U predavanju će biti riječi o četvrtstoljetnoj povijesti konzerviranja u socijalističkoj Hrvatskoj. Nastavljajući se na utemeljiteljsko poslijeratno doba, tijekom 1960ih godina došlo je do značajnih administrativnih, zakonodavnih i profesionalnih reformi u sustavu zaštite spomenika, od donošenja Zakona o zaštiti spomenika 1967. do osnutka Restauratorskoga zavoda Hrvatske. I Zakon i Zavod odigrali su važnu ulogu u uobličenju konzervatorske i restauratorske kulture u Hrvatskoj, pokušavajući upotpuniti prijeratni model proizašao iz srednjoeuropske filozofije konzerviranja suprotstavljenoga restauriranju.


Krešimir Tadić, povodom akcije SOS za Zagreb, 1975-76, Institut za povijest umjetnosti


Nepoznati autor, Industrijska postrojenja uz Salonu, 1975.

Predavanje će se baviti i odnosom stručnih viđenja prezentacije kulturne baštine i javne percepcije. Postoji li javnost koja percipira kulturnu baštinu u kontekstu krize socijalističkoga sustava? Tko upravlja javnom percepcijom nakon propasti Hrvatskoga proljeća i prevlasti „apatije“? Postoje li jasne veze između političke realnosti i koncepta kolektivnog pamćenja u posljednjim desetljećima Socijalističke Republike? Mogu li se tadašnja arheološka iskapanja, anastiloze i rekonstrukcije na povijesnim spomenicima vidjeti kao pokušaji konstrukcije identiteta u vremenu koje je prethodilo „nacionalnom buđenju“ devedesetih godina? Pisanje povijesti konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj od sredine šezdesetih godina do 1990. tek nam predstoji. Ovdje će se raspraviti o nekim temama koje bi ona trebala raščlaniti: intencije zakonodavca i stručnjaka u tretiranju slike kulturne baštine pred očima socijalističke javnosti, metodologija konzervatorskoga i restauratorskoga rada, važnost uspostave javne nostalgije i kritički tonovi zbog zapuštenih i modernizacijom ugroženih povijesnih ambijenata 1970ih, semantika restauratorskih i rekonstrukcijskih postupaka na arheološkim ambijentima i slikama zapuštenih pa revitaliziranih arhitektonskih spomenika. 

Nada Orel, Instalacije u središtu Trogira, 1975.

(naslovna fotografija: Krešimir Tadić, povodom akcije SOS za Zagreb, 1975-76, Institut za povijest umjetnosti)

Dr. sc. Marko Špikić, izv. prof.

Rođen je 1973. u Zagrebu. Diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. na temu Zaštite graditeljskog naslijeđa u teoriji i praksi Leona Battiste Albertija. Od 1999. zaposlen pri Odsjeku za povijest umjetnosti. Magistrirao 2003. temom Predstavljanje starina u spisima talijanskog humanizma prve polovice XV. stoljeća, doktorirao 2007. temom Konzervatorsko djelovanje splitskog antikvara Francesca Carrare. (U svim radovima mentor je bio prof. dr. Ivo Maroević). Docent od siječnja 2010, izvanredni profesor od siječnja 2014.

Studijski boravci u Scuola normale superiore u Pisi 2002. i Beču 2006. (stipendija Ernst Mach austrijskog ÖAD-a). Područja interesa: povijest i teorija arhitektonskog konzerviranja u Europi i Hrvatskoj od renesanse do danas, povijest antikvarnih studija, problemi arhitektonskog rekonstruiranja.

Kao autor i urednik objavio osam knjiga te brojne članke u znanstvenim i stručnim časopisima. Izlagao na znanstvenim i stručnim skupovima u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Poljskoj i Italiji. Suorganizator skupova u Hrvatskoj (Rijeka, Dijalozi s baštinom 2012. i 2013, Split, međunarodni skup o E. Hebrardu i G. Niemannu, 2012. i Zagreb, jednodnevni skup o Arturu Schneideru, 2013.), Austriji (ICOMOS-ova regionalna konferencija 2013.) i Italiji (skup o Camillu Boitu u Milanu, prosinac 2014).

Član Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2011. predsjednik ICOMOS-a Hrvatske. Od 2013. član međunarodnog znanstvenog odbora ICOMOS-a za teoriju i filozofiju konzerviranja i restauriranja (Theophilos). Od 2014. potpredsjednik Društva konzervatora Hrvatske.

Više o ovogodišnjem, IX. ciklusu predavanja o obnovi arhitektonskog naslijeđa potražite ovdje.