18/04/2007

Hrvatski muzej arhitekture HAZU, I.G. Kovačića 37, Zagreb
od 19. travnja do 13. svibnja 2007.

OTVORENJE: 19. travnja 2007. u 19.00 sati

Zagrebački kolekcionar dr. Josip Kovačić posjeduje zbirku koja sadrži
više tisuća umjetnina nastalih tijekom 19. i 20 stoljeća. Glavninu njegove
zbirke čine djela hrvatskih autora i autorica, nadasve onih čijim opusima
nacionalna povijest umjetnosti nije posvetila osobitu pozornost i koji se
rijetko nalaze u muzejskim i galerijskim zbirkama. Jedan segment zbirke
po svom je sadržaju jedinstven u svijetu. Naime, dr. Kovačić sustavno
skuplja djela hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, a više od tisuću
slika, skulptura i grafika iz tog segmenta svoje zbirke donirao je 1988.
godine gradu Zagrebu.
Nedavno je dr. Kovačić Muzeju suvremene umjetnosti donirao petnaest
slika Stjepana Lahovskog (1902. – 1989.), umjetnika koji za života nije
imao niti jednu samostalnu izložbu, a retrospektivna mu je izložba
priređena posthumno, 1995. u Modernoj galeriji u Rijeci. Za razliku od
njega, Nasta Rojc (1883. – 1964.) bila je cijenjena i priznata umjetnica
već i na samom početku svoje slikarske karijere, a nakon smrti njezino je
djelo gotovo zaboravljeno. Primjerice, 1927. godine samostalno izlaže u
londonskoj Gievs Art Gallery, a časopis Time donosi pozitivnu recenziju
izložbe. Izložba Zelene vrpce: Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i
Stjepana Lahovskog, predstavlja radove dvoje umjetnika koji su u svom
djelovanju bili zaokupljeni izvedbom autoportreta, odnosno
problematiziranjem kategorije identiteta: kako slikarskog, tako i osobnog.
Naime, zbirka dr. Kovačića osim samih umjetničkih djela sadrži opsežnu
dokumentarnu građu na temelju koje je moguće, primjenom danas
postojećeg teorijskog aparata, opusima minoriziranih umjetnica i
umjetnika pristupiti drugačije nego što je to činila modernistička povijest
umjetnosti i modernistička kritika, odnosno kontekstualizacijom određenih
opusa izvršiti njihovu revalorizaciju.

Kustosica izložbe u organizaciji MSU Zagreb u suradnji s Hrvatskim muzejom arhitekture HAZU je Leonida Kovač.
“U kontekstu postavljanja pitanja o tome što umjetnost jest, te nadalje što
je znanost o umjetnosti koju nazivamo poviješću umjetnosti, slučajevi
Rojc i Lahovsky pokazuju se upravo paradigmatičnima jer naime,
takozvana stilska nekonzistentnost, kao temeljno i permanentno obilježje
rada Stjepana Lahovskog, te takozvani anakronizam (utemeljen na
simbolističkoj tradiciji) u opusu Naste Rojc, desetljećima su bili razlogom
isključivanja ovih opusa iz povijesnih pregleda tokova hrvatske
umjetnosti 20. stoljeća. Ovi paradigmatični slučajevi, nedostatak kritičke,
odnosno institucionalne recepcije, mogu zahvaliti činjenici da čitljivost
performativa tih specifičnih umjetničkih produkcija izmiče dosegu
modernističke paradigme na kojoj se temelji disciplina povijesti
umjetnosti. Naime, u slučaju proučavanja povijesti umjetnosti
devetnaestog i dvadesetog stoljeća, dominantna je paradigma
poistovjećena s modernističkom poviješću umjetnosti, a ta je ne samo
manjkava već je moguće dokazati i njezino ideološko djelovanje kojemu
je cilj ograničiti ono o čemu se može ili ne može raspravljati, a odnosi se
i na stvaralaštvo i na recepciju umjetnosti” (iz teksta Leonide Kovač Zemljopis i zakašnjenja).