Osvrt

Pitanje dosljednosti

Autor/izvor: Ivan Cingel 27/09/2013

Ovaj vikend u Osijeku se odvija 4. kongres hrvatskih arhitekata pod temom Zemlja. Kakvo je stanje arhitekture u Hrvatskoj nakon procesa legalizacija i pred donošenje novog paketa zakona o gradnji? U nastavku donosimo zanimljiv osvrt kolege Ivana Cingela na ove teme, u tekstu „Pitanje dosljednosti“ prvotno namijenjenom za kongres.

U kakvoj je formi arhitektura u Zemlji?

Flashback prvi: zagrebački salon 2006. ''Hrvatska arhitektura mogla bi postati ono što su u stručnim krugovima godinama bile španjolska, portugalska i nizozemska arhitektura.''[1] Bit ćete napredni prije nego se vratim odakle sam došao, ne zvao se ja Manuel Gausa! Rečeno-učinjeno: Gausa reče svjetlo, i bî svjetlo.

Flashback drugi: Hans Ibelings 2008. piše članak u kojem je jako nahvalio ''suvremenu hrvatsku arhitekturu''. Četiri ''bez'': pohvaljeni smo per negationem: po greškama koje nismo počinili i klišejima u koje nismo upali: ''ugodan, lagani osjećaj i slobodan duh koji je otvorio prostor novim pristupima i nekonvencionalnim rješenjima''.[2]

Ideš Đurđa! Saznavši kakav status uživamo u uglednim inozemnim očima odmah nam je porastao ugled i u vlastitim očima. Za razliku od valjda svih drugih sfera života u Zemlji, u kojima vladaju traljavost i fuš - arhitektonska je scena evo na ravnoj nozi s europskim i svjetskim standardima, ako ne i korak ispred: napredna, progresivna, koja juriša na čelu novih sofisticiranosti. (Dobro zvuči, toliko dobro da smo onda Ibelingsa zamolili da nam, u svijetloj Gausinoj tradiciji, upravo on nastavi draškati čulo patriotizma kao selektor Zagrebačkog salona 2009. Nema to, kad se jednom navučeš ne možeš stati.)

Nas spašava, kaže Ibelings, to što nismo u stanju arhitekturu kvalitetno institucionalizirati. Jer ''u nekim bogatijim zemljama'', u kojima to jest slučaj, posljedica je da se ona razvije u ''preveliku dozu dizajna'' i onda ''ima sve beznačajniji efekt''. Nasuprot tome, čini mu se ''da u zemlji kao što je Hrvatska postoji kontekst u kojem je arhitektura relevantnija nego, recimo, u Francuskoj gdje već svaki gradić ima novi multimedijalni centar, ili u Njemačkoj gdje su posvuda novi muzeji. U usporedbi s tim jako veliki utjecaj ima dobro projektirana škola na Krku, muzej u Vidu, sportska dvorana u Balama ili stambena zgrada na Cresu: one nude, u svakom slučaju, nadu da su više od arhitektonskog dizajna i da mogu formirati stupanj kristalizacije za socijalne i društvene razvoje, odnosno da mogu provesti promjene.'' Možda nas u Europi šišaju po pitanju ''harmonije nacrta i proporcija, budžeta, narudžbi ili kvalitete izvedbe'', ali što je sve to - strašan je šarmer taj Ibelings - spram spoznaje da ''arhitekti iz drugih dijelova Europe mogu biti zavidni na činjenicu da arhitektura ovdje može biti više nego samo još jedna lijepa zgrada.''[3]

Stvarno? Da je u Hrvatskoj nova arhitektura značajnija naprosto po tome što ovdje nema ''svaki gradić'' dobro projektiranu školu, nego samo neki imaju? Teza koja i nije sasvim bez logike: relativna vrijednost je uvijek veća onome čega negdje manje ima. Ostaje jedino misterij kakvom je vratolomijom on tu razrijeđenost uspio shvatiti kao našu komparativnu prednost.

Mogli bismo pričati o: novokomponiranosti, apartmanizaciji, kokošarenju, urbanističkom neredu, generičkom korporativnom štancanju, regresivnim politikama itd. Aktualni trenutak u zemlji Maroje Mrduljaš je identificirao kroz dva ''ekscesa'': ekstravagancije  (''formalno razmetljive, samodovoljne arhitekture u rasponu od korporativnih nebodera do vernakularne turbo-folk gradnje'') te retardacije (''osiromašenja i forme i strukture i građenja i urbanističkih dispozicija'').[4]

Svega toga nema u ''školi na Krku, muzeju u Vidu, sportskoj dvorani u Balama ili stambenoj zgradi na Cresu'', ali u ukupnosti izgrađenog okoliša - definitivno smo predvodnica. Ne, pravo stanje stvari o tome gdje stojimo nećemo doznati od slatkorječivih udvarača i švalera, nego ga saznajemo iz obilaska terena... Tornjići i kokošinjci: e to je naš primat, tu mi jurišamo naprijed!

Znam, znam, brkaju mi se dvije različite

kategorije:

  1. scena (nekonvencionalna, svježa, mirisna);
  2. ukupno stanje u prostoru (sve zagoreno ili barem ukiseljeno).

Ibelings je na umu imao A, a ne B.  Ali mi tu pred njega možemo istresti jedno malo obično - zašto. Zašto je on to tako? Zašto je pri ocjenjivanju forme suvremene hrvatske arhitekture meritoran simulakrum pod A, a ne stvarnost pod B?

Doista, dok je ona standardna ispod svakog standarda - kakav to ''jako veliki utjecaj'' na društvo, na koji se Ibelings poziva, ima nova iznimna arhitektura? ''Današnji oficijelni urbanizam i njegove institucije birokratizirani su aparat u službi centara moći dok je arhitektonska inteligencija (uključivo i autora ovog teksta) zabavljena divljenjem svojim vlastitim kulturnim postignućima i pozitivnom internacionalnom percepcijom tuceta građevina, istina odista kvalitetnih i autentičnih, koje šira javnost, doduše, uglavnom ne percipira kao neku posebnu vrijednost.''[5] Jer: ''I ekstravagancija i retardacija građenja tretiraju arhitekturu kao potrošnu robu (comoddity) na tržištu nekretnina, a investicijski omjer uloženog i dobivenog nema veze sa realnom arhitektonskom vrijednošću koja je u potpunosti relativizirana i apstraktna.''[6]

Veliki iskorak u cilju daljnjeg napredovanja te bivanja međunarodnom predvodnicom u komodifikaciji i zagađenju prostora - procesima ekstravagancije & retardacije - Zemlja postiže Zakonom o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama te nastupnim izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Aplaudirajmo. Potonji nizom vrlo efikasnih zahvata degradira arhitektonsku struku, zauzdava ju, sužava joj prostor djelovanja - i to ne negdje rubno, nego posred srijede, ne propuštajući neutralizirati ni samu jezgru struke, kako u segmentu projektiranja i gradnje (idejni projekt), tako i segmentu prostornog uređenja (integralno planiranje). Tako i treba, arhitekti ionako samo smetaju; retardirali bi retardizaciju koja je Zemljin strateški interes. Vrlo u skladu s ovom politikom je i širokogrudnost legalizacije - neka napokon bude građeno sve bez razlike, kako se kome i gdje smisli.

Ali ne, ipak ne! Pardon, ne može sad baš doslovno sve bez razlike i kriterija, naravno... u nastavku o tome što ne može.

PREPOZNAT PROBLEM

Pojam potemkinovih sela (guglam definiciju): kad se s agendom zamazivanja očiju ispušta iz vida ono što je tipično i prikazuje jedino ono što je iznimno, da bi se neupućene namjernike zavaralo kako je stanje bolje nego što stvarno jest. ''Škola na Krku, muzej u Vidu, sportska dvorana u Balama ili stambena zgrada na Cresu'' su, dakle, potemkinova sela hrvatske arhitekture: posebno sjajni izuzeci koji kad se predstave kao da oni jesu ''suvremena hrvatska arhitektura'' poprimaju ulogu lažne kulise koja skriva da je zapravo nešto sasvim suprotno posrijedi kao pravilo i stvarnost.

Uz taj se pojam veže drugi: pokondirene tikve. Kome treba uljepšavajuće lažno ogledalo? Malograđanštini, provinciji s kompleksom. Da bi se na planu fasade prikazala kao više društvo nego što stvarno jest. (Krleža: ''kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage''.[7]) Negativni stav subliminalnog samoprezira, sramljenja za sebe... Što se ne vidi na van, to i ne postoji. Pokondirene tikve pomest će brzo pod tepih sve što im na fasadi nije dovoljno reprezentativno, dovoljno u skladu s ambicijama o tome kako bi htjeli biti od svijeta percipirani, da se zadrži jedino simulakrum kulise, potemkinovski veo.

Ljubo Karaman: srednjovjekovna sakralna arhitektura u Hrvatskoj imala je vlastita, autentična žarišta. Mala i ''periferna'', možda sasvim beznačajna, ali vlastita. Što znači da, želimo li stvarno razumjeti starohrvatsko graditeljstvo, ne smijemo ga tumačiti kroz prizmu jedinstvenog dominantnog stila koji se širi od velikog žarišta prema ''provinciji'', kao da bi ono bilo puki njegov lokalni odjek ili imitacija. Nije primjenjivo. ''Provincija'' znači biti na margini nekog velikog gravitacijskog kruga. ''Periferija'', diferencira Karaman, znači biti u središtu svog vlastitog malog kruga. Otuda interpretacije koje u potrazi za dominantnim kreativnim silnicama na silu iščitavaju tragove nekog globalnog izma teško promašuju - jer, jednostavno, to nije tako bilo. Karaman inzistira: forme naših ''crkava slobodnog tlocrta'' nisu tek lokalna varijacija uvoznih trendova iz velikog svijeta, nego su u velikoj mjeri autoinducirane, samonikle, nastale iz originalne oblikovne logike.

Hans Ibelings ne libi nam se u tom članku u kojem govori o ''hrvatskoj arhitekturi ovdje i sada'' odmah na početku priznati kako on i nema previše pojma o hrvatskoj arhitekturi - o specifičnostima po kojima bi se ona razlikovala od neke druge nacionalne arhitekture. Zato je (izračunao sam) 70-75% tog važnog teksta utrošeno na uvodnu polemiku - kako sam kaže: ''dugu uvertiru'' - u kojoj se općenito spori relevantnost nacionalnog ključa kao mjerodavnog kriterija za grupiranje i interpretaciju. On bi nas, usuprot Karamanovom ''periferijskom'' ključu, radije objasnio kroz šifru ''provincije''.

Treba se pobuniti. Nemojmo biti pokondirene tikve, biti provincijalni. Zar želimo živjeti u laži? Je li to naš recept? Budimo periferija, budimo samosvojni i originalni i budimo autentični: neka naša fasada odgovara našoj stvarnosti... hoću reći, sanirajmo našu diskrepanciju!

PRIJEDLOG SANACIJE

Ne možemo ipak baš sve tout court ostaviti u prostoru, rekli smo. Jer zadržavajući ovaj mali udio kvalitetno planirane i projektirane izgradnje, pravimo u biti budale od dominantnog i većinskog udjela, nastalog stihijom. Zašto su se svi ti objekti trudili niknuti poput korova, traljavo ili čak bespravno, ako sada legitimiziramo postojanje i onih s glavom i repom i sa svim papirima?!

Stanje koje traži sanaciju. Dio sredstava prikupljen legalizacijom predlažem stoga plasirati za troškove rušenja ''škole na Krku, muzeja u Vidu, sportske dvorane u Balama ili stambene zgrade na Cresu'' i ostatka iole pristojnije izgradnje, skandalozno napravljene sve kako treba, po PS-u, s uredno izdanim dozvolama, u skladu s prostornim planom, po obaveznom izvedbenom projektu i također prema idejnom izrađenom od strane nekoga tko se godinama obrazovao na arhitektonskom fakultetu da bi imao potrebno stručno znanje i kreativnu iskru. Ne treba nam to. Što ne trpi autentični život? Polovičnost, plašljivost, mistificiranje. Ako je već politika Zemlje ići u smjeru suspenzije arhitekture i planiranja, treba onda taj posao i obaviti do kraja. Pitanje dosljednosti. Jedno naprosto zahtijeva drugo.



[1] Jutarnji list, 20.10.2006.

[2] ''Život umjetnosti'' 82-2008

[3] ibidem

[4] Maroje Mrduljaš: ''Proizvodnja grada i arhitektura''

[5] Maroje Mrduljaš: ''Mjesečarenja po Cvjetnjaku''

[6] Maroje Mrduljaš: ''Proizvodnja grada i arhitektura''

[7] Miroslav Krleža: Na rubu pameti, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2004., str. 13

 

/a name=

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Ostalo

Ulaganje u ljude i znanje

26/10/2016
vizkultura
Prenosimo intervju Saše Šimprage sa Marojem Mrduljašem na temu urbanističkog razvoja Zagreba.

Izbjeglička kriza – prilika za redefiniranje profesije

05/01/2016
DAZ / Damir Sekulić
2015. donijela je rijeke izbjeglica u Europsku uniju, pitanje stambenog zbrinjavanja stotina tisuća ljudi postaje sve aktualnije s punjenjem prihvatnih kapaciteta. Odgovornost arhitekta u ovakvoj situaciji nadilazi tehničko-uslužne segmente djelatnosti i otvara priliku za redefiniranje same struke, kao i pitanja suvremenog stanovanja.

Kako razgovarati o gradovima?

27/07/2015
DAZ / Vizkultura.hr
Osvrt Petre Tomljenović na knjigu A Quantum City, Mastering the Generic čiji je koautor hrvatski arhitekt, dizajner i istraživač Miro Roman

Izjava Društva arhitekata Dubrovnik o izradi projektne dokumentacije za Tvrđavu Imperijal

21/11/2014
DAZ / DAD
Društva arhitekata Dubrovnik očitovalo se o izradi projektne dokumentacije za Tvrđavu Imperijal na Srđu. U nastavku pročitajte izjavu u cijelosti.

Arhitektura bez granica / Architecture without borders

17/11/2014
DAZ
Društvo arhitekata Zagreba poziva u petak 21. studenog 2014. u 20.00 h na zaključak projekta Arhitektura bez granica (Architecture without borders), koji se provodio protekle godine i kojim je 15 mladih arhitekata dobilo priliku otići na stručnu praksu u 9 europskih zemalja.

Održan okrugli stol na temu Adventa u Zagrebu

16/10/2014
DAZ
U sklopu radionice Advent u Zagrebu, koju organizira DAZ u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba te Koncertnom direkcijom Zagreb, jučer, 15. listopada u prostorima Društva arhitekata Zagreba održan je okrugli stol koji se bavio nekim od već trajnih pitanja tretiranja javnog prostora glavnog gradskog trga.

Ekspedicija duha u orbitu

08/07/2014
DAZ / ORIS / razgovarao: Damir Sekulić
Iz novog broja časopisa ORIS donosimo intervju s Draganom Živadinovim i Mihom Turšićem pokretačima KSEVT-a (Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij - Kulturni centar europske svemirske tehnologije) gostima ovogodišnjeg Think Space programa i ovogodišnjim predstavnicima Slovenije na Venecijanskom bijenalu.

Think Space Nekonferencija 2014.

12/06/2014
DAZ
3. Think Space Nekonferencija pod ovogodišnjom krovnom temom Money / Novac je još u tijeku, ali smo dodijelili nagrade, družili se uz Architects' talk otvorili izložbu nagađenih radova ovogodišnjih natječaja Territories, Culture & Society i Environment / Subtraction. Družili smo se s našim kustosima, žiratorima i gostima, a dok se polako približavamo kraju 3. izdanja Think Space ciklusa pročitajte i pogledajte kako su prošla zadnja dva dana Nekonferencije.