Opis

„Zagrepčanka“ je u javnosti sigurno najpoznatije Jelinekovo djelo, jedna od identifikacijskih oznaka Zagreba, ucrtana u sve gradske mape, snimljena za razglednice, a kako joj se popularnost ni u četiri desetljeća nije ugasila, svjedoči i posebna stranica posvećena joj na internetu. Projektirana krajem šezdesetih godina, ponijela je sa sobom sve značajke toga desetljeća, od tehnologije do oblikovanja, od zadovoljavanja tržišnih uvjeta i urbanističkih zahtjeva do težnje za izražajnom ljepotom. Ovladavanje nove tehnologije preraslo je neogotičke visine starog gradskog središta kako bi u novome centru doseglo dvadeset i šest katova.
Na križanju važnih prometnica poslijeratnog središta grada urbanističke su odrednice posve opravdano tražile originalno oblikovanje primjerenih, većih dimenzija novog gradskog orijentira. Varirajući oblik glavnog objekta, visinski stupnjevito postavljenih i konkavno zakrivljenih kvadara, niži aneks je postavljen jugozapadno od tornja, a sjeverno od njega, nad pogonom klimatizacije, uobličen je poluzatvoreni betonski pupoljak, školjka komplementarnog kružnog tlocrta.
Kako bi što bolje konkurirao na tržištu poslovnih prostora, investitor je projektantima postavio, blago rečeno, prezahtjevan program. Za svaki su kat, naime morali izraditi po šest varijanti (minimalne uredske cjeline od 50 m2, kombinirane su unutar površine od 1200 m2 jednog kata), pa tako i svakoj tvrtki koja je kupila prostor ispunjavati želje za rasporedom. No za vrijeme projektiranja, ukazala se potreba za dodatnim površinama, koja nije riješena povećanjem visine, već se izgradio dodatan niži objekt. Gotovo je svaki kat na koncu različito realiziran, a arhitektu koji je cijeli dotadašnji radni vijek posvetio racionalizaciji pomoćnih prostorija, teško su pali zahtjevi za obrnutom praksom. Svaki je korisnik naime, zahtijevao vlastitu čajnu kuhinju i sanitarne prostorije s obzirom da su odbili automate za hladna jela i pića na katovima. Izostali su zato mnogi zajednički programi (veće dvorane za sastanke i izložbe) kakvi su se uobičajeno smještali u prizemljima, mezaninima ili međukatovima, a koje su arhitekti zamišljali prema svojoj socijalno senzibilnoj edukaciji i pristupu koncipiranja javnih objekata.
„Zagrepčanka“ je sa svim svojim projektnim prednostima i manama izvedbe, do danas ostala intrigantan i prepoznatljiv gradski znak. Izražajna ljepota u tom je djelu ostvarena ponajprije dinamikom konkavnog zakrivljenja kvadara, zatim jasnim vertikalama, istacima kontinuiranih stupova nasuprot uvučenoj, glatkoj staklenoj opni pročelja, i na koncu dihotomijom bijelog mramora i nijansama zelenog stakla, upijajućoj podlozi bioritma dnevnoga svjetla. Lajtmotiv završetaka Jelinekovih nebodera, „da vizualno ne bi nekontrolirano prodirali u vis“, na „Zagrepčanki“ je izražen osebujnim, kontrapunktnim ritmom zaštitnih lamela od izravnog osvjetljenja, duž pročelja dvaju posljednjih katova, središnjeg najvišeg kvadra tornja.
Za ekspresionističko poimanje oblikovanja cijelog kompleksa, odnosno cjelovite kompozicije, bila je iznimno važna kružnica, kao komplementarni element konkavnom udubljenju. Uz konkavni, stepenasto razvedeni volumen aneksa unutar trapeza parcele, ispred konkavnog udubljenja tornja, smještena je kružnica bazena, a sa sjeverne strane kružni parking oko betonske školjke nad otvorom klimatizacije. Upravo je zato cjelina zaokružena hortikulturnim uređenjem i velikim dijelom dizajnirana pod Jelinekovom palicom, zasluženo upisana u Registar kulturnih dobara.

Tip projekta	Uprava
Status projekta	Realizacija
Realiziran	1969
Lokacija	Zagreb Savska ulica 41