Tema

Arhitektonski vodiči i urbane arheologije

Autor/izvor: Dominko Blažević 07/05/2011

Pogotovo u Zagrebu, gradu kojeg držimo relativno velikim, arhitektonski osviještenim ili u najmanju ruku arhitektonski ambicioznim, teško je za povjerovati da ovakovih vodiča nije bilo još odavno prije. Kao svojevrsni uvod ovim čitanjima, i šetnjama, neka posluže i sljedeći primjeri različitih načina čitanja grada i gradskosti, načina koje će spomenuti vodiči samo dodatno nadopuniti i obogatiti.

Arhitekti i urbanisti kao “gradotvorni” stručnjaci skloni su previdjeti ili zaboraviti svu složenost strukture grada, kao i slojevitost raznih njegovih bilježenja i čitanja. Oni gradove svojataju, držeći se apsolutnim poznavateljima i njihovim stvarateljima. Ipak, zahvaljujući prije svega sve većoj medijskoj i informacijskoj proliferaciji, vidljivijima postaju i druga polja čitanja, sjećanja i osjećanja grada, bila ona institucionalizirana i formalizirana (poput, primjerice, prostorne antropologije ili prostorne sociologije) ili ne.

Kolikogod kompleksan i velik grad bio, olako se zaboravlja da on nije samo ono oku vidljivo, odnosno ovo danas i ovdje. Na to podsjećaju i knjige AGM-ove biblioteke Stari hrvatski gradovi: Stari Zagreb od vugla do vugla, Stari Split od kantuna do kantuna, Stari Šibenik… Sve ove knjige opisuju ono nevidljivo, skriveno i/li prošlo. Na jedan gotovo nearhitektonski, katkad i romantizirani ili nostalgični način, gotovo svaka ulica, svaki kamen, svaki ugao otkriva svoje narativne slojeve, i slojeve ispod tih slojeva, one male povijesti utkane u stvaranje, korištenje, održavanje i sasvim prirodno uništavanje grada. 

U knjizi Branimira Špoljarića, Stari Zagreb od vugla do vugla, autor kreće od najranije zagrebačke povijesti, od vremena kada Grad, baš kao i svaki drugi grad, postoji tek kao naselje, kao jedva pribilježena i nesigurna glasina. Na pomalo perverzan način, privilegiran današnjim znanjem, čitatelj može uživati promatrajući dijagramatski razvitak budućeg milijunskog Zagreba, prateći njegove nezgrapne korake ka budućoj urbanosti. Povijesni tračevi fiksirani su u kronološki slijed tek iznenađujuće preciznom godinom kakve tatarske provale ili datumom izdavanja Zlatne bule…

Grad se taloži. Gradskost se ne mjeri nekim još tada izgrađenim građevinama: ta one će ionako poslije izgorjeti u kakvom požaru (jer bit će ih nekoliko), ili će biti uništene i opljačkane u kakvom osvajanju. Ne, gradskost se strpljivo taloži, akumulira u ponekad sasvim neurbanim događajima, pripovijestima i povijestima kako grada samog, tako i njegovih stanovnika, moćnika i čudaka, ulica, trgova, kvartova, pa i perifernih njiva. Grad se gradi, i uvijek iznova ruši, preklapaju se različite pa i suprotstavljene vizije i interesi.

Autor nas u sljedećim poglavljima vodi u šetnju, od centra prema van: prvo Gradecom pa Kaptolom, pa Donjim Gradom i njegovom bližom okolicom… Najednom današnji nazivi ulica i trgova dobivaju smisao, iz njih iskaču imena nekih sasvim stvarnih i zaslužnih likova iz zagrebačke povijesti; pravnika, “kavanara”, generala, književnika, arhitekata. Ništa nije slučajno, kakogod prirodno ili nezgrapno zvučalo, kakogod kaotično bilo posloženo. Imena naliježu na imena, prekrivaju ona starija, kako već politika nađe zgodnim.

I sve to popraćeno je obiljem crno-bijelih fotografija. Nekih lijepih kuća više nema, dok neke stoje još i danas. Ipak, neki (ne)vidljivi “kostur” grada, sa svim svojim preinakama, biva sačuvan iz tih “predurbanih” vremena, poslan u budućnost kao gradotvorni DNK. Tko je mogao i pomisliti: ovaj ugao stajat će na ovom mjestu još tisuće godina, dok će ova palača potrajati samo pedesetak.

I tako, ispod slike grada kojeg danas gledamo pred sobom, proviruju sramežljivo tragovi drugih gradova istog imena. Arheološki striptease, na jedan calvinovski ili možda borgesovski način. I sve su to bili Zagrebi, od početka do danas, od prvog do zadnjeg, iako ih volimo zamišljati trošnima i crno-bijelima, poput kakvih skicâ za ovaj naš, današnji. Ali bijahu ustvari sasvim stvarni, sasvim u boji, sasvim živi.

Jednom drugačijom, vizualnom arheologijom grada koji nas okružuje bavio se i nedavno preminuli Fedor Kritovac. U svojoj posljednjoj, nedavno objavljenoj knjizi Otkrivanje grada, Kritovac promatra naoko baš sve elemente suvremenog grada, na jedan inkluzivan, nediskriminirajući način. Ne libeći se subjektivnosti, Kritovac često gotovo opsesivno katalogizira i kategorizira slojeve i podslojeve gotovo neprimjetnog, previđenog, opetovano zaboravljanog.

Ovakvi detalji, koji su možda vizualna “bijela buka” grada, njegovi su djelovi baš kao i pažnjom javnosti okupani “kulturno-povijesni spomenici”. Grad se mijenja, ali i stalno “ljušti”, odbacujući staru kožu i sve što ne nalazi nužnim za svoju suvremenost. Kritovac vrijedno dokumentira i prljavo i slomljeno, i staro i neupotrebljivo. Grad govori i takvim “jezikom”, koji često zna biti životniji i zanimljiviji od onog koji promoviraju “struka” ili “vlast”, monografije i brošure.

Kritovčevu knjigu stoga također možemo promatrati kao svojevrstan arhitektonski vodič, ali i anti-vodič, u najboljem, laskavom smislu riječi.

 I, pred kraj, još dva internetska prijedloga, kao podsjetnik. Svakom tko se smatra (nad)prosječno osviještenim stanovnikom Zagreba dovoljno je posjetiti stranice (sad već sve poznatijeg?) bloga zagrebozaljubljenosti, http://nepoznatizagreb.blog.hr/, i na jedan vrlo ugodan način se uvjeriti u vlastito neznanje. Blog pokriva i otkriva razne teme i sadržaje, analizirajući najrazličitije detalje poput poklopaca uličnih šahti, starih natpisa, oblikovnih i komunikacijskih anomalija svake vrste. Slojevi i podslojevi informacija, korištenja, zaborava, povijesti. Kritovac bi bio zadovoljan.

Nešto apstraktniji i poetičniji je fotoblog http://gp-zagrebancije.blog.hr/ koji već dugo, gotovo flanerski, bilježi svakodnevne gradske prizore, previđene ili jednostavno – nekadrirane, zumirajući grafizam urbanih tekstura, linija, boja i odrazâ. Gotovo svima poznate gradske lokacije bivaju najednom “očuđene” jukstaponiranjem nesrodnih detalja, izmještene nekamo drugdje neobičnošću prizora ili izborom kuta gledanja. Prolaznici su dio arhitekture grada: oni sudjeluju ravnopravno u koreografiji fasada, zelenila, natpisa, oblaka, ispisujući neke nove povijesti.

Sve je to, dakle – Zagreb, ako to ne zvuči prepatetično. Spojiti jedan Grad iz svih ovih izvora čudesan je i, gradovima na čast, nemoguć projekt.