Intervju

Grad je sinteza

Autor/izvor: vizkultura.hr 25/09/2017

Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, između ostaloga, autorica je i nekih od ponajboljih knjiga o Zagrebu, kao što su U funkciji znaka – Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata i Zagreb, pisani prostor. U ovom razgovoru, kao nastavak Vizkulturine serije o arhitekturi, urbanizmu i urbanizaciji Zagreba, govori o nekima od novoizgrađenih objekata, dovršenim i nedovršenim dijelovima grada i drugim zagrebološkim temama.

Željka Čorak
 
– Nova zgrada Muzičke akademije, kako je konzervatorskim smjernicama bilo određeno, formalno se oslanja na raniju Fabrisovu zgradu koja je imala ili ima status spomenika. Farbrisova zgrada je više manje u redovima struke prihvaćena kao vrijedna, no ono što želim dovesti u pitanje je njena formalna zaštita koja je uvelike ograničila potencijal lokacije. Prvo vas želim pitati da li je po vašem mišljenju ta zgrada uopće trebala biti zaštićena i mislite li da je njenu zaštitu uvelike odredila upravo sama lokacija? Naime, radilo se o prosječnoj, korektnoj, zgradi koja jednostavno nije bila dovoljno dobra za mjesto gdje je izgrađena, i koja da se nije nalazila na lokaciji na kojoj se nalazila vrlo vjerojatno zaštitu nikad ne bi dobila.  
 
Željka Čorak: Potpuno se slažem s vama da je bila riječ o prosječnoj zgradi, korektnoj u smislu ravnodušne prilagodljivosti ma kojem mjestu. Njezina je zaštita, mislim, rezultat uvjerenja da je sve dobro što je bilo zato jer je bilo. U tom smislu i poštovanje lokacije mehaničko je i formalno; moram priznati da u neko analitičko-vrijednosno poštovanje lokacije u Zagrebu jedva više vjerujem. U svakom slučaju Fabrisova zgrada bila je bolje rješenje od Iblerova projekta nebodera koji se na kraju, seleći se od Miramarske, preko lokacije o kojoj govorimo, informelnim zahvatom u okolinu napokon  ukotvio u Martićevoj ulici. Točnije rečeno na nečemu što je imalo biti Iblerov trg, pa je kao po kazni daljnjim zahvatom razgrađeno. Ta Fabrisova oprezna zgrada zapravo kao da je na neki način rezervirala mjesto nekom budućem zdanju. Njezino vrednovanje proizlazi i iz hipervalorizacije građevnih ostvarenja  šezdesetih godina. Mene je uvijek prvenstveno zanimao odnos kuće prema gradu. Grad je sinteza, a ne adicija. Vukovarska ulica može biti puna dobre arhitekture, ali ja u tkivu Zagreba nikad neću smatrati da je ona dobar urbanizam.
 
Ulica grada Vukovara / foto: Saša Šimpraga
 
– Nekoliko je vrlo uglednih autora na toj lokaciji zamišljalo naglašeniju vertikalu. Mislite li da je na tome mjestu trebalo ići prema višoj zgradi, a time i prema manjem zapunjavanju bloka ili su sadašnji volumeni i odnosi upravo ono što odgovara lokaciji? 
 
Željka Čorak: Mislim da sam u prvom odgovoru djelomično odgovorila i na ovo. Nikakve potrebe za  vertikalom na tom mjestu ne vidim; kazalište je imalo ostati dominanta trga. Zajednički nazivnik toga trga jest razigrani, ali visinski uravnotežen skyline vrlo raznorodne arhitekture, i to je autor nove zgrade Muzičke akademije dobro shvatio. Štoviše, usuđujem se reći da bi ta zgrada još bolje sjela na trg da je niža za kat – iz mnogih vizura tako bi se optimalno vezala na zgrade Leksikografskog zavoda i Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole – koju nikako ne želim preskočiti, premda joj je skinuto ime nad glavnim portalom kompleksa. Dakako, zadržavajući svu svoju osobnost – kao što je se, u granicama slobode svojih razdoblja, nisu odricala ni ostala, prethodna zdanja na trgu. Naravno, ako se gleda arhitektura samo kao arhitektura, onda se može uvažiti primjedba da bi nižim volumenom zgrada izgubila na proporciji, i to uvažavam. Znajući, naravno, da je kvadratura bila zadana i da je nije bilo lako realizirati.
 
Prijedlog Nevena Šegvića za lokaciju današnje Muzičke akademije 
 
– Kako ocjenjujete samu novu zgradu Muzičke akademije?
 
Željka Čorak: Moram sada ući u jednu posve drugu temu, kad je riječ o tome „što odgovara lokaciji“. Svi smo sretni što je Muzička akademija napokon dobila svoj prostor, a ne može se osporiti i da ona korespondira s dominantnim sadržajima trga. Pa ipak je njezina lokacija rezultat nejasnoća, nedostatka uvida ili nehaja prema cjelovitoj problematici kulturne infrastrukture grada, hrabrosti i odlučnosti u njegovu planiranju. Lokacija je iznuđena dugim čekanjem. Na trgu postoje Muzej za umjetnost i obrt i Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna, koji se guše u nedostatku prostora; od zajedničkog rođenja oni su organski vezani, njihova je veza, kulturološki, spomeničkog karaktera, a kratkovidna politika želi Školu iseliti da bi se tako riješila prostorna kriza Muzeja. Zar lokacija na kojoj se danas nalazi Muzička akademija nije bila idealna za dogradnju Muzeja i Škole, za trajno ili dugotrajno osiguranje njihova suvremenog funkcioniranja? Dopuštam sebi da ovo pitanje barem papir podnese.
 
Mislim da je Milan Šosterič napravio vrlo dobru arhitekturu, nažalost za konzervativan grad koji je oslijepio i izgubio kriterije.
 
– U nizu zagrebačkih novogradnji, jedan se slučaj ističe po svojoj neprilagođenosti mjestu, a to je zgrada Adris grupe u Jukićevoj ulici. Što mislite o toj zgradi?   
 
Željka Čorak: Već sam to rekla i napisala na nekoliko mjesta i u nekoliko navrata, ali su stvari potonule u tišini, u nečitanosti tiskovina  ili prolaznosti elektronskih slika. Tekst u kasno izašlom Zborniku Radovana Ivančevića sad je star i nekoliko godina, ali nažalost nije ilustriran nijednom od brojnih fotografija što sam ih priložila, nego detaljima fasade koji upravo – namjerno ili nenamjerno? – ništa ne govore. Bila sam zaprepaštena, i ostat ću, činjenicom da je to zdanje moglo ikada dobiti građevnu dozvolu, očito s konzervatorskim blagoslovom. Cijela priča s novim Hrvatskim povijesnim muzejem tužna je i mutna, ali s Adrisovom upravnom zgradom taj je Muzej dobio neporecivo najistinitiji eksponat za poznavanje društvene povijesti, odnosa politike i kulture, sudbine baštine našega doba. Gromada koja nije izgrađena ni na principu harmonije ni na principu kontrasta, koja poput postolja za svemirska lansiranja strši nad ujednačenim tkivom zaštićene cjeline Donjega grada, svoju urbanističku razornost ne opravdava  nikakvom arhitektonskom kvalitetom. Autor je inače razradio zanimljiv dinamični sustav u kojemu se kuće mogu preoblikovati dodavanjem  novih strukturalnih jedinica, već prema razvoju funkcije. A u ovoj je zgradi okamenio svoj vlastiti princip pretvorivši ga u čisti formalizam.  Ta zgrada, koju je najdojmljivije pogledati od crkve sv. Blaža, postavlja novu paradigmu odnosu prema Donjem gradu. Ili je, naime, bezvrijedan on i principi njegova sklada, pa je Adrisova zgrada samo nagovještaj budućnosti koja će taj prostor gledati kao gradilište, ili je bezvrijedna i nedopustiva ta arhitektura, koja nažalost neće biti srušena, ali će možda ostati osamljena.
 
Pogled na zgradu Adris grupe iz Primorske ulice
 
– Postoji li neka recentnija novoizgrađena zgrada u Zagrebu koju bi izdvojili kao dobru?
 
Željka Čorak: Ima ih svakako više, ali kao i u slučaju Muzičke akademije opredijelit ću se za manjinsku opciju. Svaki put kad prolazim Jurišićevom ulicom, osjetim zadovoljstvo gledajući kosine i lomove Barićeve zgrade kroz Kurelčevu ulicu, njegovu stvarnu prilagodbu postojećem, vođenje oka prema čudesnoj cjelini Nadbiskupskog dvora i Katedrale, kristaličnu čistoću i jednostavnost koja nije odustala od vlastitog modernizma zato što je uočila što su zatečene misli-vodilje prostora u koji ulazi. I o toj zgradi ima govora u tekstu u Ivančevićevu zborniku.
 
Prijedlog Brune Bauera iz 1936. za prostor između Nadbiskupskog dvora i Cesarčeve ulice
 
– U jednom do vaših tekstova o nedovršenom bloku Bakačeva-Cesarčeva-Vlaška govorite o „arheologiji vidika“, pogledu koji se pruža s trga na dvorišta toga bloka i tamošnje povijesne slojeve, s katedralom u pozadini.  Počevši od preregulacije čitavog tog poteza početkom 20. stoljeća, pa Planićeve zgrade koja cementira situaciju, koliko je taj blok danas (ne)dovršen? Treba li ga ostaviti kakav je, zatvoriti bilo gradnjom ili dodatnim zelenilom na postojećoj zelenoj površini ili nešto treće?      
 
Željka Čorak: Da, nešto treće. Treba ga ostaviti takvim kakav jest. Vaše me pitanje prestrašilo a taj strah dugo nosim; kako u ovakvom svijetu može opstati nešto toliko dragocjeno kao taj komadić sitne stare Vlaške  – dvorišta, kažete vi, intimne životne slike, kažem ja –  ispred monumentalnog prizora Katedrale? Ne, nije to bila vaša primisao, ali iza ovoga pitanja stoji nagomilana masa apetita na najdragocjeniji mogući građevni prostor u Zagrebu, koji bi pao ne zato što mu je Planić odredio novu budućnost i smisao; Planić je Barićevom zgradom i Europskim trgom doživio nov kontekst, enklavu koja staru Vlašku pušta na miru. Pao bi naprosto kao što sve drugo pada, uz cinične komentare o naprednom i nazadnom, o kočiteljima razvoja, o prevelikim pravima zaštite…
 
Zagreb ima nekoliko svetih simboličnih slika, jednu od njih spomenuli smo, lice Mirogoja (kad mu nutrinu već čupaju i oru); ovo je također jedna od njih, neprocjenjiva slika koja pokazuje realne dimenzije maloga grada što je u naporu i ambicijama zajednice, u povijesnim tegobama, frustracijama i stradanjima, izgradio svoj uskličnik. Onaj u potresu izgubljeni i ovaj sadašnji. To je autentični dokaz snage grada, sjajan zagrebački autoportret. Da podiđem računovođama, sjajan turistički motiv, i u realnoj i u sve prisutnijoj virtualnoj ponudi. Da se razumijemo, nema veličine gdje se ne zna sačuvati maleno.
 
Cesarčeva ulica, 1953.
 
– Zagrebačka središnja os inicijalno je zamišljena još Antolićevim planom 1930-ih, a realizirana u razdoblju modernizacije i velike ekspanzije grada nakon Drugog svjetskog rata.  Os je ostvarena kao monumentalni urbanistički potez koji nose dvije ulice:  Hrvatske bratske zajednice i Većeslava Holjevca. No, dok je os urbanistički zadana, zapravo nikad nije dovršena, a sve se više nagriza intervencijama koje umanjuju njen potencijal. Zajedničko im je to da se eksploataciji prostora pristupa fragmentarno i bez uvažavanja cjeline (npr. crna zgrada arhitekta Grozdana Kneževića, fontane koje zahvaćaju jedan dio livade, najavljeno umetanje spomenika za koji je natječaj proveden na potpuno drugoj lokaciji). Koja je perspektiva zagrebačke središnje osi?
 
Željka Čorak: Najradije bih odgovorila „nikoja“. Kad sam spomenula Vukovarsku ulicu,  mislila sam i na tu nesavladivu količinu paralela bez meridijana, poteza istok-zapad bez snažnog razvijanja smjerova sjever-jug. Kako god vi okrenuli, dobivate bedeme pred gradom, gotovo kao neku simboličnu sliku odnosa grada ne samo prema Savi, nego Hrvatske prema Jadranu. Tako je i ta simbolična monumentalna os, koja u Donjem gradu potkovom rezimira uravnotežen raster, ovdje zapravo rezultat stanovite nevoljkosti, a i stalnog improviziranja i kompromisa koji završavaju kompromitiranjem. Kasetni urbanizam, ponavljam, ne vidi grad kao sintezu, nego kao adiciju koja je i predviđena da u nju upada svašta. Možda ipak postoji budućnost koja će svemu tome donijeti neki neočekivan zajednički nazivnik. 
 
– Prošle godine proveden je natječaj za „Spomenik domovini“ na budućem trgu kod Lisinskog? Kako ocjenjujete to rješenje arhitekta Fabijanića? Čini se da je pobjedu prije odnijela priča tj. obrazloženje koje je plasirano s prijedlogom, nego njegova stvarna kvaliteta.  
 
Željka Čorak: Ne bih govorila o projektu arhitekta Fabijanića, nego o lokaciji spomenika. Ovom lokacijom, koja je poprilično administrativna, želi se uložiti nešto u „monumentalnu os“, ali to seže do prve tramvajske pruge i jake prometnice. Prije mnogo godina, mislim 1993., predsjednik Tuđman sazvao je jedan konzultativni skup stručnjaka na temu izgradnje Oltara domovine. Iznio je ideju Medvedgrada i većina prisutnih se odobravajući složila, manji je dio odšutio, a ja sam, s pismenom čestitkom Radovana Ivančevića koju i danas negdje čuvam, predložila prostor pred glavnim ulazom u Mirogoj, gdje već postoji monumentalni obelisk za polaganje vijenaca i za vječni plamen, lak pristup Medveščakom, riješen kružni tok i parkiranje, a iznad svega postoji najmonumentalnija pozadina prekrasne Bolléove arhitekture; ne samo kao estetske legitimacije i  spomena urbane ambicije, nego kao dokaza da Zagreb nikada, ni u najgora vremena, nije s kupola te arhitekture  i sa svoga neba skinuo nijedan konfesionalni simbol, ni katoličke ni pravoslavne križeve ni židovske zvijezde. Tu munjevitu i jezgrovitu poruku propustili smo, kao i toliko toga drugoga, iskoristiti u gradnji svoje slike. Nakon sastanka čak sam promemoriju o tom prijedlogu, s mnogo crvenih podcrtavanja, odnijela Tuđmanovoj tajnici na stol. Moram priznati da ga je prijedlog iznenadio i zainteresirao, ali je ideja Medvedgrada već bila suviše duboko ukorijenjena u njemu – mislio je da ta lokacija simbolizira snagu a da se s te lokacije rasprostire monumentalna panorama Hrvatske – i tako nije bilo ništa.
 
Prostor današnjeg trga Stjepana Radića, 1973.
 
 
– Što mislite o tzv. Bandićevim fontanama? Od samog rješenja do toga da se taj dio središnje osi rješavao bez natječaja kakav tako važni prostor zaslužuje.
 
Željka Čorak: O Bandićevim fontanama, onima unutar „monumentalne osi“, mislim kao osoba koja se desetljećima vozila s aerodroma u Zagreb kraj zapuštenog jarka – i taj je bio jedna od prvih slika o gradu. Dakle zadovoljna sam što to više nije tako, a i lijep i jednostavan dizajn, hortikulturni i ostali, pričinja mi veselje. Slažem se s Vama da su u nastanku toga prostora načinjeni mnogi propusti, a također i da je to još jedan primjer, makar s dobrim rezultatom, improviziranja na (iznevjerenu) zadanu temu.
 
– Kako općenito gledate na vodu kao element javnog prostora grada? Na koji se način ona u Zagrebu manifestirala kao dio priče o gradu koju je gradila kultura, a ne samo priroda? 
 
Željka Čorak: Svakako bi osnovni „vodeni element“ u gradu morala biti rijeka Sava, ali ona to nije i još dugo neće biti. Možda je dobro da prostor oko rijeke desetljećima stoji neoblikovan (osim, recimo, Bundeka), jer će opet neka bolja budućnost imati suvisliju viziju „rijeke u gradu“ odnosno „grada na rijeci“ nego što je mi, u dvije restriktivne i dogmatične, suprotstavljene varijante, imamo danas. „Voda u gradu“ vezana je uz pitanja trgova u gradu i perivoja u gradu, to jest uz interpretacije (i možda nastanak) javnih prostora. No kako je „javno“ izgnano iz društvenog života u korist najvulgarnije i najlicemjernije privatizacije, ili pak demagoške populističke „demokratizacije“, tako je to tema u kojoj je voda tek kap u moru, rijeci, jezeru, potoku, fontani, bunaru… vodovodu, rezervoaru…
 
Park Ribnjak / foto: Tamara Brixy
 
– Vjerojatno ključan iskorak Zagreba na njegovu rijeku bit će tzv. Savski trg, odnosno okretište kod Savskog mosta.  Radi se o povijesnom mjestu izlaska Zagreba na Savu i najživljoj točki na njegovim obalama. Vidite li tamo prvi gradski trg na obali i smije li se tako kompleksni, slojevima, sustavima i značenjima ispremreženi i važni prostor rješavati bez javnog natječaja?
 
Željka Čorak: Taj je prostor uistinu važan, veoma poticajan i nikako se ne bi smio rješavati bez natječaja. Kad bi se tamo formirao prvi trg na Savi, konačno bi Savska cesta, svojom neshvatljivo dugom umrtvljenošću i razmrvljenošću, dotekla do Save, a u simboličnom smislu i sjever do juga.
 
– Trg bana Jelačića i Kvaternikov trg primjeri su zagrebačkih trgova koji su imali dugu tradiciju punktova s besplatnom pitkom vodom, a koji su ukinuti s izgradnjom novih fontana. Biste li podržali inicijativu da se na oba trga vrati pitka vodu kao odraz stvarnih potreba grada ali i dio zagrebačke urbane tradicije? Pritom nije zanemarivo ni da je u slučaju Manduševca, upravo to mjesto koje je stoljećima imalo ulogu javne česme, a s njegovom obnovom ta njegova primarna funkcija nije prepoznata i vraćena.
 
Željka Čorak: Dakako da bih podržala tu ideju. Voda u gradskim prostorima ipak nije samo za tuširanje u odjeći, za ekshibicionizam svih vrsta, nego i za piće.
 
Jedna od mogućnosti vraćanja Manduševca njegovoj stoljetnoj ulozi
 
– Unazad nekoliko godina Zagreb je dobio nove ploče s imenima ulica i kućnih brojeva. Kako vam se čini taj novi segment vizualnog jezika grada?
 
Željka Čorak: Potpun promašaj. Same ploče nekada su, iz neke konzistentne misli, simulirale okvir slike; vertikalna crta lijevo na ovim današnjima, koja, ne zna se zašto,  ne seže ni od vrha do dna a i ne zna se što bi htjela značiti – valjda nešto što će udobrovoljiti horror vacui –  primjer je dizajna bez pokrića. Da o neujednačenoj veličini slova za podatke istog reda, o neujednačenosti informacija, ne govorimo. Prednost je tih novih vizualnih elemenata u gradu što se mogu skinuti i zamijeniti. To dakako košta, ali pokreće proizvodnju.
 
– U vašoj knjizi o Ibleru, pišete i o njegov „crvenoj“ zgradi u Martićevoj. Ta je njena boja neobična za svoje razdoblje, a može se promatrati i u širem kontekstu boje u gradu. U blizini se nalazi i Vitićev šareni neboder. Šarenu fasadu imala je npr. i jedna od Galićevih zgrada u av. grada Vukovara. Koje je boje za vas Zagreb i koliko su boje u gradu važne?
 
Željka Čorak: Mislim da nije bila riječ o Iblerovoj crvenoj zgradi, nego o crvenoj drvenariji na Martićevoj 13. Smisao pitanja ostaje isti. Boja u gradu složeno je i visoko rafinirano polje kreiranja. Ovisi o snazi i uvjerljivosti autorskog prijedloga, o poznavanju povijesnih (stilskih) karakteristika, o karakteristikama susjedstva, o želji da se ono afirmira tihim uklapanjem ili jakim izazovom, o poštovanju školskog predloška ili neočekivanoj, ali razložnoj reinterpretaciji gradske epiderme… Ovisi dakako i o odnosu plastike i (ili) plohe…Ima mnogo primjera na kojima bismo mogli razlagati uspješne, promašene ili tek tužnom štednjom, odnosno možda manjkom hrabrosti, neutralizirane kolorističke zahvate na zagrebačkim pročeljima (o začeljima da ne govorimo). Pitate koje mi je boje Zagreb? Interesantno, nisam o tome nikad mislila. Jedan jedini grad nametnuo mi se svojom nestvarnom, ujedinjujućom bojom: činilo mi se da je u Lisabonu uvijek negdje pet poslijepodne, da je boje žućkastog kasnog sunca… I Zagreb, ako zažmirim, ima u sebi nešto žuto, ali intenzivnije; ili pak bjelkastosivo, bisernasto, elegantno i željno čistoće… Ali to su samo zbrojevi ispod kapaka, koji ne isključuju prisutnost i prava drugih boja.
 
– Činjenica je da nijedan javni prostor uređen u Zagrebu od neovisnosti do danas nije ponudio izvrsnost. To je također i prilično precizna slika našega vremena. No, možda najgore je što jednom obnovljeni javni prostori takvi potom ostaju desetljećima. U rasponu ljudskoga života nekako smo osuđeni da oni takvi kakvi jesu postaju dio nas, čime se na neki način ograničavamo za neka bolja iskustva prostora i svega što to nosi. Naime, ljudi su ti koji grade grad, ali je i grad – u svim svojim manifestacijama, pa tako i onoj fizičkoj – taj koji gradi ljude. Kako gledate na te otužne prakse izgradnje bez velikih očekivanja? Odražavaju li one naše mogućnosti – dosega, dopuštanja i prepoznavanja onoga što vrijedi ili su problemi više sistemski?
 
Željka Čorak: Ovo pitanje zahtijevalo bi veoma opsežan odgovor. Svakako je grad proizvod stanovnika i obratno, tj. sve je uzajamnost. Zaborav javnog nije počeo od neovisnosti, premda je pronevjera javnog otad doživjela svoje zlatno razdoblje. Taj je proces počeo između dva rata. Odlična arhitektura ne jamči odličan urbanizam.
 
– Negdje ste napisali da tek “poznavanje problematike prostora rezultira uvažavanjem njegovih postojećih vrijednosti i mogućnosti”. Čini se da danas u Zagrebu više stvaramo prostore bez vrijednosti, a s problemima. Kako se vama čini suvremeni Zagreb i što bi mogao i trebao biti? 
 
Željka Čorak: To pitanje kao odgovor zahtijeva barem cijelu jednu knjigu, pa ću pustiti da se iz prethodnih fragmentarnih naznaka barem nazre neka općenitija misao.
 
Primorska ulica / foto: Saša Šimpraga
 
– Postoji li neki projekt za Zagreb za koji vam je žao da nikad nije realiziran? Kada bi za potrebe ovog intervjua odabrali jedan, koji bi to bio i zašto?
 
Željka Čorak: Postoji ih više, ali jednoga se nikako ne mogu riješiti u svojoj riznici neispunjenih želja. To je vizija podsusedske cementare kao muzeja suvremene umjetnosti, odnosno kao tvornice slobodnog vremena. Jedna grupa arhitekata, neka mi oproste što sam zaboravila imena, predlagala je tu ideju, a ne znajući za njih predlagali smo je i moj pokojni kolega Josip Stošić i ja. Sadašnji Muzej suvremene umjetnosti mehanički je postavljen u kasetnu shemu, na kvazireprezentativno mjesto koje se sad utapa u konfekcijskoj okolini, njegov izvanjski prostor nije prikladan nizašto, a središte prostora gdje se to zdanje nalazi jest najveće raskršće u gradu Zagrebu – dakle središte je promet i prometala. Ako pješak iz toga Muzeja pokuša otići u Avenue Mall, primjerice, onda može steći savršeno iskustvo o smislu i sadržaju te urbanističke zamisli. Prenamijenjena podsusedska cementara, međutim, sadržavala je u sebi golemi gradotvorni potencijal. U njezinoj okolini sigurno ne bi nicala tek jankomirska skladišta i periferijska proizvoljna arhitektura. Nudila je etapnu izgradnju, veliko bogatstvo poticajnih industrijskih oblika – staklenih hodnika, dimnjaka, hala, „apsida“, velik i razveden međuprostor, vlastit željeznički kolosijek, spoj sa središtem grada za sedam minuta vožnje vlakom… Umjesto toga imamo požare opasnog otpada, postupno rušenje, apsolutni nedostatak ma koje i kakve vizije toga dijela grada… Eto to je propuštena mogućnost koju nikada neću prežaliti.
 
 
 
Fotografije: Tamara Brixy, Saša Šimpraga, Zagreb kakav je bio nekada
Razgovarao: Saša Šimpraga
 
Članak preuzet s vizkultura.hr

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Ostalo

Posao u arhitektonskom studiju ATMOSFERA

23/10/2017
DAZ
Arhitektonski studio ATMOSFERA traži arhitekticu ili arhitekta na zaposlenje.

Naš Hajduk: Natječaj za tematski park - landmark i novu turističku atrakciju Splita!

20/10/2017
DAZ
Udruga Naš Hajduk predstavila je javni natječaj za idejno rješenje tematskog parka, parka posvećenog donatorima u projektu otkupa dionica.

Apel Udruženja hrvatskih arhitekata

20/10/2017
DAZ
Udruženje hrvatskih arhitekata u procesu je vlastitog restrukturiranja sa željom otvaranja svojeg djelovanja širem krugu mišljenja i općom demokratizacijom ove institucije koja bi se temeljila na odgovornom kulturnom, društvenom i ekonomskom upravljanju.

ARTUR konferencija: Industrija i turizam

19/10/2017
DAZ
ARTUR konferencija 2017., s temom Industrija i turizam održatVEN će se u Društvu arhitekata Zagreba 13. studenog 2017. godine. 

Izložba natječajnih radova za DV Podbrežje

19/10/2017
DAZ
Izložba natječajnih radova za izradu idejnog urbanističko- arhitektonskog rješenja  DJEČJEG VRTIĆA PODBREŽJE održat će se u Društvu arhitekata Zagreba (DAZ), Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb, u ponedjeljak, 23.10.2017. u 18.00 sati

Rezultati javnog natječaja za izradu idejnog urbanističko- arhitektonskog rješenja dječjeg vrtića u Podbrežju

17/10/2017
DAZ
Objavljeni su rezultati javnog natječaja za izradu idejnog urbanističko- arhitektonskog rješenja dječjeg vrtića u Podbrežju.

Ususret RE:EASA-i 2018.

16/10/2017
DAZ
Prva aktivnost u obliku ITM-a (International Tutor's Meeting) odžat će se od 18.-22.10.2017. godine u Rijeci

Iz arhiva arhitekta: Novi pogledi, urbanizam i programiranje

12/10/2017
DAZ
Uz veliku retrospektivnu izložbu Vjenceslav Richtera „Buntovnik s vizijom“ u Zbirci Richter otvara se izložba iz ciklusa Iz arhiva arhitekta: Novi pogledi, urbanizam i programiranje. Zbirka Richter, Vrhovec 38, Zagreb, petak, 13. 10. 2017. u 19 sati.