In memoriam

Napustio nas je Davor Mance

Autor/izvor: DAZ 13/05/2020

S tugom javljamo da nas je napustio dragi kolega Davor Mance (1938. - 2020.). Nekrologe Ive Rogića Nehajeva i Marijana Hržića pročitajte u nastavku vijesti.

U sjećanje na gospodina meke ruke i radne strasti do zadnjeg daha
 
“Čovjek je rijedak i teško ga je sresti », zapisao je svojedobno ugledni ruski pjesnik, Genadij Aleksejev, i sam, po pozivu, arhitekt i slikar (i dakako, pjesnik). Kako tu rijetkost prepoznati ostalo je trajnom zagonetkom i danas, kad nam se stavljaju na raspolaganje bezbrojni pomoćni alati valjane identifikacije i bližnjih i daljnjih. Možda nije, ipak, na odmet, unatoč toj i više nego obilnoj ponudi, prisjetiti se starog, ako nije staromodno reći i klasičnog, naputka po kojemu najbolje znamo koga smo sreli. Naputak se svodi na jednostavnu unutrašnju potrebu da se osobe (s ljubavlju) sjećamo.Ako je vjerovati spomenutim klasičnim zapisima, koliko jače težimo nekoga u sjećanju zadržati, toliko je pouzdanije da je ta osoba “rijetkost”, kakvu spomenuti arhitekt i pjesnik Aleksejev spominje. Nije, zacijelo, bez temelja, po zapisima Dane Dragojevića, velikog hrvatskog pjesnika, jedna žena svojim (nepoćudnim) bližnjima znala zaprijetiti naoko jednostavnom rečenicom: sve ću vas zaboraviti.
 
Rado se sjećamo Davora Mancea. Danas već, kad je njegov životopis postao člankom u devetom svesku Hrvatskog biografskog leksikona, skoro je suvišno ovdje ponavljati o kakvom se izuzetnom arhitektonskom i urbanističkom autoru radi. U nemalom razdoblju od 1964.g., kada se, po diplomiranju na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, zaposlio u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu, pa do vremena u Zavodu za planiranje grada Zagreba (od 1997. do umirovljenja 2004.) te, potom, u godinama kada djeluje kao “slobodoumni umirovljenik”, Davor je stvorio nezanemarivi autorski opus; u njemu se tijesno isprepliću moderne urbanističke ideje, sjajni arhitektonsko urbanistički zahvati te ustrajno isticanje tradicije zagrebačke arhitektonske škole. Na tom je tragu moguće ovdje, posve prigodno, samo radi jasnije slike, razlikovati tri osnovne skupine njegovih radova: a) urbanistički radovi (Vinkovci, Podgora, Požega, Split, Đakovo, Cres, Zagreb…), b) arhitektonski radovi (Đakovo, Zagreb, Cres, Derventa, Požega, Podgora…) c) Arhitektonski i arhitektonsko-urbanistički radovi ostvareni pretežno u suradnji s Marijanom Hržićem i Zvonkom Krznarićem, ali i u suradnji s drugim autorima (Velimir Neidhart, Neven Šegvić, Dinko Milas, Matija Salaj…). Danas su već zadobile valjanost orijentira, ako ne i simbola, zagrebačkog gradskog identiteta, upravo ona arhitektonska djela u ostvarivanju kojih je Davor sudjelovao u navedenom autorskom timu: Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Krematorij na Mirogoju. Sve drugo oko toga je, kako se zna napisati, povijest, o kojoj svjedoči i opsežna kritička literatura.
 
Nerijetko se, napose u sudbinskim prigodama kakva je većina oproštaja, zna mehanički ponoviti izreka: nomen est omen. Nije baš lako Davorovo ime izravno svezati sa značanjima koja se dopisuju imenu boga rata (makar i staroslavenskog). Davor nije ratnik, mislimo li na nasilničke likove kojima je do moći pod svaku cijenu. Lakše je njegovo ime dovesti blizu riječi: davorija, mislimo li pri tom na pobudnu pjesmu koja se, pretežno, pjeva u skupini. Premda je, vidjelo se, Davor Mance autorom i nemalog individualnog opusa, njegova druga a možda i prava autorska narav otkriva se u skupnom radu, u figurativno rečeno -“davorenju.” Pri tomu možda jasnije dolazi na vidjelo Davorova duševna i duhovna kvaliteta koja tu “davorijansku” suradnju prožimlje, a koja natkriljuje i sve njezine sudionike. Pa ovdje ne zvuči neumjesno ni davna krležijanska dosjetka kako je moralnost ponajprije stvar ukusa. Premda je nerijetko na prvi pogled djelovao samozatajno toliko da se njegov lik nije izdvajao, prirodna otmjenost koja bi prostrujala već kroz prve rečenice što bi ih progovorio bila je dostatna za sugovorničko priznanje da je tu prisutan netko tko zaslužuje nepatvoreni naslov: gospodin. Odatle, predpostavljam, ishodi i ona lakoća “meke ruke” kojom je znao “beskrajno” množiti radne crteže neke projetne zamisli. Kao da se u tomu ponavljala i dalje množila i ona stara borilačka mantra po kojoj – ruka vodi duh.
 
Drugi podatak kojem bi se moglo dopisati zamršenije (životopisno) značenje je ime zavičajnog mjesta Davorova. Riječ je o mjestu: Vrata (u Gorskom Kotaru, pokraj Fužina). Njegov identitet vezan je za Vrata, on jest Vratarac, iako je osnovno školovanje, gimnazijska i sveučilišna (arhitektonska) naobrazba, poznato je, zagrebačka. Znalci nas poučavaju (primjerice Emmanuel Levinas) kako nas smrt, koliko je do zbiljnosti ovoga svijeta, navodi na dvije pomisli: ili je riječ o iščezavanju umrlog (u ništavilu) ili je riječ o odlasku (umrlog) u neki drugi “život”.Drugačije rečeno, smrtnost nas trajno stavlja na neka – vrata, kroz koja se ili prolazi (u drugu stvarnost) ili ne prolazi (nestaje u tvarnom raspadu). Znamo da ne znamo kako će se svakomu među nama ta vrata otvoriti. Ali je očito kako nas ta rođenost na/u Vratima trajno potiče dati neku valjanu mjeru vlastitom životu. Davor je, nije netočno reći, već rođen s tom «povlasticom». Biti u /na Vratima njegova je, i doslovno, prva i osnovna «zavičajna» baština. Stoga mu i nije mogla izmaknuti ona životna prigoda u kojoj se dnevna radišnost spaja s autorskom lucidnošću. Okolnost da su mu i supruga Dunja i kćerka Ivana (svaka u svojoj domeni) znanstvenice, samo dokazuje da «rijetki ljudi koje je teško sresti» zaslužuju posebne povlastice.
 
Poznavatelji «usporedne» povijesti tvrde kako su poljski patrioti nakon smrti Chopinove u pariškoj emigraciji prenijeli u Poljsku barem njegovo srce kad nisu mogli i tijelo. U ono vrijeme taj je put bio dug, pa su, preventive radi, Chopinovo srce uronili u – konjak i tako ga prevezli u Poljsku. Imamo li na umu onaj loš vinjak što se točio u zagrebačkom «akvariju» na početku Ilice, gdje su se «off record» bistrile i ključne urbanističke ideje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, za žaliti je što se tada nije moglo do dobrog konjaka u koji su se pouzdavali pametni Poljaci. Tako bismo i neka druga srca zaslužnih Hrvata mogli bolje uščuvati, onako kako su, provjereno, učinili Poljaci sa svojim Chopinom. Među njima je svakako i Davorovo srce.
 
Rado se sjećamo Davora Mancea.
 
Ivo Rogić Nehajev

 

Prijatelju
 
Davora sam poznavao toliko dugo da mi se sad čini da je u pitanju čitav život. Poznavali smo se svakako sav (moj) radni vijek, do danas. Do jučer. S određenim vremenskim razmacima, surađivali smo mnogo puta u tih pedeset godina. Čitavo to vrijeme, sve te godine, bili smo prijatelji. Odmah nakon studija, spletom okolnosti radio sam kod njega u njegovoj tadašnjoj kući u Selskoj. Nekih potonjih davnijih vremena dijelili smo godinama radni prostor u Urbanističkom institutu u Petrićevoj, projektirali zajedno i družili se, razgovarali svaki dan, u birou i u caffeu iza ugla. Bile su to sedamdesete i rane osamdesete godine. Bavili smo se s ondašnjim aktualnim temama i tipologijama, stvarajući paralelno urbanizam i arhitekturu, moglo bi se reći gotovo bez radnog vremena. Tad se povezujemo u autorski tim i idemo na važne natječaje, zatim i projekte. Projektiramo NSK, potom Krematorij. Pratimo događanja, razmjenjujemo mišljenja, živimo arhitekturu. Putujemo, a među upamćenim daljim rutama koje su uvijek bile svrhovito arhitektonske bila je i ona u SAD. Kasnije smo krenuli svojim putevima, uvjetno rečeno. Jer nastavili smo povremeno, kad su okolnosti dopuštale, zajednički rad pa tako i susrete. Posljednje četiri godine ponovo smo često zajedno, jer se obnovio projekt Južnih arkada na Mirogoju, gdje smo devedesetih zajedno sa Zvonkom pozvani na natječaj kao autorski tim. Natječaj smo dobili, a Davor i ja smo zbog njega recentno, dvadeset godina kasnije, kao nekad kontinuirano zajedno provodili vrijeme, sad na način da je dolazio kod mene u ured. U određenim periodima tijekom godine, bilo je to gotovo svaki dan.
 
Krasila ga je istinska blagost i dobronamjernost. Tko ga je upoznao to je brzo mogao spoznati. Dijelili smo i privilegij uzajamne bliskosti, mogli smo se brzo i lako razumjeti. Kao dugogodišnji kolege u svemu oko arhitekture, i svakako kao ljudi. Bio mi je drag na način mnogo dublji od osobnog afiniteta, cijenio sam ga jednako tako. Njegova topla i profinjena, nenametljiva osobnost činilo se da je zaklonila put javne pažnje prema njemu, koju ionako kao da nikad nije ni priželjkivao. Ono čemu je uistinu pripadao bilo je predano projektantsko promišljanje, osobno ali i kolegijalno, nadopunjujuće djelovanje. Njegovo naglašenije prisustvo posljednjih godina utvrdilo je našu relaciju od ranije, a vrijeme joj je poklonilo dodatne spone. Bili smo zajedno i zahvalan sam na tome, mom Davoru tu je bilo mjesto. Trenutci kad obojica dugo šutimo svaki na svojoj strani stola, zadubljeni u nacrte ili literaturu, uz povremene komentare ili razgovor, ostali su dragocjeni.
 
Kao arhitekt, posjedovao je profilirani ukus, produhovljenu pedantnost i crtačku vještinu koja ga je često usmjeravala k minucioznosti detalja. Volio je arhitekturu i poznavao je izuzetno dobro sve aspekte posla, a način na koji je o njoj govorio bio je gotovo unikatan: staložena, iskusna opservacija nesklona suvišnim polemikama, ugodan prijateljski razgovor koji je obogaćivao.
 
Kad bi ušao u ured, bilo je to obično tako tiho, da je ponekad tek kaput u predsoblju i zvuk pomicanja papira po stolu odavao da je ondje. Blagi zvuk i mirna scena izuzeta iz neke veće tišine i nedostajanja.
 
Ipak si ovdje dragi Davore. Hvala Ti na prijateljstvu i dobroti.
 
Marijan Hržić

 

 

Davor Mance, arhitekt i urbanist, rođen je u mjestu Vrata kraj Fužina 24. kolovoza 1938. Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kod V. Turine. Od 1964. radi u Urbanističkome institutu Hrvatske na izradi generalnih urbanističkih planova (Podgora 1969.), projekata stambenih naselja (Vinkovci 1967., Zeleni dol 1972. i "Njivice" 1976. u Zagrebu) te rekonstrukciji povijesnih jezgri (Požega 1976.). Nakon Urbanističkog instituta djeluje u Zavodu za planiranje grada Zagreba.

Važnija su mu izvedena djela: ugostiteljski objekt "Lovačka kuća" u Derventi (1967., razorena 1992.), osnovna škola i memorijalni dom u Podgori 1968., poslovna zgrada i Dom umirovljenika u Đakovu 1974., krematorij u Zagrebu (s M. Hržićem, Z. Krznarićem, V. Neidhardtom 1979-94.), te Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu (s M. Hržićem, Z. Krznarićem, V. Neidhardtom 1979–94).

Sudjelovao je na natječajima za novi centar u Karlovcu (s M. Hržićem, Z. Krznarićem, V. Neidhardtom 1979. - I. nagrada), za centar Kvaternikova trga (s M. Hržićem, z. Krznarićem 1980. - III. nagrada), za blok Jukićeva-Savska (s M. Hržićem, Z. Krznarićem 1984. - III. nagrada ) u Zagrebu, za centar Splita III (s M. Hržićem, N. Šegvićem 1984. - I. nagrada), urbanističko rješenje platoa Pila i Ploča u Dubrovniku (sa Z. Krznarićem, D. Milasom, M. Salajem 1990. - I. nagrada). 

Dobitnik je nagrade 14. zagrebačkog salona za projekt Nacionalne i sveučilišne knjižice u Zagrebu (1979.) i nagrade 17. zagrebačkog salona za Studiju centralnog gradskog područja Zagreba i priobalja Save (1982.). Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za objekt Krematorij u Zagrebu (1986.)

Krznarić, Mance, Hržić
 
 

Ostalo

Spomen soba "Tigrova"

29/09/2020
DAZ
Objavljujemo rezultate Natječaja za izradu idejnog rješenja uređenja, likovnog postava i opremanja Spomen sobe poginulih i nestalih „Tigrova“ u Domovinskom ratu.

Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. – 1941.

23/09/2020
DAZ
Institut za povijest umjetnosti i Galerija Klovićevi dvori pozivaju na predstavljanje knjige Tamare Bjažić Klarin „Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. – 1941.“ (Institut za povijest umjetnosti, 2020.).

Zagreb Masterplan

23/09/2020
DAZ
Trodjelna studija "Zagreb Masterplan", koju su izradili studenti Diplomskog studija arhitekture pri Sveučilištu Bath (UK), ušla je u izbor za studentsku nagradu prestižnog časopisa Architects' Journal!

GREEN BUILDING VIRTUAL STUDY TOUR VIENNA

15/09/2020
DAZ
Online konferencija 24. rujna 2020. godine, od 10:30 do 14:00 sati.

Gradski projekt Trešnjevka

09/09/2020
DAZ
Grad Zagreb i Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada pozivaju na javno predstavljanje prijedloga Programa gradskog projekta i prijedloga Programa javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja za prostor središta Trešnjevke

Dizajn pasaž

09/09/2020
DAZ
Galerija Modulor Centra za kulturu Trešnjevka u suradnji s austrijsko-hrvatskom udrugom Nova kultura iz Graza predstavlja izložbu Dizajn pasaž u trajanju od 15. rujna – 2. listopada 2020. Otvorenje izložbe: 15. rujna u 19 sati u Galeriji Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb.

18. Europski tjedan regija i gradova

08/09/2020
DAZ
Virtualna radionica "Co-design for new forms of urban living" održat će se 14. listopada 2020. od 16:30 do 18:00.

Konačni prijedlog zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom – stručni prijedlog dopuna

01/09/2020
DAZ
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska komora arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata, Udruženje hrvatskih urbanista, Društvo arhitekata Zagreba i Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata pozivaju sve klubove zastupnika da predlože i glasanjem podrže amandmane na Konačni prijedlog zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije koji je upućen Saboru na donošenje.








Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:


Medijski partneri:


Donatori: