Časopis

Članak Pulske grupe u časopisu Political Implications of the Urban Landscape

Autor/izvor: DAZ 18/01/2012

Muzil – autonomija se ne dobiva, ona se proizvodi

U desetak godina rada je u napuštenim pulskim vojnim zonama, neformalnom inicijativom stvoren autonomni prostor utvrde Casoni Vecchi na 900 kvadratnih metara, centar Rojc na 25.000 m2 i zona Katarina na 30 hektara. U istom periodu je gradska administracija uspjela  prenamijeniti jedan dio bivše vojarne Vladimir Gortan veličine 30.000 kvadratnih metara u autobusni kolodvor i poslovne prostore. Dakle omjer prostora koje u zadnjih deset godina prenamjenjuje službena politika naspram onih autonomnih inicijativa je 1:10 u korist autonomije! Takva situacija govori o uznapredovalom projektu autonomije u Puli koji se više ne može smatrati marginalnim procesom već upravo suprotno – onim dominantnim.

Grčki filozof Cornelius Castoriadis opisuje autonomiju kao proces preispitivanja postojećih zakona i institucija, kao i zamišljanja novih tipova društava. Međutim, kako bi se stvorili uvjeti za takvo radikalno preispitivanje sadašnjosti i zamišljanja budućnosti moraju postojati slobodni pojedinci sposobni za to, a slobodni pojedinci se ne mogu razviti ako ne postoje slobodna mjesta koja im omogućavaju osobni razvitak. To je smisao postojanja autonomnih prostora – ti prostori nisu potpuno odvojeni od vanjskog svijeta, kako se često pogrešno doživljava. Naprotiv, oni su sastavni dio postojećeg svijeta u kojem nastaju, ali su oni istovremeno i žarišta zamišljanja razvoja novog društva!

Komunal – zajednička zemlja

Današnje stanje na lokacijama napuštenih vojnih zona u gradu najslikovitije se može opisati terminom Komunal. To je stari istarski naziv koji označava «zajedničku zemlju» tj. zemlju koju svatko smije koristiti, gdje je ispaša stoke ili sječa stabala dozvoljena svim pripadnicima zajednice. Termin komunal se ne koristi samo za zemlju koja je u javnom vlasništvu, naprotiv, i pojedino privatno vlasništvo također postaje komunal, ako ga vlasnik ne koristi tj. ako je zemlja zapuštena. Stoga je pojam „komunala“ vezan uz korištenje zemlje, kao aktivan proces, a ne uz vlasništvo, kao pasivno stanje.

Postojanje komunala diljem svijeta najviše je proučavala američka politologinja Elinor Ostrom, koja je za svoj višegodišnji rad na tom polju nagrađena i nobelovom nagradom za ekonomiju 2009. godine. U svojim radovima ona opisuje niz primjera dugotrajnih komunala u kojima grupa proizvođača i korisnika razvija seriju međusobnih pravila korištenja i eksploatacije resursa i to autonomno – bez uplitanja vanjskih institucija. Ovakvi aranžmani upravljanja - najčešće šumama, pašnjacima, ribolovnim područjima ili izvorima vode - umanjuju troškove nadzora i administracije jer korisnici sami obavljaju te aktivnosti, a često bivaju i produktivniji jer su pravila korištenja prilagođena specifičnim uvjetima, klimi, kulturi i željama same zajednice te, samim time, nisu podređena univerzalnim pravilima koje propisuje Vlast bez obzira na kontekst.

Neki od preduvjeta za razvoj komunala su, prema E.Ostrom, postojanje samoorganizirane društvene mreže, sposobne da uspostavi i provodi vlastita pravila, te zajednički interes ili proizvodnja koja udružuje pojedince u širi kolektiv. Najveći doprinos ovih teorija je upravo ukazivanje na alternativu sadašnjem kapitalističkom ekonomskom sustavu u kojem je upravljanje prepušteno ili državi, u slučaju javnih dobara, ili tržištu, u slučaju privatnih.

Međutim, ako se na primjerima Rojca i Katarine pokazalo da među ljudima postoji sposobnost autonomnog organiziranja kako institucija tako i proizvodnje te da je moguće sve to uprizoriti na zajedničkom prostoru – komunalu, ostaje otvoreno pitanje Što nas sprječava da se u potpunosti osamostalimo? ili drugim riječima Što je sve sadašnji arhaični sustav spreman poduzeti kako bi zadržao svoj neproduktivan parazitski položaj?

Jadranska hegemonija

Prvo oružje koje svakoj političkoj eliti omogućava zaštitu privilegirane pozicije su zakoni. Još je u „Komunističkom manifestu“ zapisano da su vladajući zakoni zapravo zakoni vladajuće klase, a kako bi podredila jadransku obalu i njezino stanovništvo centralnoj moći upravljanja i tržištu nekretnina hrvatska državna uprava poduzima niz radikalnih zakona i mjera. . 

Jedan od prvih zakonskih akata u tom smjeru  je Uredba o zaštićenom obalnom području (ZOP) iz 2004. godine. Ta uredba jednako tretira sav prostor jedan kilometar udaljen od linije obale, bez obzira radi li se o gradskom ili prirodnom okolišu. Najvažnija odredba unutar ZOP-a  je da se urbanistički planovi gradova i općina koji se nalaze na tom području moraju dobiti suglasnost nadležnog ministarstva prije nego ih lokalno vijeće usvoji. Tim činom je proces planiranja na obali postao bitno različit od ostatka države pa zakon nije jednak za sve građane u državi: postoje oni kojima ustav garantira lokalnu samoupravu i autonomiju u odlučivanju te oni koji tu autonomiju, barem u odlučivanju o budućnosti vlastitog prostora nemaju. 

Nakon donošenja uredbe o ZOP-u država je krenula u selektivno rušenje bespravne gradnje na obali, pod izgovorom zaštite obalnog područja.  Ideologiju ZOP-a možda je najeksplicitnije sažela izjava istarskog župana Ivana Jakovčića 11.5.2007. godine na sjednici savjeta tvrtke Brijuni rivijera koja glasi: „Moramo riješiti problem bespravne gradnje da dobijemo ekskluzivitet lokacije“. Kroz praksu rušenja kuća u obalnom pojasu postala je jasnija prava namjera uredbe, a to je kontroliranje razvoja lokalnih subjekata na obali i stvaranje preduvjeta za razvoj krupnih investicija. Ovaj proces kontrole provodi isključivo Vlada RH bez mogućnosti uplitanja ne samo lokalnog stanovništva već i lokalnih "moćnika".

Posljednji čin koji država poduzima na putu stvaranja potpune hegemonije na obali je usvajanje „Zakona o golf igralištima“ krajem 2008. godine. Taj zakon omogućava brza i efikasna razvlaštenja privatnog zemljišta i instant-prenamjenu zemlje u javnom vlasništvu u svrhu izgradnje golf igrališta kao „posebnog državnog interesa.“ Hrvatski arhitekt i urbanist Vladimir Mattioni zabrinuto je zaključio u intervjuu u novinama „Otvoreni Muzil“: „Moguće je da priča oko golfa završi nekom vrstom represije.“, a godinu dana nakon toga pojedini novine zabranjuju svojim novinarima da kritički pišu o golfu.

Međutim, osim zakona, razvlaštenja, prostornog planiranja, bagera i medijske cenzure politička elita posjeduje i konačno sredstvo represije, a to je vojska. Tkav, najdramatičniji primjer je upravo poluotok Muzil u Puli gdje je, nakon što ga je vojska napustila, država u dogovoru sa županijskom i gradskom vlašću postavila 20-ak naoružanih vojnika da spriječe ulaz građanima dok se ta lokacija ne preda privatnoj korporaciji za izgradnju golf igrališta!

Tri oblika isključenja

U tako opisanim političkim okolnostima stanovništvo se na hrvatskoj obali svakodnevno susreće sa sve većim prijetnjama: nemogućnošću van-sezonskog zaposlenja i sa prijetnjom oduzimanja vlastite imovine ako prostorni plan (na kojeg ne mogu utjecati) predvidi golf igralište na njihovom zemljištu. Ovakva nesigurnost posljedica je državne represije, a ta represija se temelji na tri oblika isključenja građana.

Građani su isključeni iz političke sfere jer su opstruirani potencijalni mehanizmi sudjelovanja . Oni ne mogu utjecati na političke odluke koje država donosi u svome središtu, a javna rasprava koja se izvodi na lokalnoj razini je podređena jednosmjernim odlukama vlade. Mehanizam izbora je također neefikasan jer zastupnici izabrani na izborima ne predstavljaju građane koji su im povjerili mandate nego netransparentne interese svoje političko-gospodarske elite. Upravo je oko pitanja privatizacije i komercijalne prenamjene vojnih područja uz obalu u Puli stvoren apsolutni konsenzus svih lijevih, desnih i regionalnih stranaka u Hrvatskoj.

Drugi oblik isključenja kojeg građani osjećaju je isključenje iz ekonomske sfere jer se odluke o investicijama na obali, putem prostornih planova, donose u središtu države, a ne na lokalnoj razini. Političkom odlukom, a ne neovisnim razvojem gospodarstva, odabran je dominantan oblik ekonomije - turizam odnosno tržište nekretninama. Svi građani koji ne žele ili nemaju uvjete baviti se špekulacijama osuđeni su na zanimanja u građevinskoj industriji ili sezonske poslove u turizmu. Međutim, čak i lokalni špekulanti isključuju se iz ekonomije predviđene za bivše vojne zone u Puli. Vlada je odlučila dodijeliti područja veličine i do 180 hektara jednoj privatnoj kompaniji na narednih 66 godina. Ako se ostvari ova ideja jedna bi korporacija mogla gospodariti prostorom veličine četvrtine grada!

Treći oblik isključenja građana je isključenje iz prostora na obali. Cijene nekretnina uz more izjednačene su sa globalnim cijenama jer se prostor uz obalu tretira kao „atraktivna lokacija“. Stanovnici koji rade u gradovima uz obalu ne smatraju svoj položaj „atraktivnim“ već ga doživljavaju kao svoju životnu sredinu, a cijene stanova koje ciljaju na elitne globalne kupce isključuju osiromašeno lokalno stanovništvo te ih prisiljavaju na pronalazak stana u unutrašnjosti. Drugi nivo isključenja iz prostora na obali je onaj fizički – pomoću žice. Novi „resorti“ koji nastaju u okolici gradova ograđuju velike površine uz more i naplaćuju pristup tom nekad zajedničkom prostoru, a u spomenutom primjeru poluotoka Muzil za sprječavanja pristupa je angažirana i službena vojska.

Ne uključenje nego autonomija

Tri sfere isključenja potaknule su početkom 2009. godine nastanak građanske inicijative za Muzil „Volim Pulu“ čiji je cilj ukidanje opisane represije. Međutim, za uključivanje i integriranje u državni sustav je prekasno; inicijativa zahtjeva da se uvjeti isključenosti izmijene u uvjete autonomnog djelovanja tj. da se tri oblika isključenja izmijene u tri oblika autonomije – političke, ekonomske i prostorne. Inicijativi je jasno da je autonomija uvjet za proizvodnju, ali da se ona i proizvodi, a ne dobiva.

Inicijativu čini neformalni skup pojedinaca koji joj pristupaju svojim angažmanom, nevezanim za postojeće udruge i ostala pravna tijela kojima već pripadaju. Cilj ovakvog formuliranja inicijative je politička autonomija tj. političko djelovanje nezavisno od stranaka, vlasti i postojećih organizacija. Inicijativa stvara svoju politiku, razvija ju paralelno sa vladajućom i donosi odluke bez kontaktiranja izvršne vlasti. Otvaranje poluotoka Muzil je odluka koju nije niti predložila niti usvojila izvršna vlast nego inicijativa bez instrumentalizirane moći. Međutim ostvarivanje te odluke je nemoguće izbjeći budući da je želja za otvaranjem sve prisutnija među građanima. Stvaranjem političke autonomije politika je istrgnuta iz Sabora, koji trenutno njeguje monopol nad njom, te se stvaraju uvjeti za prakticiranje direktne demokracije u gradu, po mjesnim sastancima, plenumima ili jednostavno na ulici.

Inicijativa svojim radom proizvodi vrijednosti neovisno od tržišta, a sadašnji oblik ekonomije ne prepoznaje ih kao takve poput prakticiranja autonomne proizvodnje znanja, komunikacije, društvenih odnosa, ali i proizvoda kao što su novine, video i audio radovi, glazbenih događaja, tribina, elaborata ili prostornih studija. Svi proizvodi su besplatni i dostupni svima, a sam rad inicijative se financira samodoprinosom. Temelj za nastanak takve autonomne ekonomije su povjerenje, solidarnost i želja za dostizanjem zajedničkog cilja odnosno kreiranje autonomne politike.

Međutim, za prakticiranje takve ekonomije potreban je prostor, a to je ujedno i treći uvjet autonomije. Autonomni prostor je prostor koji izmiče dominantnoj logici vlasništva, kao i dominantnoj logici namjene prostora. Ako je tržište nekretnina dominantan oblik sadašnje ekonomije i ako je vlasništvo jedan od temeljnih ideala kapitalističke države onda je pravo na autonomni prostor najradikalniji otpor toj ekonomiji i tom državnom ustroju! Već spomenuta tradicija komunala sada postaje preduvjet za ostvarivanje takve autonomije.

Sva vrata otvoriti sada!

Želja za autonomijom, koja bi premostila sadašnja tri isključenja na obali, pokazala se motivirajućom u dugotrajnoj borbi koja se još uvijek vodi oko područja Muzila. Od početka 2009. godine, kada je inicijativa objavila proglas u kojem se zahtjeva trajno dnevno korištenje Muzila, objavljeno je više broja novina „Otvoreni Muzil“, organizirano je nekoliko skupova,izmjerene su sve rađevine na tom području, uključena su četiri fakulteta u proizvodnju vlastitih planova za tu lokaciju, a Vlast je u dva navrata posustala i otvorila Muzil građanima. Iako su Vlasti time osigurale trenutnu naklonost građana jer su iskazale poštovanje njihovim željama, dugoročno je ostvaren jedan od ciljeva inicijative: Muzil je, nakon 150 godina zatvorenosti, otvorio svoja vrata javnosti. A jednom kada ljudi vide ovaj prostor otvorenim ne postoji nenasilan način da ga politička moć ponovo zatvori!

Inicijativa i dalje nastavlja sa svojim radom, a glavno geslo pod kojim se nastavlja borba je: „Muzil treba prvo otvoriti, pa upoznati, a tek onda planirati!“