Glavna zagrebačka ulica Ilica jedna je od najstarijih gradskih ulica. Tijekom srednjega vijeka njenom je trasom, slijedeći konfiguraciju najnižih jugozapadnih obronaka Medvednice, dijelom prolazila Velika kraljevska cesta (Magna via regis) koja se nastavljala na današnju Petrinjsku ulicu, te je preko Trnja vodila do rijeke Save. U pisanim se izvorima Ilica prvi put spominje u 14. stoljeću kao ime potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Rokova perivoja, a 1553. godine prvi se put spominje i kao jedno od podgradskih naselja. Upravo će podgrađa koja se tijekom srednjega vijeka razvijaju ispod brežuljaka sa naseljima Gradecom i Kaptolom postati nukleusom budućeg Donjega grada.

Ilica 44, Hotel Pruckner


Parižka pekarna R Rukavine, Ilica 42, oko 1910. godine

U prostornom kontekstu Donjeg grada, zagrebačka je Ilica specifikum koji je aktivno proživljavao sve promjene ovoga djela grada, a koje obuhvaćaju izgradnju od kraja 18. do početka 21. stoljeća.

Povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti Ilice su: vijugavi, prirodni tok ulice, koji je uvjetovao njenu građevnu liniju. Povijesna slojevitost, odnosno građevinske aktivnosti u različitim razdobljima. Stilska raznolikost i izrazita neujednačenost vertikalnih i horizontalnih gabarita, kao rezultat povijesne slojevitosti, te u funkcionalnom smislu, njezin izrazito trgovački karakter. I dakako, najveća vrijednost Ilice, tijekom minulog vremena bila je njena multietničnost.

Ilica Kačićeva, oko 1907.

Dugotrajan proces degradacije Ilice započinje tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća upravo zatiranjem njene multikulturalnosti, a nastavlja se, uz sporadične pozitivne bljeskove, i nakon Drugog svjetskog rata- prvo nacionalizacijom, a potom i uslijed čitavog niza neprimjerenih zahvata. Degradacija iličkog poteza na vrhuncu je  krajem 20., a nastavljena je i početkom 21. stoljeća, kada se na postojeće probleme nadovezala i denacionalizacija uslijed koje su nestala mnoga ikonička mjesta i  prepoznatljivi nositelji njena urbanog identiteta.

U tom kontekstu danas nam se nameće nekoliko pitanja. Na prvom mjestu riječ je o razvojno- revitalizacijskim procesima ali i pitanju kako jedna povijesna gradska cjelina kroz te procese može pozitivno utjecati na gospodarski razvoj, poticanje turizma, otvaranje novih radnih mjesta te u konačnici i unapređenju života lokalne zajednice?

Ilica oko 1930.


Ilica iz zraka

Ilica, foto: Tošo Dabac, 1940.

Predavanje se boduje s 3 boda u SSU HKA kao i sva predavanja ovogodišnjeg ciklusa programa Arhitektonsko naslijeđe

Krešimir Galović, foto: Julio Frangen

Krešimir Galović (1966.), povjesničar umjetnosti. Živi i djeluje u Zagrebu. Proučava povijest hrvatske arhitekture i urbanizma. Objavio je velik broj stručnih prikaza i članaka u časopisima i novinama kao što su: Arhitektura, Čovjek i prostor, Peristil, Jutarnji list, Vijenac i Vjesnik. Autor je i koautor nekoliko knjiga s područja povijesti arhitekture. Od 1997. do 2000. godine s Vinkom Penezićen, Krešimirom Roginom i Ivanom Muckom uređivao je časopis Čovjek i prostor. Od 2000. do 2007. bio je suradnik časopisa Vijenac, gdje je s Vinkom Penezićem uređivao rubriku „Prostor i čovjek“. Bio je član nekoliko organizacijskih odbora Salona zagrebačke arhitekture. U suradnji s HTV-om sudjelovao je u realizaciji niza priloga posvećenih arhitektonskoj problematici i urbanizmu. Godine 2012. pokrenuo je na internetu blog stranicu naslovljenu Panoptikum na kojoj piše o temama vezanim uz povijest hrvatske arhitekture i urbanizma (http://kgalovic.blogspot.com). Autorski je postavio vi&ˇe izložaba o arhitekturi i zaštiti arhitektonske baštine. Viši je stručni savjetnik Uprave za zaštitu kulturne baštine u Ministarstvu kulture RH. Autor je koautor niza knjiga i stručnih članaka.

ˇ