Kolumna

Arhitekture turizma 1

Autor/izvor: Dominko Blažević 11/08/2010

Većinu godine isti ovi turisti provode u svojim gradovima, u kućama i zgradama, uredima i stanovima. Okruženi su ne-kretninama, dakle urbanizmom i arhitekturom u najširem i najuobičajenijem smislu tih riječi. U sezoni godišnjih odmora pokreću se: pakiraju se i privremeno sele u neke druge gradove i mjesta, u neke druge kuće, svoje ili tuđe, dijelom su jedne velike – odnosno najveće mirnodopske, kako se voli istaknuti – migracije. Postaju neki drugi ljudi. Govoreći ovdje o “arhitekturama turizma”, u najširem smislu, ne govorimo tek o komodificiranim prostorima njihovih destinacija; o hotelima i apartmanima, ili o razapetim šatorima i vikendicama. Ne, govorimo i o svemu ostalome: o turistima samima, izmještenim masama koje često prebrojavamo noćenjima, govorimo i o načinima njihovog kretanja, o fizici sasvim opipljivih volumena užarenih kilometarskih kolona na našim autocestama, ali i o onoj nevidljivoj mreži turističke servisne infrastrukture, negdje iza pozornice. Suvremeni turizam sve je kompleksniji sustav (ili kaos) kretanja, željâ, uslugâ, apetita, stanovanja, stilova života – sumanuta hobotnica bez centra. (Čak su i same granice nejasne: primjerice, jesu li vikendaši ili izletnici – turisti?)

Intuicija nam govori da sve ove preklapajuće strukture i odnosi itekako imaju veze s arhitekturom, kolikogod one bile tranzitne i privremene, kompleksne i za mapiranje teške ili nemoguće. (Bilo bi u najmanju ruku začudno ili neoprezno samo nekretnine i stalna prebivališta nazivati arhitekturom i urbanizmom, a ljetna ili vikend odredišta, kretanja, trendove odmaranja i življenja – ne.) Sezona godišnjih odmora nesumnjivo podrazumijeva drukčije arhitektonske alate i koncepte, ali nipošto nije arhitektonski time out. Arhitektura se bavi prostorom i odnosima u njemu, kretanjem baš kao i mirovanjem, i stoga ljeto nije niti može biti iznimka. Dapače, ljetni turizam (ali i turizam uopće) čini se sve neizbježnijom i potencijalno vrlo plodonosnom tematikom, pa čak i onda kada govorimo o “arhitekturi bez arhitekata” svih onih vikendica i improviziranih bivaka.

Čudi oklijevanje, ili bar ona poznata sporost struke: iako je turizam u posljednje vrijeme postao pomodnom temom arhitektonskih simpozija, ljetnih radionica i improviziranih publikacija (bar kad je o strategijama riječ), i unatoč promjeni arhitektonske paradigme posljednjih desetljeća te posljedičnom otvaranju discipline prema van, još nije posve sigurno hoće li arhitektura znati/moći biti ta koja će inkorporirati rečenu problematiku i obogatiti svoj diskurs njenim poukama. A trebala bi.

***

Kako se ljeto odražava na arhitekturu naših prebivališta i naših ljetovališta? Osim što kontinentalni gradovi najednom bivaju poluprazni, dakle za promjenu optimalno nastanjeni, i što je najednom jednostavno naći parking mjesto u centru, kako? Kako se ljeto odražava na arhitekturu priobalja, osim načina na koji je profit apartmanizacije oblikovao himere bespravne gradnje? 

Ali i više od toga: što uopće znamo, što učimo, o ljetu i o sebi samima – kao ljetnim ljudima? Što učimo iz naših izbora, iz ponašanja kad nismo pod stresom? Koji dio ljeta uspijevamo sačuvati i ponijeti/prenijeti nazad sa sobom u svoje domove i svoje gradove (osim uspomenâ i bezbroja digitalnih fotografija osuđenih na foldere koje ćemo kasnije pogubiti)? (Na um pada, sad već de Bottonova, formulacija arhitekture sreće.) Odnosno, kako uopće ljeto i njegove arhitekture te ritmovi i načini života informiraju i utječu na naše stambene i životne navike, ostatak godine?

Nemoguće bi bilo dotaći se ovdje svih aspekata i posljedica turizma. Za početak: turizam svakakooperira sa (za arhitekturu ključnom) idejom doma, gotovo subverzivno uvodeći u igru nove odnose i pravila. Barem privremeno, i gotovo paradoksalno, pojavljuje se najednom mjesto privlačnije od svetosti Doma, mjesto o kojem se mašta i kojeg se idealizira ostatak godine, mjesto nerijetko s daleko manje komfora (šator, vikendica, jedrilica) ali neopterećeno stresovima i ritmovima Grada, obavezâ, konzumerizma, medija. Odricanje i hedonizam, sve u jednom. Ideja doma biva “ogoljenom” do kosti; minimum komfora ustvari pruža maksimum zadovoljstva.

(Ne treba zaboraviti ni drugu krajnost, tržišnu ponudu luksuza i ugađanja. Hoteli nude fantaziju, i sve ono što dom obično nema: wellness, spa, masaže, bazene, tetošenje, pet zvjezdica, wi-fi, pogled, doručak u sobi, poslugu i udovoljavanje najrazličitijim željama. Maksimum komfora nudi maksimum užitka. I dok je prvi primjer mjesto žuđenog pripadanja, ili san o pripadanju, hoteli su već Augéova nemjesta, jer im se ne želi i ne može pripadati.)

Premotajmo potom na svakodnevicu: balkoni stambenih zgrada zatrpani su plinskim bocama, biciklima i raznoraznim nepotrepštinama – umjesto da se na njima sjedi, uživa i ispija kava. Stanovi se guše pod suvišnim detaljima, u malim prostorijama gomila se kupljeno. TV program gleda se satima, iako najljepši dio godine i dalje ostaje upravo onaj bez TV-a, bez kompjutera i interneta, pod suncem i uz more. Ali to se, izgleda, lako zaboravlja, ili smatra nepraktičnim. Šizofrena razlika ljetnogvs jesenjeg čovjeka očigledna je, ali ne izgleda da se čini mnogo da se taj jaz ublaži. 

Vikendi se provode u shopping centrima, a ne s prijateljima ili negdje na otvorenom. Jasno, valja raditi i zarađivati, i radni tjedan je, baš kao neplaćeni računi, neumoljiv. Ali, općenito govoreći, slobodno vrijeme i umjetnost dokoličarenja čini se još neistraženima i nedovoljno artikuliranim. Svakodnevni kompromisi i pritisci postaju izdržljivijima tek sanjarenjem o sljedećem Godišnjem, o sljedećem punjenu baterija.

A kamo su nestala popodneva u, recimo, istarskim kamenim kućicama (ili na nestvarnim Maldivima, Santoriniju, kad smo već kod toga), zašto se ono plaćalo bogatstvo za dvotjedni boravak na udaljenom svjetioniku ili jedrilici? Što su nas uopće naučili dubrovački ljetnikovci, svakako jedan od najdivnijih i najsofisticiranijih primjera sinteze ljetnog i jesenjeg čovjeka, odnosno sinteze svakodnevice i ladanja? Kako približavamo svoje domove tom – ili nekom sličnom – idealu?

Ostaje neodgovoreno zašto ljudi ne žive (ili ne pokušavaju živjeti) i ostatak godine na slične načine (u okviru svojih mogućnosti, naravno). Koji su uopće rezultirajući pomaci u stambenoj arhitekturi (i uopće), ako ih ima, i kako ih mapirati? Odnosno, na koje načine se iskustva ljetnog bivanja uspijevaju prevesti na jezik svakodnevice i koliko je takav prevod uopće moguć ili koristan? Profitiramo li iz lekcijâ ljeta, ili se balans krije upravo u toj kontrastnoj kombinaciji: možda eskapizam zahtijeva sivilo svakodnevice, neutralnu pozadinu bojama juga. 

***

Jedan od krivaca za siviji dio ove dihotomije svakako je bila i moderna koja je diskurs obogatila s jedne strane, ali i osiromašila s druge, donijevši sa sobom i zloglasne pojmove poput “stroja za stanovanje”, mimimalizaciju stambene kvadrature, raznorazne kvocijente i prefabricirane građevne elemente. 

Arhitektura užitka, i viška – primjerice spomenutih dubrovačkih ljetnikovaca – bila je zaboravljena, potisnuta arhitekturom funkcionalnosti i racionalizma, ekonomije i socijalnog minimuma. Forma slijedi funkciju, govorilo se. Manje je više. 

A nije. Forma danas slijedi užitak. Više je (manje-više) – uvijek bolje.