In memoriam

Preminuo je Neven Kovačević

Autor/izvor: DAZ 15/04/2020

Neven Kovačević (Stari Grad, 7. svibnja 1928. – Zagreb, 14. travnja 2020.)

Pisati in memoriam o arhitektonskom dignitetu Nevena Kovačevića hrvatskog arhitekta, urbanista i prostornog planera nije moguće bez sjećanja na njegove prozračne akvarele. Za razumijevanje ostavštine i rada izuzetno je važno sagledavanje okruženja u kome je stvarao, kao i osjetljivost kojom je pristupao rješavanju pojedinih zadataka. Njegova plemenitost i dobrota davali su mu dodatnu snagu i poticaj u mnogim situacijama.

Neven Kovačević, rođen je 7. svibnja 1928. u Starom Gradu na otoku Hvaru, a diplomirao je 1959. godine na Arhitektonskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je jedan od vrsnih hrvatskih urbanista i autor niza prostornih planova koji su obilježili razvoj u mnogim dijelovima bivše države. Od 1961. godine posvetio se urbanističkomu i prostornomu planiranju gdje je značajan doprinos dao kao voditelj tima Urbanističkog instituta SR Hrvatske za izradu programske, arhitektonske, urbanističke i druge dokumentacije za izgradnju naselja u kome uz njega djeluju i drugi zapaženi hrvatski urbanisti (Matijević, Villi, Cimerman, Blažević). Jedan od prvih velikih planova na kome je sustavno radio bi je Regionalni plan Istre, 1963/67. godine na koji se nadovezuju Generalni planovi grada Poreča 1966. godine kao i Vrsara 1967. godine. Djelovanje u Istri obilježio je i kao jedan je od pokretača izgradnje prvoga turističko-stambenoga grada na Jadranu, Červar-Porata kraj Poreča. Kao vrsni urbanist u okviru UN-ovog projekta za južni Jadran 1967/69. godine radi na programu dugoročnog razvitka i planu prostornog uređenja jadranskog područja gdje sudjeluje u izradi Regionalnoga prostornog plana južnog Jadrana. Kasnije sudjeluje u izradi Generalnog urbanističkoga plana Dubrovnika i projekta turističkoga kompleksa Babin kuk 1967/69. godine. Od 1973. do 1985. bio je direktor Urbanističkog instituta SR Hrvatske.

Nadalje, bio je članom mnogih ocjenjivačkih sudova, od kojih se može izdvojiti natječaji za obnovu ulica i urbanističkih rješenja trgova u Zagrebu, hotela u Dubrovniku i Makarskoj, terminala u Dubrovniku, urbanističko-arhitektonskog rješenja centra Banje Luke i dr. 

Nizu zapaženih radova koji su označili drugu polovinu dvadesetog stoljeća na domaćoj sceni kojim je unaprijedio djelovanje struke treba dodati i društveni angažman - u vremenu od 1972. do 1976. godine bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske i predsjednik zajednice Saveza arhitekata Jugoslavije od 1973. do 1975. godine. Od 1983. godine bio je član Međunarodnog saveza gradskog i regionalnog planiranja. Od značajnijih natječaja na kojima odnosi nagradu može se izdvojiti nagrada na natječaju za Srpsko narodno pozorište  u Novom Sadu (s Glunčić i Potočnjak), kao i nagrada na natječaju za turističku zonu Pical u Poreču, zajedno sa skupinom autora.

Osim arhitekture rad mu je obilježen umjetničkim stvaranjem, neponovljivim prozračnim akvarelima, a gorljivo se zalagao i za neke stvari koje u vremenu u kojem je djelovao nisu bile "mainstream"... Zalagao se za primjenu zaštite okoliša kao bitnog čimbenika za podizanje kvalitete života, pa je tako između ostalog organizirao lokalne političare iz Poreča i Vrsara da uđu u čamce i privolio ih da iz morske perspektive sagledaju obalu i postojeće zgrade s ciljem postizanja najboljih vizura grada i urbanističkih rješenja na kojima se tada radilo. Ostavio nam je i mnogobrojne stručne članke o hrvatskim urbanističkim problemima koje je dugi niz godina objavljivao u stručnom tisku, a zalagao se i za uvođenje urbanizma kao predmeta na ekonomskom fakultetu kao bitnog faktora u razvoju gospodarstva i sprečavanja devastacije prostora.

A priča o Nevenu Kovačeviću može se završiti jednom od njegovih slika - uživao je u slikanju i ovo je jedan od njegovih zadnjih radova.

doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl,ing.arh,

Zagreb, 15. travanj 2020.

Odlazak Nevena Kovačevića označava i odlazak čitave jedne epohe u Hrvatskoj ali i u svijetu: epohe vjere u planski, koordinirani razvoj u kojem arhitektura i urbanizam djeluju kao posrednici između proturječnih zahtjeva radikalne preobrazbe grada i prirode s jedne strane, te zagovaranja senzibilnog, harmoniziranog i „humanističkog“ odnosa prema okolišu s druge. To je romantična, idealistička, vjerojatno i utopijska epoha u kojoj su urbanizam i arhitektura jedni od nositelja modernizacijskih procesa te doživljavaju povijesni vrhunac svog društvenog značaja, ugleda pa i političkog utjecaja. Neven Kovačević kao istaknuti urbanist, a u periodu 1973.-85. i direktor Urbanističkog instituta SR Hrvatske bio je u jezgri tih dinamičnih procesa. Shvaćajući urbanizam i prostorno planiranje interdisciplinarno, kao presjecište arhitekture, geografije, ekonomije, sociologije, kao susret znanosti i umjetnosti, svoju ulogu, kao i ulogu svoje discipline doživljava angažirano, kritički i kreativno.

Zasigurno je bilo uzbudljivo graditi Urbanistički institut, jednu od posebno naprednih znanstveno-istraživačkih institucija u Hrvatskoj, biti u žiži međunarodne debate tijekom izrade Programa dugoročnog razvitka i planu prostornog uređenja jadranskog područja te Regionalnog plana Južni Jadran, cjelovito koncipirati urbanističku morfologiju i s njome podudarni novi ekonomski model turističkog grada Čevrar-Porat… U tim planovima urbanista ucrtane se konture boljega, „humanijega“ svijeta čiji se fragmenti odista i realiziraju, udaljenost između idealizirane budućnosti i sadašnjosti kao da nikada nije bila manja.

Tijekom razvoja tih velikih projekata, Neven Kovačević susreće se i s mogućnostima i preprekama. Društveni uvjeti su razmjerno povoljni, mehanizmi upravljanja urbanim razvojem su jasno definirani i operativni, nisu pretvoreni u birokratsko-pravni kaos. No, postoje i neizbježni otpori prema ideji „totalne integracije“ urbanizma, ekonomije i politike, a domašaji ambicioznih zamisli su često ipak ograničeni. Sam Kovačević će reći kako je jedno od žarišta njegovih napora bilo „umreživanje“ svih aktera u razvoju prostora. Nije riječ samo o znanstvenoj interdisciplinarnosti, nego o transverzalnom djelovanju kroz sve društvene domene. Upravo zahtjev za koordinacijom i interakcijom različitih sektora, a s ciljem ostvarivanja konkretnog utjecaj na stvarnost prostora jest kreativna, racionalna i, vidimo to iz današnje perspektive, teško ostvariva ideja. No, ako se vjera u nužnost društvene koordinacije na zasadama „humanizma“ pokazala utopijskom, mogućnost utjecaja arhitektonske i urbanističke inteligencije na društvenu stvarnost možda još nije iscrpljena, no traži neke druge pravce djelovanja, traženja novih savezništava, novi riječnik...

Kovačević do kraja ustraje na konkretizaciji te inteligencije, zagovara osnivanje Centra za razvoj, povezivanje urbanizma s politikom, regionalistički pristup u kojem se ubrani okoliš promatra kroz sustave i mreže izvan okvira aktualne administrativno-plemenske podjele Hrvatske. Te misli tijekom zadnjih godina Kovačević, zajedno s kolegama svoje generacije, elaborira na javnim događajima koje organizira ili u kojima sudjeluje i autor ovoga teksta. Kovačević se, usprkos visokim godinama tako rado odaziva i sudjeluje na otvorenom kolokvij povodom izložbe Nedovršene modernizacije u Gliptoteci u Zagrebu, 2014., javnom intervju u sklopu programa urbanizam.hr Društvu arhitekata Zagreba 2014., na panelu povodom izložbe Turizam u socijalizmu i nakon u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2015., te u dokumentarnoj seriji Betonski spavači 2016.. Nezadovoljan je neo-liberalnim procesima i deregulacijom u Hrvatskoj zadnjih godina i desetljeća no i dalje iskazuje brigu za naše prostore, nastoji afirmirati racionalne zamisli te vjeruje u mogućnost njihove primjene. U blijeđenju urbanizma i prostornog planiranja kakve je on zastupao, Kovačević vidi ekološki i opće društveni problem s dugoročnim posljedicama i jasno mu je da je to primarno politički, a ne disciplinarni problem koji, po njemu, nije ireverzibilan. Kovačević priprema i više rukopisa s prijedlozima koncepcija i društvene uloge urbanizma koji za sada ostaju neobjavljeni.

Odlaskom Nevena Kovačevića, izgubili smo kompletnog intelektualca, arhitekta-urbanista-slikara (Bogdan Budimirov je u šali znao govoriti da su svi urbanisti i slikari), odmjerenog, uravnoteženog, emotivno blagog i intelektualno preciznog čovjeka, urbanista koji do zadnjeg trenutka nije odstupio od svojih uvjerenja i činio je sizifovske napore da sagleda aktualni trenutak kako bi na njega na neki način utjecao. Živeći strasno i angažirano urbanizam do kraja, Kovačević je uzoran primjer vitalnosti i integriteta (i njega samoga i čitave jedne generacije), odbijanja prepuštanju tjeskobi ili nemoći usprkos svemu. Ako je modernizacijski projekt koji je Kovačević provodio i ostao nedovršen, upravo su njegova vitalnost i integritet putokazi za nastavke ili neke nove početke.

Maroje Mrduljaš