Intervju

Autor/izvor: DAZ 05/12/2012

U više od 35 godina aktivne karijere, u svojim ste projektima, osim propitivanja pojedinačnog, umjetničkog, ali i društvenog te kolektivnog djelovanja, često povezivali kazališni izričaj i prostor. Tako ste i prvi samostalni projekt Stolpnik priredili u vlastitom stanu. Neke ste projekte ostvarili u javnom prostoru, a bilo je i onih u hotelskim sobama, na krovovima zgrada... Što je funkcija prostora u Vašim radovima ili, preciznije: što je prostor vašim radovima?
Da, volim da prostor govori umjesto mene, pa bio to i vlastiti stan. Da iskazujem neke njegove skrivene ekonomije i koreografije. Svaki prostor je hibridan prostor. Namjenski i zamjenski, usmjeren i raspršen na vrlo različite načine.

Volim razotkrivati namjerne i slučajne svrhe i ekonomije pojedinih prostora i puštam da me vodi intuicija i da ne smetam onome što mi se samo nameće u prostoru. Da osluškujem što mi prostor sam šapuće, u što me nagovara ono zbog čega je tu.
Prostor je savršeni prikaz obrasca vremena i svaka priča je mozaik, skulptura u vremenu. Prostor je priča ispričana vremenom. Vremenom pogleda, prolaska, praskom zvukova ili mlazom svjetla. Čovjek je prostor također, kontejner sadržaja, sredstvo za putovanje kroz prostor i vrijeme. Čovjek je svrsishodni obrazac isčitavanja prostora, ili kao što to Leonard Cohen lijepo kaže čovjek je Brief Eleboration of Tube, u isčekivanju odlaska Kući, u predvorju Doma.

U disanju, simultanom disanju izvođača radova, inicijatora događaja i takozvanih namjernih posjetitelja, gledatelja, slušatelja, često u mojim izvedbenim projektima – osjetitelja, odvija se pregled prostora i vremena u slijedu dramaturgija. Uvijek ponavljam da je dramaturgija "pad smisla po kubičnom centimetru vremena" i najvažniji element svakog stvaranja, pa i arhitekture. Dakle slijed dramaturgija otkriva smisao su-bivanja u prostoru, smisao zajedništva. Jer je u tom zajedničkom ritualu pregleda prostora i osjećanja vremena smisao, vanvremenski i vanprostorni smisao toga.

Često ne biram prostore ja, nego oni biraju mene. U Bologni, na primjer, 1996. odmah po dolasku, a na nagovor prijatelja, otišao sam u pregled Le Corbusierovog paviljona Esprit Nouveau (vrlo uspjela i potpuna replika srušenog Pariškog originala iz 1924. s originalnim interijerom i namještajem) u zoni pored bolonjskog Velesajma. Zgrada je tada bila napuštena, iscrtana grafitima, pokradena i otvorenih vrata iz vrta-patia te prepuna kondoma, madraca, smeća i šprica. Naime, ta zona je poznata po svim vrstama prostitucije i prometu opojnim sredstvima i zgradu su svi koristili višenamjenski, da se tako izrazim. Dok sam bio u zgradi i fotografirao zazvonio je alarm, ali se satima nitko nije pojavio. Potaknut tom zvonjavom i nedolaskom predao sam fotografije gradskoj upravi, rekao da mi se prostor sviđa, a oni su mi prostor, nakon kratkih pregovora, dali na tri godine. Ja sam ga, prvo sa svojim suradnicima samo očistio i otvorio publici, a onda i jednostavnim sadržajima. Tako sam pokrenuo urbani festival Sezona Lova (Staggione di caccia) koji je postojao od 1999. do 2002. na kojem su nastupali i mnogi hrvatski umjetnici (Željko Zorica, Branko Brezovac, Darko Fritz, Ivan Marušić, Lala Raščić, Magdalena Pederin i drugi) .

Isto tako, zove me jedan dan pročelnica za Okoliš grada Bologne i kaže čeka te direktor javnih radova da ti nešto pokaže, naime čuo je za tvoje istraživanje protoka voda u Bologni i time formiranja grada. Odem, čovjek (inženjer Luigi Bottino!) me vodi rimskim tunelima, podzemnim crpilištima i vodovodima, te mi pokazuje kilometre tunela ispod grada u koje su satjerane površinske vode Bologne, a ušteđen prostor za gradnju kuća, potoci i slično, uglavnom visoki i široki nekoliko metara i pita što bi vi ovdje mogli napraviti. Kažem: intermedijalno putovanje, ali treba mi struja. On napravi dva kilometra struje u njima i tako je nastala predstava-instalacija XXX-Dokument br. 2 koja je provodila publiku nekoliko tjedana kroz skoro 2 km podzemnih tunela Bologne u produkciji festivala Bologna Sogna 1998. Tom prilikom (24. srpnja 1998.) smo gospodin Bottino i ja potaknuli osnivanje udruge za očuvanje voda i vodenih puteva u Bologni koja još uvijek postoji i djeluje.
Volim da prostor zove i voli mene.

U kojem je statusu projekt Čovjek i prostor, odnosno Vitić pleše; kakvi su pomaci u odnosu na stanje prije projekta?
Grad je najkompleksnija tvorevina ljudske vrste. Nesaglediva i u stalnoj promjeni. Grad je  muzej samog sebe i hipertext povijesti, kontinuiteta ili diskonitiuniteta kompromisa. Grad uvijek izdaje svoje građane zbog vlastitog opstanka i često ih nadživi – pogledajte Petru, ili Palmiru – barem kao spomenik ili upozorenje o raspadu neke zajednice.
Meni je grad zanimljiv kao svjedočanstvo, vremeplov, kao vjedro beskrajnog niza priča i sudbina iz kojih crpim inspiraciju, grabim iskustvo i poticaj za stvaranje. Kao takovog ga želim sačuvati. I zanima me ideja dijeljenja, zajedništva, upitnosti prirodnosti toga.

Ove godine, za par dana je 50. godišnjica izgradnje Vitićevog nebodera i tom prilikom ćemo na skromnoj proslavi u samoj zgradi inaugurirati početak obnove za koju se, zajedno sa svim stanarima, borim već osam godina. Borim se, ne samo za slijepo apliciranje pravila, već i za mudro promišljanje procesa obnove, a s time i samog procesa nastanka pojedine zgrade, a ovdje remek-djela Ive Vitića. Čini mi se da je ideja obnove uspjela ujedininiti stanare u razumijevanju space-shareinga i su-vlasništva višekatnice. Moja knjižica O upravljanju zgradom, koja je sažetak zakona i pravila koja postoje, vjerovatno im je pomogla u tome da shvate kako mogu ostvariti zajedništvo i naći zajednički cilj-misiju.

Paralelno snimam film o tom procesu, mojoj opsesiji tom zgradom, raspadu s druge strane moje privatnosti i životu u meandrima. Ništa ne radim sam – uvijek su tu suradnici, prijatelji, savjetnici, učitelji.

Ljetost ste u Beogradu, u okviru Festivala jednog pisca, koji je ove godine posvećen Miroslavu Krleži, režirali interaktivni performans Izvještaji sa druge obale. Možete li malo objasniti proces rada na tom projektu?
Čini mi se da sam uspio, zajedno sa vrijednim suradnicima, nakon pročitanih više desetaka tisuća stranica kronologija i opisa Krležinog života i rada u Beogradu sklopiti jednu velebnu i zanimljivu priču. Priču koja je često kontradiktorna kao i život svakog od nas samih. Koja prati dolazak jednog posve anonimnog golobradog dječaka u za njega veliki i nepoznati grad, da bi iskušao svoju sudbinu i prati sve njegove dolaske, pokušaje i druženja do onog posljednjeg kada ga davne 1975-te (nemam jednog i posve sigurnog podatka o tome – dakle izmišljam!) odvozi auto iz njemu omiljenog prebivališta (i posljednjeg u Beogradu) – hotela Majestic. U tom hotelu sva naša putovanja i počinju.

Osvjedočio sam se da još uvijek niti jedna struja krležologije nema cjelovitu priču što je sve Krleža radio i mislio u Beogradu. Njihova istraživanja su često salonska i nepotpuna. Iz manje važnih razloga nesuradnje ne uviđaju se komplementarnosti tih, inače fantastičnih istraživanja, a kako im je svima izgleda teško istraživati na terenu ne znaju što je npr. sve u raznim Srpskim novinama i časopisima ispisao Krleža ili drugi o njemu. Mi smo istraživali i u svim arhivima, pa i u policijskim, i tako došli do nepoznatih adresa Krležinih boravaka. Također smo, iz usporednih iščitavanja razgovora, svjedočanstava, dnevnika i pisama drugih, Krležinih prijatelja ili suvremenika dobili detalje o pojedinim susretima, javnim ili privatnim događanjima i nastupima. Postoji ogroman tonski materijal Krležinih govora i govora o njemu, sve to smo u fazi priprema istraživali, preslušali da bi napravili samo 4 dvosatna putovanja Beogradom, Krležinim adresama, a u ta 4 sata smo upleli skoro sve što smo našli. Neki kažu da su nam putovanja vrlo erotična.

Glumcima je, s druge strane, bilo jako teško, gotovo nemoguće zapamtiti sve te podatke, o za njih posve nepoznatom i nerazumljivom hrvatskom piscu o kojem su samo ovlaš slušali u školi i to samo usput pri čitanju ili spominjanju drame Glembajevi. Tada sam, po ne znam koji put, vrlo nesretan uvidio koliko nam je ovaj rat, ova strašna kulturna devastacija ovog prostora naštetila i koliko je nepovratno izgubljeno vremena, života i dobara bez ikakve svrhe bilo kojeg oblika ljudskog zajedništva i stvaranja dijaloga kojeg je Krleža toliko zagovarao. Ta devastacija se nažalost nastavlja i u revizionističkim umjetničkim predstavama i projektima potvrđuje i tamo i ovdje kod nas. Toliko o "izvještajima sa druge obale".

Ako je već situacija, barem na financijskom tržištu, uvelike globalizirana i svi dionici sustava dijele iste probleme, može li se govoriti i o, uvjetno, globaliziranoj kulturi, globaliziranom urbanizmu, globaliziranoj (ne)brizi, globaliziranoj devastaciji...?
Šire gledano, mislim da imate posve pravo, da je ta posmodernistička globalizacija (izravnavanje) i dobra i zla sada u tijeku svuda i da se bitka za opće dobro ili opće zlo upravo vodi – izravno na TV ekranima i u medijima. Tko će pobijediti teško je govoriti.

Globalizirani su i obrasci manipulacija. Dosta je sve to transparentno. Koliko god je nekome to lako vidjeti, čini se opet da je globalizirana i amnezija i sposobnost čitanja trenutka događaja, a da ne govorim da je globalizirana i nemogućnost ili barem stalan pokušaj osuječivanja širenje i dijeljenja dobre prakse. Ljudi govore o nečem kao zlu i vide kad drugi nešto krivo ili loše rade, ali ne vide sami sebe, svoju svakodnevnu lošu praksu, nema nikakve empatije ili učenja iz tuđeg iskustva. Teško je to znam. Ali i zanimljivo je to sve. Ljudi će radije htjeti "ništa" (ne dati nikome, ništa, ako nije moje, samo moje, ja i ja najveći, na vrhu, da ne ostane njima), nego da ništa neće htjeti (da neće htjeti previše, više od onog što mogu probaviti, ovladati, shvatiti, obgrliti, voljeti). Ali tu smo zato da to vidimo i da stvaranjem damo tome drugo motrište. Nisam skeptik, ali učim se strpljenju. Ljudi često gube ili se gube zbog nestrpljenja, ne zbog dosade ili stvarnog poraza. Vremena ima, a mjesta (prostora) na vrhu koliko hoćeš. Ne treba biti preblizu vatri. A meni se čini da ja (samo) pripremam mamac, zamku za neku pravu lovinu u datom trenutku/prostoru. Ja sam mamac (samom sebi).