Tema urbana plastika privukla je u tinel osim arhitekata uz kipare i druge umjetnike, povjesničare umjetnosti, antropologe, povjesničare i druge zainteresirane građane, one koji još primjećuju grad oko sebe, njegove detalje i pokušavaju promišljati grad u cjelini. Tinel je bio mjesto reakcije na ne postojanje sustava koji nadzire nicanje raznorodnih i neusuglašenih skulptura po gradu, nebrigu o postojećim, skulpturama, fontanama, razna  premještanja, devastacije i nestajanje skulptura.

Gošće tinela Sandra Križić Roban i Ivana Meštrov pripremile su vizualne šetnje gradom, u kojim su zabilježile osobne doživljaje urbane plastike interpretirajući na taj način i što one podrazumijevaju pod pojmom urbane plastike i javnog prostora. Nisu to samo spomenici, tu su intervencije, one privremene i one nešto stalnije, jer monumentalnost spomenika i njegova vidljivost u javnom prostru, te veličina su promjenjive, privremene, a kod nas i povremene. Političke mijene stavljaju, miču i rotiraju spomenike. Ta politički uvjetovana smjena spomenika karakteristična je za naše prostore i govore u prilog teze da je jedna sekunda djelovanja u javnom prostru ravnopravna s tonama željeza i bronce. Akcija iako je trenutačna ostaje zabilježena u memoriji grada, te se u kontekstu povijesti umjetnosti u potpunosti izjednačava umjetnička intervencija ili društveno angažirana akcija u javnom prostoru  s monumentalnom plastikom jer, gledajući s vremenske distance, privremene su i jedna i druga.



Ne uzdajući se u potpunosti u stihiju propadanja i premještanja skulptura neprimjerenih suvremenom gradu ili mišljenju struke, ipak se u tinelu čulo da bi građani voljeli da postoji interdisciplinarno tijelo na nivou države ili grada koje bi generiralo sliku grada. Poticala se ideja povezivanja i organizacije kulturnih institucija sastavljenih od povjesničara umjetnosti, urbanista, arhitekata, krajobraznih arhitekata i drugih struka u želji utjecajem stručne javnosti na odluke o vizualnom identitetu grada. Tako da je jedan od gostiju u tinelu Ljudevit Tropan komentirao da se u Tinelu u razgovoru osjetio duh prof. Radovana Ivančevića koji je svojom karizmom bio primjer neustrašivog borca za vizualnu kulturu i javni prostor.

Govorilo se i o participaciji svakog građanina kroz vizualno obrazovanje od malih nogu, o izgradnji svijesti o prostoru u kojem živimo i mogućnosti da na taj prostor utječemo. Umjetničkim akcijama i projektima koji problematiziraju javni prostor i kroz individualni pristup i odnos prema gradu, govorili su sami umjetnici, primjerice u Tinelu zatečena pitanjem o svom radu Tonka Maleković autorica brojnih umjetničkih akcija u javnom prostoru koje  slučajne prolaznike pretvara u sudionike akcije.

U tinelu su bili sudionici intervjua s bloga 1% za umjetnost, te pripadnici strukovnih društava i nezavisne scene, poput Udruge za interdisciplinarni interkulturalna istraživanja UIII i drugi koji su doprinijeli višesmjernoj komunikaciji u tinelu.

Tinel je završio riječima Ivane Meštrov inspiriranoj Hirshornovim Privremenim muzejom u problematičnom predgrađu Pariza i idejom o umjetničkim oazama koje svoju živost dobivaju upravo iz privremenosti.