkovnog uređenja njenih obala, do radikalnih skretanja njenog glavnog toka.

Iskustva koja sam naslijedila od svojih profesora: Boltara koji je između ostalog zbog sigurnosnih razloga bio protiv izgradnje hidroenergetskih stepenica; do Milića koji je isticao povijesni genius loci Zagreba, udaljen od njenih obala; do Wenzlera čije je životno djelo bio Jarun (kao veliki Zagrebački rekreacijski park), te Seissela i Marinović – Uzelca, koji su voljeli velike urbanističke geste, ali se nisu nikad izgubili u iracionalnom pristupu prostoru.

Mudar pristup cjelovitom prostoru je osnova prostornog planiranja govorili su ti profesori.

U pedagogiji je naravno, moguće pa i poželjno, poticati maštovite i nove ideje. Studenti trebaju  istražiti sve, pa i one najsmjelije mogućnosti.
Pomaci u budućnost počinju s vizijama, ali kada se one pretvaraju u projekte onda je obazrivost prema svim aspektima mogućih promjena nužan preduvjet da se tim projektima osigura barem minimumi za stvarnu realizaciju ideja.

Planovi i projekti sa Savom vrlo su poučan primjer kako se neke ideje ponavljaju pa odbacuju, ali i kako kompromis između zadovoljenja potreba različitih korisnika tog prostora, te stvarne prihvatljivosti svih korištenja u prostoru, nije moguće lako naći.

Razmatrajući samo urbanističke natječaje za Savu vidi se do koje mjere su se sukobljavali  ekološki, socijalni, ekonomsko, hidrološki i energetsko tehnički pristupi.
Rješavanje problema cjelokupnog prostora su zato ostavljana za neka bolja – vjerojatno pametnija i bogatija vremena.

Do sada nije bilo planerske snage da se neki osnovni ciljevi raščiste, te da se ne prenose u budućnost.  Nije bilo suglasja da se napusti ideja o hidro-energanama na urbanom potezu usprkos svim argumentima.

Urbanistički natječaji:

I. 1977. pejzažno rješenje zone Bundek i Plivačkog centra (nagrada autorski tim Doklestić, Ivaniš, Orlandini).
   Ovaj natječaj nažalost nije realiziran, ali je barem uređen park Bundek.
       
II. 1981. Rješenje uređenja Save odnosno inundacija bilo je očekivano i u velikom pozivnom Anketnom urbanističkom natječaju za Centralno područje grada Zagreba.
Grupa s Arhitektonskog fakulteta (prof. Boltar, Milić, Kollenz, Maretić, i dr.)  je savski   prostor usprkos prijedlozima iz GUPa, ostavila u svom postojećem koritu bez hidroelektrana. Obalni prostor ostao je uređeni parkovni prostor, kao dio centralnog rekreacijskog područja vezan na društvene i kulturne sadržaje na  njegovom obodu.

III. Godine 1997. Grad Zagreb je u Okvirima metropole organizirao Anketni natječaj za uređenje Save od Podsuseda do Ivanje Reke na koji je pozvana i grupa s Arhitektonskog fakulteta (Jurković, s grupom studenata Buvinić, Domanovac, Furlan-Zimmermann, Gajšak, Gašparović, Suljić).
Grupa je napravila radikalan prijedlog izmještanja glavnog toka rijeke Save u trasu odteretnog kanala, kako  bi se samo manji dio rijeke iskoristio za novo uređenje vodenog lica unutar urbanog parka. 
Prijedlog je prilično šokirao stručnu javnost, ali je otvorio perspektive prema novim tehničkim rješenjima koja bi se mogla realizirati u daljoj budućnosti. Pokazane su prostorne razvojne mogućnosti grada za 2022. i do 2047.g.
Sava bi se tim prijedlogom nakon 80-tih 20.st, trebala nanovo regulirati i to tako da se umiri njen tok kroz grad i tu dalje razvija gradski centar, a glavni vodeni tok rijeke se tim prijedlogom izmiještao u produbljeni odteretni kanal.

(Rad je osim na Okvirima metropole, izložen je na 33. Zagrebačkom Salonu kao prijedlog: Zagreb in Sava out 1999., te publiciran na međunarodnom simpoziju Landscape of Water, u Bariju u Italiji 2002.).

IV. Anketni natječaj u organizaciji DAZ-a 2002.
   Grupa (Buvinić, Gašparović, Jurković, Furlan-Zimmermann, Lulić, Suljić, Šmit).
Budući da se radilo o prijedlogu uglavnom iste autorske grupe iz devedesetih, preispitana je ideja o radikalnom izmještanje toka Save, te se realističnije prišlo projektu, tražeći umjerenije rješenje koje je vodilo račun o vremenu realizacija  u sagledavanju zagrebačkog prostornog razvoja.

(Rad je dobio jedan od pet jednakovrijednih otkupa. Izložen je na 37. Zagrebačkom Salonu kao prijedlog Sava bez hidroelektrana. 2002.)

(U međuvremenu je organizirano još nekoliko natječaja (za Nove zgrade vlade Hrvatske, te Europan natječaj i dr.).
  
Svojim navedenim radom sam stekla neka iskustva da mogu ocjenjivati današnja polazišta za uređenje rijeke Save.

A kakva su današnja polazišta?

Po svemu izgleda da nema usklađenog urbanističkog planerskog gledišta, već viđenja pojedenih struka.

Energetičari i dalje tvrde da su neophodne Savske energetske stepenice. Oni vole povlačiti paralele s izgradnjom stepenica na Dravi i Savi. Dovoljan im je argument da Slovenija ima dvije i gradi još tri HE, ali ne uzimaju u obzir karakter rijeke i njenu promjenu na različitim zemljopisnim položajima, te bitnim razlikama između planinskog i dolinskog toka rijeke.

Građevinari i investitori broje kubike betona, nasipa, ne uvažavajući gradnju novih prostornih barijera podizanjem obodnih strana akumulacijskih jezera. Vodu naravno u ravnici treba dići na visine od 7, ili 10, pa i više metara, da bi se dobio njen potreban energetski potencijal.

Javnosti se nude projekti Višenamjenskog korištenja tako regulirane rijeke, u kojima se osim proširenog vodenog lica, navodno planira korištenje akumulacijskih jezera za rekreaciju, čak se tvrdi da će se poboljšati kvaliteta pitke vode u vodonosniku. 
Ali, ako se široko vodeno lice i vidi, doduše samo sa kruna nasipa, rekreacija pred branam nije moguća, a ti veliki građevinski radovi nikako neće ekološki doprinijeti kvaliteti pitke vode.

A ta zagrebačka javnost je nekako nezainteresirana, bez obzira na internetske forume i razmjene mišljenja.
Svaki pojedinac doduše zna da su Medvednica i Sava zalog zdravom životu u gradu, da su oni prirodni oslonac ekološkoj ravnoteži.

Što od svega ostaje?

Volimo tu našu rijeku i to očuvano pošumljeno brdo, ali prepuštamo nekim stručnjacima: učinkovitijima, bržima, jačima, da nam usmjeravaju tokove i grade budućnost, ne pitajući se da li će ona zaista biti bolja i zdravija za nove generacije?

Čekamo pokretače razvoja – investitore, zagledani smo u Europske fondove i ostavljamo da nas pometu poplave globalnih kriza. 
Ne želimo reći dosta megalomaniji u iskorištavanju prostora.  
Nema cjelovite planerske strategije tog centralnog zagrebačkog prostora.
Gradski planeri i urbanisti se ne čuju. A Udruga SLAP organizira savjetovanje.

Što je ovo savjetovanje?

Teško je  tvrditi da je ovo savjetovanje pogodilo baš pravi trenutak.
Ono što bi na početku trebalo naglasiti da mnogi sugovornici nedostaju i da mnoge struke nisu konzultirane.

Ne zna se pravi cilj, a možda niti zadatak savjetovanja.
Ako je to predstavljanje neke nove studije ili čak projekta trebalo bi ocijeniti ne njene rezultate, nego prije svega njenu namjeru!
Ako se ponovno pokreću programi za neki novi natječaj trebalo bi dobro analizirati zašto se oni dosadašnji  nisu realizirali.

Ako se želi podmetnuti alibije za realizaciju nedorečenih i ne usuglašenih projekata ovo je savjetovanje promašaj.

Pitanja koje se postavilo na jednom davnom okruglom stolu o Savi je i danas važno:
treba li Sava Zagrebu i trebali Savi Zagreb? (Tropan, 2000.)
Odgovor razočaranog stručnjak bio je: Savi ne treba Zagreb.
Što nije značilo da Sava ne treba Zagrebu.

A ključno je pitanje kakva Sava nam treba?

To je pitanje na koje treba odgovoriti javnost, referendum i zaista transparentno urbanističko planiranje njenog uređenja.

Moguća pitanja za Anketu:

• Želite li Savski rekreacijski park ili želite izgrađene i njene nastanjene obale?
• Želite li da se dva Zagreba s njene lijeve i desne obale dodatno odijele hidroelektranama?
• Želite li da se opskrba građana vodom riješi na nekom drugom vodonosniku?
• Želite li da se rasprodaju njene obale investitorima i da ona proteče kroz privatizirane obale?
• Želite li da se vizure na Medvednicu i to poznato lice grada Zagreba izmijeni?, te
• da Zagreb betonom obujmi svoju rijeku?

Dilema je dakle čija je rijeka naša ili "njihova", zelena ili betonska?

Kakva je sudbina Save, trebala bi biti tema okruglog stola koju bi organizirao DAZ i pokrenuo inicijativu za cjeloviti planerski pristup

Prilog: Neki kronološki podaci:

1891. donesen Zakon o vodnom pravu
1896. Osnovana Građevna uprava za uređenje Save na području Zagreba
1964. Velika poplava
1972. Studija uređenja i regulacije Save
1982. Završena Vodoprivredna osnova koja je ukomponirana u GUP Zagreba
1997. Natječaj za Savu unutar gradske inicijative Okviri Metrople (pozvano ukupno sedam  grupa, jedna predlaže izmještanje glavnog toka Save u odteretni kanal).
2001. Okrugli stol  za natječaj (govori se i o tome da su akumulacije upitne (Stilinović), a upozorava se da smo u artikulaciji vodotoka upali u diktat tehničkog monizma (Franković).
2002. Anketni urbanistički natječaj za Uređenje prostora Save (20 radova) 50% radova protiv izgradnje hidroelektrana. Nagrađena tri rada i pet otkupa.
         Rezultati natječaja su pokazani na izložbi i burno prodiskutirani.  
         I to je tada time i završilo.
         Istovremeno se radi projekt Studija izvodljivosti za HE Podsused (Elektroprojekt).
2004. Predloženo produbljivanje kanala radi protoka (Pavlin, Pletikapić)
2012. Potpredsjednik vlade (Čačić) najavljuje velik projekt izgradnje  višenamjenskog uređenja  Save (brana Prečko i kanal Sava-Sava, 1,2 miljarde EUR-a)
2012. Ponovno Savjetovanje o Savi (organizacija SLAP)
2013. Planira se početak projekta 4 hidroelektrane (HE Podsused, HE Prečko, HE Zagreb, HE Drenje), jer je Sava energetski izvor za Zagreb (?!), koje treba izgraditi u roku od 15 godina.