Intervju

Davor Mateković: Danas u arhitekturi glavnu riječ ne vode stilovi već jaki individualci

23/02/2018

Arhitekt Davor Mateković osnivač je arhitektonskog ureda Proarh čiji su projekti nominirani i nagrađivani priznatim međunarodnim arhitektonskim nagradama. Rođen je u Zagrebu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1992. osniva vlastiti arhitektonski ured. Kao aktivni sudionik domaće arhitektonske scene projektira i realizira niz recentnih arhitektonskih ostvarenja.

Na Svjetskom festivalu arhitekture u Singapuru 2015. s projektom kuće na Visu pobijedio je u kategoriji House – Future Projects, a za projekt kamene kuće u Lukovom Šugarju dobio je godišnju nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata u kategoriji stambene arhitekture „Drago Galić“. Davor Mateković projektirao je poslovne tornjeve i stambeni kompleks u Strojarskoj ulici u Zagrebu, zagorsku Hižu od slame i stakla kraj Kumrovca, osnovnu školu, dječji vrtić i jaslice na Vrbanima… Među aktualnim projektima su osnovne škole u Šestinama (Zagreb) i Solinu, dječji vrtić u Ivanjoj Reci, Islamski centar s džamijom u Osijeku, stadioni u Španskom i Sesvetama….

• Što je, prema Vašem mišljenju, glavna odlika moderne hrvatske arhitekture?

Danas je vrijeme potpune prožetosti stilova, medija, materijala, granica više nema te je bespredmetno govoriti o nacionalnim arhitekturama. Glavnu riječ ne vode stilovi već individualci, tako da je i u Hrvatskoj ista situacija. Idemo u korak s ostatkom svijeta, vrijeme umjetničkih pokreta je prošlo, jake autorske figure formiraju suvremene i progresivne smjerove. 

• Oslanja li se moderna arhitektura dovoljno na baštinu? Treba li se uopće oslanjati na baštinu ili ići svojim „putem u budućnost“? Kakva je u tom slučaju budućnost arhitekture u Hrvatskoj?

Mi možda imamo sreću da je naše naslijeđe vrlo raznoliko i bogato, premda nedovoljno prepoznato i cijenjeno među nama samima. Pod pritiskom globalnog, modernog, trendovskog, često arhitektura postaje bezlična u smislu da pristaje svugdje i svima, postaje konfekcija. Možete copy/paste u Japan, Španjolsku, Finsku, gdje god. Isto tako ne bi se trebalo kopirati baštinu doslovno, već crpiti iz nje iskustvenu kvalitetu i elemente koji su bezvremenski. Spojiti osjećaj za genius loci i suvremeni izričaj je zahtjevan proces, iscrpljujuć, ali rezultat je zasigurno autentičniji i ipak ostavlja jednu trajniju vrijednost.

Kao što sam rekao nacionalne arhitekture su u nestajanju pa tako i naša arhitektura ovisi o pojedincima, o shvaćanju da njen identitet ne bi trebali činiti doslovni neo elementi iz tradicije već kvaliteta i promišljenost projekta, s poštovanjem prema naslijeđu.

• Kako vidite ulogu arhitekta u nekom projektu? Je li arhitekt umjetnik, inženjer, menadžer? Koliko mora znati o financijama općenito, osim u dijelu posla koji podrazumijeva da morate biti unutar budžeta za pojedini projekt?

Arhitekt je,na sreću, sve to, jednom riječju-režiser, osoba koja kreira, objedinjuje, koordinira sve uključene. Arhitektura je poziv, ali živjeti od nje je posao jednako zahtjevan kao i ona sama. Pitanje je samo kako će uravnotežiti sve te segmente da ne bi postao arhitekt bez posla ili poslovni čovjek bez arhitekture.

Obrazovni sustav stvara arhitekte nespremne za tržište

• Jeste li zadovoljni obrazovnim sustavom iz kojeg Vam dolaze nove  kolege? Jesu li oni nakon diplome spremi za tržište, znaju li kakvi ih poslovi čekaju i imaju li potrebne vještine i znanja koje nisu čvrsto vezane uz arhitekturu?

Iz iskustva se može reći da su gotovi arhitekti koji se izbacuju na tržište nespremni na zahtjeve praktičnog posla. Uvijek postoje iznimke, ali taj mali postotak, kao i u svakoj struci, briljirat će bez obzira na obrazovni sustav. A ostali se, nažalost, ne snalaze u zahtjevima na radnom mjestu. Mi možemo biti zadovoljni s novim kolegama kao osobama, ali znanje s kojim dolaze je u nesrazmjeru s  konkretnim zahtjevima praktičnog rada u struci. Praksa koju odrađuju kod nas ili u drugim biroima je, čini mi se, jedini doticaj sa stvarnim svijetom – rokovima, zahtijevanom brzinom, tehničkim znanjem, anticipiranjem i brzim rješavanje problema, usklađivanjem s legislativom…

Obrazovni sustav koji nije u korak s vremenom, a ovo je vrijeme dominacije slobodnog tržišta, jednostavno ne izbacuje kvalitetan kadar koji bi se s dobivenom diplomom mogao nositi upravo s tim slobodnim tržištem.

• Koliko je velik Vaš ured, imate li potrebe za dodatnim zapošljavanjem?

Naš ured je velik ured u hrvatskim okvirima i godinama održavamo otprilike isti broj zaposlenih. Uvijek tražimo nove ljude koji bi upotpunili naš tim i doprinijeli mu nekim novim vrijednostima

• Na čemu trenutačno radite? Može li se odjednom biti koncentriran na nekoliko projekata?

Multitasking i simultani rad na više projekata nije samo nužnost. Na sreću to je i u karakteru ureda, a i jedini način kako biti konkurentan, imati stalan priljev poslova i financijski kontinuitet. Osim toga, svaki novi projekt je prilika za profesionalni rast i širenje znanja, a upravo to iskustvo nam je i omogućilo da održimo i povećavamo kvalitetu projekata, raznolikost i svježinu u pristupu. Trenutačno radimo na dvadesetak projekta različitih tipologija i obima, od ekskluzivnih obiteljskih kuća do velikih obrazovnih objekata, stadiona, poslovnih objekata, bolnica…

Inspiraciju se ne može ograničiti

• Kakav je odnos arhitekta i investitora? Ograničavaju li investitori inspiraciju arhitekta? Koliko ste spremni na kompromise?

Bez uspješno uspostavljenog odnosa između arhitekta i investitora nema ni kvalitetno izvedenog projekta. Odnosi mogu biti različiti, od investitora koji imaju puno povjerenje u našu arhitekturu i potpuno se prepuštaju u naše ruke, onih koji aktivno i pozitivno sudjeluju u procesu projektiranja s različitim feedbackovima i zahtjevima, do onih koji smatraju da mogu bolje od nas samih. Tada suradnja postaje neodrživa i jednostavno je prekidamo. U tom odnosu kompromisi su bitni i jedne i s druge strane, što ne znači da to nije odnos bez uzajamnog poštovanja.

Kao projektanti imamo odgovornost prema pravilima struke, ali i odgovornost da uvažimo zahtjeve krajnjeg korisnika prostora kojeg formiramo. Investitor, s druge strane, mora biti spreman uvažiti naš autorski integritet i arhitektonsku slobodu. Jedino tako je moguće održati i sprovesti projekt do kraja, na obostrano zadovoljstvo. Što se tiče inspiracije, ona se ne može ograničiti, to je  apstraktna ideja koja kreativnim procesom poprima fizički oblik.

• Hotelijersko-turističke tvrtke trenutno su glavni investitori kada je riječ o građevinskom sektoru. S druge strane, pritisak turista na stare gradske jezgre i manja mjesta sve je veći. Može li se utjecaj turizma na prostor poboljšati i mogu li i kako arhitekti na to utjecati?

Naravno da arhitekti pametnim urbanizmom i arhitekturom mogu poboljšati javni i individualni prostor, to je neupitno. Samo je pitanje da li je to prioritet – i državi i investitoru i, na kraju, arhitektu. Turizam je postao i postaje sve značajniji element u hrvatskom gospodarstvu. Na žalost, ne kao dio plana i promišljanja njegovog karaktera i smjera, već kao stihijska pojava kao posljedica različitih faktora na širem geopolitičkom i gospodarskom nivou. On se predstavlja kao krucijalan pa onda exitus acta probat, sve je dozvoljeno, na štetu zajednice, budućnosti. Danas arhitekt može istovremeno vrlo malo i jako puno – na nacionalnom nivou gotovo ništa – ali svojim pristupom u pojedinačnom projektu može i mora pokazati osobnu i društvenu odgovornost.

• Bavite li se projektima zelene gradnje? Kakva je njena uloga u suvremenoj arhitekturi općenito, a onda i u Hrvatskoj?

U zadnje vrijeme i kod nas se napokon kreće s nekim europskim i svjetskim smjernicama u gradnji. Mi u naše projekte implementiramo ideje i principe zelene gradnje i samoodrživosti gdje god je to moguće. To nije samo trend nego općeniti napredak u kvaliteti izgradnje i života. Sve te pozitivne stvari su jasne, samo uvijek ostaje pitanje koliko je opća klima otvorena za prihvaćanje takvog tipa ulaganja i promišljanja objekta od početka projektiranja pa kroz cijeli period njegove eksploatacije. Ono što je vani standard, kod nas je još u povojima jer ljudi nisu navikli ulagati više kako bi dobili više.

Vizije postoje na individualnom nivou

• Grad Zagreb raspisao je natječaj za savjetnika u projektu revitalizacije prostora tvornice Gredelj. Hrvatska komora arhitekata i Udruga hrvatskih arhitekata tražili su poništenje natječaja zbog netransparentnog odnosa Grada prema planiranju i uređenju javnog prostora grada, prema građanima te prema arhitektonsko-urbanističkoj struci.

Sve je to već viđeno, mislim da je bespredmetno uopće ulaziti u dublje analize jednog takvog stalno prisutnog obrasca u funkcioniranju grada. Netransparentnost u odlučivanju vladajućih struktura je postala uobičajena i gotovo opće prihvatljiva, dok se  stručna udruženja mogu, nažalost, samo očitovati.

• Kakva je uloga arhitekata i njihovih strukovnih udruga kada govorimo o vizijama i strategijama razvoja? Jesu li urbanizam i urbanisti marginalizirani?

Možemo govoriti o ulozi koju bi arhitekti trebali imati i o ulozi koju imaju. Svi smo mi marginalizirani, od strane društva i institucija, a i od strane vlastitog ceha. Vizije postoje, ali na individualnom nivou, bez organiziranog pristupa i alata za primjenu strategija, tako da sve ostaje, upravo i samo, na viziji, dok se praktično izvode parcijalna rješenja.

• Jesu li ljudi danas blokirani „demokratskim procesima“, planovima i pravima da odlučuju? Kako balansirati između želja/zahtjeva građana, struke i investitora?

Uvijek će biti nezadovoljnika i prigovora, to je potpuno prirodno i normalno. I svatko od nas ima neke svoje specifične želje i prohtjeve, no to ne znači da su oni opravdani i jedini ispravni. Teško je balansirati svačije želje a da se nikog ne zakine, zapravo, nemoguće. Jedino se kvalitetnim urbanizmom i arhitekturom, transparentnim postupcima i vezama između svih uključenih, može donekle garantirati dobar projekt za sve. Dok to ne bude tako, koristit će se svi dostupni mehanizmi kako bi se vršio međusobni pritisak jednih na druge, ovisno o interesima. Ipak, smatram da se, bez obzira na sve, napredak i izgradnja društva ne smiju kočiti. Urbani rast sa sobom ne nosi samo izgrađenu zgradu već i širenje sadržaja, zaposlenja, cijeli niz međusobno zavisnih procesa koji na kraju ipak rezultiraju općim progresom.

Politika – zatvoreni sustav premreženih interesa pojedinaca

• Kakav je Vaš stav prema javnim natječajima u Hrvatskoj?

Javni natječaji su pozitivni u svojoj ideji, da anonimno pobjeđuje najbolji, bez pritisaka i interesa. Tako se dobiva najbolje rješenje, a svi sudionici su ravnopravni. U praksi to često nije pravilo, mnogi su natječaji upitnih rezultata, gdje očigledno kvaliteta nije jedini i odlučujući faktor…

• Mnogi projekti koji su izabrani na natječajima nisu realizirani. Zašto, dešava li se to i na međunarodnim natječajima?

Netransparentnost, interesne skupine, institucije koje ne funkcioniraju… sve je to doprinijelo i odnosu prema projektima javnih natječaja. Politika tu također ima važnu ulogu. Ona, nažalost, nije nositelj pozitivnih promjena, već zatvoren sustav premreženih interesa pojedinaca na štetu zajednice. Sumnjam da je drugdje situacija savršena, ali zasigurno nije demotivirajuća kao kod nas.

• Jesu li Vam draži, nazovimo ih, manji ili veći projekti, odnosno projekti za pojedince (obitelji) ili tvrtke? U čemu je posebnost jednih i drugih?

Mi i dalje smatramo da ne postoji kvalitativna kategorizacija projekata po kvadraturi. Mali objekti mogu biti moćni kao i tisuće kvadrata nekog velikog. Izazovi su različiti, s obzirom na tipologiju, ali princip je isti. Posebnost projekta ne čini veličina, nego cijeli niz elemenata s kojima manipuliramo u procesu projektiranja: specifičnosti lokacije, klime, uvjeta legislative, zahtjeva programa, tehničkih mogućnosti i same inspiracije, ideje, koncepta koji to sve objedinjuje.

Izvor: točkanai.hr