In memoriam

Učitelju

Autor/izvor: DAZ / Blaž Maričić 28/10/2013

Jedan od onih kratkih osam-milimetarskih filmova koje život iznenada zapiše u sjećanje, a za koje ne postoji stvarna kamera da ih snimi za druge, dogodio mi se (daleke?) dvijeitreće i nikad ga neću zaboraviti.  

Tog, još uvijek po splitsku vrućeg, ranorujanskog dana u bijelom peugeotu 309 vozio sam Magaša i Kovačića s Poljuda na kolodvor onako kako bi netko vozio Stonese ili Beatlese koji su, bježeći od paparazza, slučajno ušli u prvi nailazeći automobil. Njima je to bila vožnja s nekim klincem od a do be, a meni put oko svijeta u 80 dana, splet sretnih okolnosti kakav se samo život usudi izrežirati. Ja gladan papira i olovke, a oni od njih pomalo umorni izgradivši čitave gradove i živote, cupkali smo skupa ulicama grada zapravo ne znajući o čemu bi u toj vic situaciji razgovarali.

Desetak dana ranije, u polumraku predavaonice jednog bolskog hotela, između slajdova sa skicama koje su se '79. pretvorile u ponajbolji stadion na svijetu, profesor Magaš je, skoro prijetećim tonom Svevišnjem, u digresiji potcrtao "ja predugo živim" i tako izrekao rečenicu koje ću se idućih deset godina sjećati češće nego ijedne arhitektonske misli koju sam štreberski cementirao u memoriju.

Svi se mi više ili manje plašimo vlastite smrti i o njoj povremeno razmišljamo dok pješčani sat neumoljivo curi. Ali samo rijetki među nama, oni koji (i pre)rano shvate o čemu se ovdje, u ovoj i ovakvoj stvarnosti radi, spremni su do kraja iskreno prihvatiti kraj kao golu činjenicu i gledati na autobiografiju iz budućnosti unatrag, faktografski strogo i objektivno bez trunke lažne nostalgije. Tako olakšani osviješćenošću vlastitog postojanja, njegove relativnosti i konačnosti, slobodni su u tolikoj mjeri da su u stanju ovozemaljski nadmašiti baš svakog tko se zabijenom glavom u zemaljskom nepovratno gubi. Samo takvi su slobodni stvarati.

Kako drugačije objasniti konstantu izvrsnosti kakvu je jedna ruka besprijekorno održala sve tamo od Sarajeva i Mihaljevca preko Haludova i Poljuda do zadnjeg, ali ne manje impresivnog poteza na Peščenici?

Kako drugačije objasniti da netko može i pomisliti da predugo živi i to dok veliki Niemeyer u stotoj vapi za životom koji je "samo trenutak"?

Sigurnost i sveobuhvatnost vlastitog znanja uz spomenutu svijest o prolaznosti, ubojita su kombinacija profesionalizma kakva se premalo predaje u školama i kakva je gotovo iščezla među tim dečkima i curama što se danas međusobno nazivaju arhitektima.

Imao sam i previše profesora, a samo nekoliko Učitelja, Vi ste bili jedan od njih, primus inter pares.          

Pamtim od tog ljeta još neke plavičaste trenutke onako kako se pamti šetnja s didom, više šutnju nego riječi, jedan muški sat kakvi se više ne proizvode i zaveslaj češlja kroz sijedu kosu, onako frajerski kako to već frajeri rade kad prođu sedamdesetu. Pamtim sve ono između, svu silinu života koja je tekla uz zidove Bretanide točno onako kako ju je nacrtao jedan drugi genijalac i strukovni Otac iz automobila s početka priče, pamtit ću školu koja me naučila svemu što o arhitekturi umišljam da znam, a o arhitekturi samoj tih dana jedva da je i bilo riječi.

Pamtim Vas i pamtit ću Vas, i vjerojatno si nikada neću oprostiti što Vas nedavno nisam zaustavio u Martićevoj bar da mi potpišete knjigu, kad nemam ovaj osam-milimetarski film, da mi je barem ostao pisani spomen, pa da ako i sam predugo poživim ne pomislim slučajno kako je sve bio samo dječački san, već da do kraja znam, to je bio moj početak.

Hvala Vam, nek' Vam je laka hrvatska zemlja

Blaž Maričić