Kolumna

Arhitekture turizma 2

Autor/izvor: Dominko Blažević 30/08/2010

No, impresivnija od golotinje gospodina Winera jest činjenica da u jeku zimske sezone, dakle u siječnju i veljači, broj stanovnika Quartzsitea s rečenih par tisuća naraste i do – 1.8 milijuna (1 800 000)! Čitava dva Zagreba.

Tko su odjednom svi ti ljudi, tko su pridošlice? Radi se o relativno novom sjevernoameričkom fenomenu – tzv. “pticama selicama” (engl. snowbirds), koji u svojim kamperima, automobilima i kamp kućicama svake godine hrle na jug, bježeći pred hladnom zimom snježnog sjevera često već u studenom, da bi se ondje zadržali i do ožujka. Mnogi od njih sjate se oko spomenutog raskrižja u Quartzsiteu i na sličnim lokacijama, ali veliki broj odlazi i na uvijek popularnu Floridu. Većinom su to, dakle, umirovljenici, Kanađani i Amerikanci, najčešće parovi u svojim 60-ima i 70-ima. Zajedničko im je svima da provode mjesec ili više dana godišnje na jugu, da su zdravi i aktivni, te da imaju relativno dobra primanja/mirovine, i da, naravno – slabo podnose zimu.

Iako je ovaj godišnji ritual u SAD-u godinama sve uobičajeniji, statistika se još uvijek hrve s konstantnim fluksom svih tih novih i začudnih brojki. Teško je reći koliko ljudi godišnje, kada točno i na koliko dugo, seli na jug, tim više što govorimo i o različitim podskupinama. (“Pahuljama” – engl. snowflakes – se, primjerice, nazivaju oni putnici koji se, primjerice, na Floridi zadržavaju manje od tri tjedna. Oni ne spadaju u “ptice selice”. Uz to, mnogi od “ptica selica” odlaze u posjet rodbini, ili, zbog obaveza, svoj boravak cjepkaju na nekoliko višetjednih posjeta.) Jedno je ipak sigurno, a to je da je broj umirovljenika, ali i “ptica selica” među njima, svakako u stalnom porastu.

U Australiji je ovaj fenomen poznat pod imenom “sijedih nomada” (engl. grey nomads), ali se u suštini radi o istoj vrsti migracije, iako uz daleko slabije razvijenu infrastrukturu kampova i logističku podršku institucija (zdravstveno osiguranje, auto-klupska podrška na cesti, i sl). Upravo zbog toga, ali i zbog veličine i naseljenosti Australije, “sijedi nomadi” prevaljuju u prosjeku veće udaljenosti od svojih sjevernoameričkih “kolega”, te su skloniji samodostatnosti, neovisnosti i improvizaciji.

Svakako, prije prvih poledica i razgrtanja snijega, američke “ptice selice” pakuju svoje golf palice, kreme za sunčanje i kupaće gaće, i odlaze: automobilima, kamperima, avionima. Turističke agencije, i turistička industrija uopće, već su se prilagodili ovom novom i rastućem segmentu tržišta. Reklamira se agresivno; kako snižene avionske karte, tako i same destinacije. Prije par godina, reklamna kampanja za cijelu jednu državu (Texas) u kanadskim je medijima urodila plodom i rekordnim brojem kanadskih “ptica selica” nekoliko mjeseci kasnije. Uz Texas, najpopularnija odredišta svakako su Florida i Arizona, ali i California te sve popularniji Mexico.

Tri su osnovne skupine “pticâ selicâ”: oni koji putuju vlastitim prijevozom, dakle kamperom, oni koji odlaze u unajmljene ili time-share kuće, i oni koji posjeduju vlastitu kuću negdje na jugu (inačica naših vikendica). Možda suprotno očekivanjima, one imućnije naći ćemo u sve tri kategorije, tim više što cijena luksuznih kampera ponekad premašuje i milijun dolara.

Putovanje kamperima nudi osjećaj mobilnosti i slobode. Put se obično organizira u segmentima od po nekoliko stotina kilometara, već koliko vozač želi ili spremnik goriva može izdržati u jednoj etapi. Prednost putovanja kamperima je i mogućnost kretanja u grupi, odnosno konvoju ili karavani, s nekolicinom prijatelja. (Neprevodivost same terminologije dovoljan je dokaz o nepostojanju ičeg sličnog na ovim prostorima. Osim još prevodivih, iako neobičnih naziva ovih supkultura - “ptice selice”, “pahulje”, “sijedi nomadi” - gotovo je nemoguće uopće pisati o kamperima, nazovimo ih ovdje tim grupnim imenom, u nedostatku preciznijeg pojma. Naime, skupnom imenicom “kamperi” ovdje nazivamo cijeli jedan katalog neprevodivih i našim cestama nepoznatih, pretežno američkih, podvrsta domova na točkovima: RVs (Recreational Vehicles), odnosno motor homes, što nikako nije isto što i nešto manje pokretni mobile homes, za koje su neki kampovi (odnosno trailer parks) isključivo rezervirani i namijenjeni. A tu su i luksuzno preuređeni putnički autobusi i šleperi, pa kamperi klase A, B, i C, pa kamp kućice, itd. Cijene kampera se kreću između 10 000 dolara pa do preko milijun, ovisno o veličini i luksuzu. Koliko para, toliko muzike…)

Iako zloglasni trailer parks (parkirališta, odnosno kampovi za prihvat i opslugu kamper vozila) zvuče krajnje neglamurozno i neprivlačno, ponajprije zahvaljujući njihovom prikazu u filmovima white trash tematike, danas postoji i sve veći broj sasvim solidnih pa i luksuznih kampova za “ptice selice” i ovu vrstu življenja, s bazenima, uređenim travnjacima i sl.

Ovaj fenomen sad prati i opslužuje već i cijela jedna zaposlenička industrija u pokretu; umirovljenici i starija dobna skupina su i onaj dio populacije koji zahtijeva posebnu zdravstvenu njegu, pogotovo kad su u tranzitu. Tako je pitanje putnog zdravstvenog osiguranja i brige o zdravlju i potrebama “ptica selica” od iznimne važnosti. Gradići na koja se sruče ova jata umirovljenika često nemaju dovoljno obučenih (ili ikakvih) ljudi koji bi odgovorili na ovakav nagli porast populacije, i pomoć sa sjevera je svakako dobrodošla. Tržište se stoga vrlo brzo prilagodilo ovoj novonastaloj potražnji. Naime, nezanemariv dio “ptica selica” još uvijek je radno aktivan, bilo u punom radnom vremenu ili ne, dakle još neumirovljen. Sve veći je broj takvih zaposlenih “ptica selica” koji se sele zajedno s glavninom umirovljeničkog “jata”, da bi ih potom (u okviru iste kuće/tvrtke u kojoj inače rade) usluživali u svojoj struci: kao ljekarnici, liječnici, ili pak prodavači u lokalnom Home Depotu (najveći američki lanac trgovina za dom, gradnju i njegovo održavanje). Jasno, ono što takav sezonski migracijski zaposlenik dobiva je ugodnija klima i promjena scenografije na par mjeseci.

***

Ne treba dodavati soli na ranu našim umirovljenicima i uspoređivati ih s američkima: mnogi od njih jedva spajaju kraj s krajem u ovim bešćutnim vremenima. Daleko smo mi od Sjeverne Amerike. Ipak, i kod nas postoje nebrojeni sretnici “srednje klase”, pojedinci i parovi koji dobar dio godine provode na moru i uz more, u svom “drugom domu”, napuštajući hladnoću i nervozne gradske ritmove. Najčešće bježe u vikendice, nerijetko sasvim pristojne kuće stečene u zlatnom/zloglasnom socijalizmu, prepuštajući svoje skučene gradske stanove manje sretnom potomstvu.

Radi li se tek o privilegiji nekolicine? Govorimo li o iznimkama, ljudima koje “ne drži mjesto”? Ili bismo možda svi živjeli na sličan način, da možemo, čak i prije mirovine? Neki bi Amerikanac ovdje možda zaneseno spomenuo internet, ili freelance poslove koji sve više oslobađaju pojedinca od okovâ i obaveza mjesta i adrese, od korijenâ i sličnih utega. Stvarnost je ponešto ipak surovija i kruća, pogotovo u zemlji poput naše.

Bilo kako bilo, jasno je da bi arhitektura trebala biti ta koja će posebno osluhnuti sve ove nove trendove i promjene u načinima života i pogledima na stanovanje, odmor, mobilnost, turizam, eskapizam, obitelj, strukturu veza i formiranje zajednica, i reagirati shodno naučenom.

Jer, jedno je jasno: sve se mijenja, i sve smo dalje od jednog drugog, izumirućeg i sad već egzotičnog svijeta. U njemu se tako, sve donedavno, u selima u unutrašnjosti Brača govorilo o pojedinim starim ljudima koji su cijeli svoj život znali proživjeti u unutrašnjosti otoka – NIKAD ne vidjevši more.