Svaki čin građenja uvijek je i iskaz određenog nasilja nad mjestom – onim što arhitekti zovu „zatečenim stanjem“, jedan brutalni, poprilično ekscesan proces koji zadire u topografiju, transformira tkivo grada, zaposjeda nedirnuta prirodna područja, mijenja vizure, kroti prostor. Ako nastanak (ili nestanak) pojedine arhitekture možemo sagledati sa stajališta egzistencijalne nužnosti, kulturnog dostignuća ili društvene potrebe, dakle kao dio koliko-toliko logičnog procesa transformacije izgrađenog okoliša razumijemo to nasilje kao modernizacijsku neizbježnost, kao nužan zahvat na građevnom tkivu koje je i dio kolektivnog bića i njegovog identiteta