Intervju

Dobra arhitektura ne smije biti pomodna

Autor/izvor: DAZ / vijenac 04/11/2016

Nedavno je svečano otvoreno novo zdanje bazenskoga kompleksa Svetice. Realiziran prema projektu mladih arhitekata Vjere Bakić i Matthiasa Kulstrunka, kompleks je jedinstven spoj sportskog objekta namijenjena profesionalnim sportašima te prostora namijenjenih za rekreaciju, zabavu i druženja građana. Transparentna, funkcionalna i skladno ritmizirana građevina, izgrađena na mjestu nekadašnjih otvorenih bazena staroga sportskog parka iz 1965, utemeljena je na uporabi lokalnih materijala u kombinaciji s velikim staklenim stijenama koje pružaju dojam prozračnosti i povezanosti s okolnim pejzažem.

O tijeku sama procesa gradnje, koliko se slijedila tradicija sportsko-rekreacijske lokacije kompleksa, koje su posebnosti novog objekta te kako je prošla prva ljetna kupališna sezona razgovarala sam s jednom od autora realiziranoga projekta, arhitekticom Vjerom Bakić.

Diplomirali ste 2001. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a 2005. vaše je rješenje zajedno sa Matthiasom Kulstrunkom za bazenski kompleks Svetice dobilo prvu nagradu na javnom natječaju. Što je tako mladoj osobi značilo osvajanje velikog i odgovornog projekta?

Bila je to prva ozbiljna potvrda našeg rada. Natječaj smo radili strastveno i predano za vrijeme studija na ETH-u u Zürichu, gdje smo se Matthias i ja upoznali. Bili smo vrlo ponosni kada je stručni žiri u kojem je bio i moj prvi učitelj s Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu prof. Andrej Uchytil prepoznao senzibilitet naše ideje o bazenskoj dvorani na Sveticama kao ekstenziji maksimirske šume. Korak u samostalni rad u vlastitom uredu bila je logična posljedica, ali i avantura u kojoj nismo znali što nas sve čeka i u kojoj smo morali mnogo toga naučiti.

Predajete i na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Što vam znači rad nastavnika?

Nastava mi znači zadovoljstvo. Dobar je osjećaj raditi sa studentima, poticati njihovu znatiželju te ih učiti na koje sve načine možemo promišljati arhitekturu. Misaoni i istraživački rad na fakultetu u odnosu na realnost rada u birou, temeljitiji je, radikalniji i zasnovan na intelektualno precizno postavljenim tezama, bez ograničenja zahtjevima investitora. Obrazovanje je neopisivo važno, kao priprema za izazov građenja, s kojim je arhitektura jedino zanimljiva.

Koliko je važan timski rad na tako opsežnu i složenu projektu kao što je bazenski kompleks Svetice?

Arhitektura ne nastaje kao rezultat jednoga genijalnog autora. Ona je uvijek rezultat kolektivnoga procesa, timskoga rada u kojem se učimo međusobno poštivati i uvažavati. Prednost je tima da ne mora svatko znati sve. Matthias i ja od samog smo početka bili ravnopravno uključeni u proces projektiranja, a u našem timu bio je i arhitekt Bogdan Budimirov, autor svjetski poznatog sustava prefabrikacije YU 61 kojim su građene limenke na Borongaju i Remetincu. On je kao veteran u našem mladom timu bio pojačanje s golemim iskustvom rada na kompleksnim projektima. No arhitekti su u tako kompleksnu projektu uvijek u manjini. U razradi projekta sudjelovalo je čak šest različitih inženjerskih ureda, tako da je u određenim fazama na projektu istovremeno radilo i više od dvadeset projektanata. U razradi projekta bitna je disciplina i fokus kako ne bismo izgubili iz vida osnovnu ideju projekta i kako bi svi detalji, instalacijski sustavi i konstrukcija ostali njoj podređeni. Za vrijeme gradnje uspješan timski rad s izvođačima radova te predstavnicima investitora bio je presudan za realizaciju projekta.

Koji su bili zadani parametri natječaja i koliko ste imali slobode prilikom realizacije?

Gradski ured za obrazovanje i šport zajedno s uredom za izgradnju grada zadao je građevni program zatvorenoga bazenskog kompleksa koji je obuhvaćao olimpijski bazen od 50 m s tribinama, školski bazen za učenje plivanja od 25 m te bazen za djecu sa svim potrebnim servisnim prostorima garderoba i sanitarija. Naravno, bila je zadana i parcela na Sveticama koja za traženi program nije bila osobito velika. Idejnim rješenjem natječajnoga rada definirali smo prostornu organizaciju bazenskoga kompleksa, temeljni način gradnje i odnos objekta prema okolnom kontekstu.

Nismo željeli stvoriti spektakularni objekt, već kuću koja će stupiti u dijalog s okolinom, prostore bazena s prezentnom konstrukcijom čiji će se materijalitet moći osjetiti, a koji istovremeno imaju lijepe proporcije. Taktilnost materijala bila nam je vrlo važna, jer su materijali u prostorima bazena u izravnu doticaju s ljudskim tijelom. Tijekom gradnje nastojali smo raditi s elementima koje lokalne građevinske tvrtke poznaju i koje smo s njima mogli unaprijediti. S firmom Beton Lučko razvili smo ovješenu fasadu od brušenih betonskih ploča te stolove i klupe od pranoga betona. Kod betona ponajprije nas je zanimalo njegovo prirodno podrijetlo pa agregat šljunka iz rijeke Drave svojim različitim segregacijama i bojama daje osnovni karakter čitavom objektu.

Predstavite nam ukratko bazenski kompleks na Sveticama. Od čega se sastoji kompleks?

U središnjem prostoru bazenskoga kompleksa koji se proteže u smjeru sjever–jug nalazi se bazenska dvorana s olimpijskim bazenom, zatim bazenom za rasplivavanje, rehabilitaciju i usavršavanje plivanja te tribinama za tristo posjetitelja. Bazenska dvorana u izravnu je doticaju s ulaznom halom, restoranom i ulaznim trgom na sjeveru objekta te sunčalištem na jugu. Bočno je središnji prostor bazenske dvorane omeđen longitudinalnim traktovima u kojima su smješteni intimni prostori bazena: dječji bazen s vodenim igralištem, garderobe, tuševi, uprava i wellness. Wellness ima tursku, finsku i biosaunu s pratećim hladnim i toplim bazenom i vanjskim zen-vrtom. Na krovnim terasama servisnih traktova može se sunčati, igrati mali nogomet ili badminton. Prostori namijenjeni kupačima isprepleću se s prostorima za vanjske korisnike. Tako, primjerice, jedino staklene stijene na prvom katu bistroa dijele ljude u kaputima od onih u kupaćim kostimima, definirajući pritom granicu između bistroa za vanjske korisnike te bikini-bara za kupače.

Natječaj je raspisan 2005, s gradnjom se počelo 2009, a radovi su od 2011. do 2014. bili prekinuti zbog nedostatka financija. Bazenski je kompleks napokon otvoren 30. svibnja ove godine, točno sedam godina nakon početka radova. U kojoj se mjeri dugo vrijeme gradnje odrazilo na kvalitetu realizacije projekta?

Kvaliteta realizacije objekta sporošću gradnje nije bila narušena, osim što je prekid gradnje uzrokovao dodatne troškove za sanaciju konstrukcije koja je nekoliko godina bila izložena utjecaju atmosferilija. Sanacija je imala i pozitivne strane, jer su njezini tehnološki zahtjevi omogućili eksperiment s taktilnošću betonskih površina. Betonski zidovi izvedeni u vidljivom betonu zbog brojnih pukotina morali su biti sanirani 2014, a sanaciji je prethodio postupak pjeskarenja. Pjeskareni betoni izgledali su toliko lijepo da smo ih nakon sanacije samo premazali sjajnim poliuretanom i ostavili vidljive u interijeru.

Što ste postavili kao prioritete prilikom osmišljavanja i realizacije projekta, o čemu se najviše vodilo računa?

Željeli smo stvoriti bazensku dvoranu u kojoj će kupači osjećati blizinu maksimirske šume, a koja će istovremeno biti fizički dojmljiva: s betonskim zidovima u kojima su vidljivi obluci iz rijeke Drave, filigranskom i suzdržanom bijelom čeličnom konstrukcijom te velikim staklenim stijenama kroz koje se pogled pruža od Maksimira do stambenih nebodera u Budakovoj.

Također smo htjeli hermetičan program zatvorenoga bazena na izrazito maloj parceli dopuniti otvorenim prostorima i sadržajima kojima će se koristiti kupači i vanjski posjetitelji. Osim zadovoljavanja osnovnoga građevnog programa stvorili smo dodatnu vrijednost – spomenute otvorene krovne terase za kupače i vanjske korisnike s malim nogometom, bikini-barom i sunčalištem koje paralelno mogu koristiti sportski klubovi, rekreativci i djeca.

Kako se kompleks uklopio u postojeći urbani identitet Zagreba?

Tradicija javnih prostora u Zagrebu je veoma važna. Na istočnom ulazu u centar grada Svetice su sa parkom Maksimir, gradotvorno i urbanistički, baš kao i zagrebačka zelena potkova, znak prepoznatljivosti Zagreba. Riječ je o jednoj od najstarijih sportskih lokacija u gradu, koja je oduvijek poticala na donošenje važnih odluka. Tako je primjerice legendarna skulptura Bika mojega djeda, koja je predstavljala Jugoslaviju na svjetskoj izložbi 1958. u Bruxellesu, a do nedavno bila postavljena na ulazu u željeznički kolodvor grada Antwerpena, prema projektu arhitekta Vladimira Turine trebala biti postavljena na lokaciji Svetica, baš na ulazu u Maksimirski stadion. Stari je maksimirski stadion otvorenošću sjeverne tribine uvažavao prisutnost i snagu maksimirske šume. Mi smo željeli osvijestiti duh te ideje pa smo servisnim traktovima ogradili parcelu s istoka i zapada, a u smjeru sjever–jug vizualno otvorili bazen prema Maksimiru. Željeli smo da i bazen postane prepoznatljivo mjesto susreta u gradu na kojem ljudi rado borave i kada ne idu plivati.

Novi je projekt nastao na mjestu staroga sportskog parka s otvorenim kupalištem izgrađena 1965. prema projektu arhitekta Franje Bahovca. Jeste li preuzeli neke elemente od staroga kupališta?

Staro je kupalište dio zajedničkoga sjećanja svih Zagrepčana, legendarno i po hladnoj vodi koja se grijala isključivo suncem. I sama sam kao dijete plivala na tom bazenu. Sjećam se i dan-danas bosonoga hodanja po pločama od pranoga betona kojima je čitavo kupalište bilo opločeno. Materijalizacija našega projekta u različitim vrstama betona, pranom, brušenom i pjeskarenom, nadahnuta je nasljeđem tog materijala. Snažna otvorenost i kontakt s vanjskim prostorom također su dio sjećanja kojim smo željeli zadržati karakter bivšeg otvorenog plivališta unatoč veliku građevnom programu koji je trebalo smjestiti na parcelu.

Koliko se vodilo računa o praktičnosti i funkcionalnosti, a koliko o suvremenom dizajnu kompleksa?

„Suvremeni dizajn“ u smislu formalno ili stilski spektakularna izgleda nije nas zanimao. Arhitektura je disciplina vezana uz život ljudi i nije formalna vježba. Cilj nam je bio stvoriti kuću koja će aktiviranjem postojećih kvaliteta fizičkog, kulturnog i povijesnog konteksta, a koristeći se lokalnim načinima gradnje, stvoriti doživljajno snažan sportsko-rekreacijski ambijent. Svijet za sebe. Dobra arhitektura ne smije biti pomodna, već kao fizički izgrađen prostor mora biti uvjerljiva i za sto godina.

Ima li Zagreb dovoljno natkrivenih bazena u odnosu na populaciju grada?

Potrebno je još nekoliko manjih bazena, posebno u zapadnom dijelu grada, kako bi se osigurala dostupnost i blizina građanima. Važno je pritom osigurati smisleno radno vrijeme bazena za sve građane. U Zürichu ili Beču moguće je u svakom gradskom bazenu plivati od 6 do 23 sata svaki dan i vikendom, kao što se u to vrijeme možemo voziti i tramvajem. To bi trebao biti i naš cilj.

Bazenski kompleks Svetice otvoren je početkom ljeta. Kako je prošla prva kupališna sezona?

Kupališna sezona bila je izrazito uspješna, s više od 1800 posjetitelja dnevno u špici sezone. Novi bazen prihvaćen je s oduševljenjem ponajprije zato što je ujedinio sportsku, rekreacijsku i rehabilitacijsku funkciju. Potencijal je velik i za gradska događanja s obzirom na jednu od najljepših zagrebačkih lokacija u blizini parka Maksimir. Očekuju se još otvaranje wellness-centra te osmišljavanje gastronomske ponude za bistro. Potrebno je revidirati i radno vrijeme vikendom, jer trenutno građani i obitelji s djecom vikendom ne mogu plivati u bazenu prije dvanaest sati, što je nezamislivo.

Kako ste vi osobno zadovoljni realiziranim projektom?

Zadovoljna sam jer smo uspjeli dosljedno izgraditi jasnu arhitektonsku ideju i stvoriti jedinstven ambijent. Kuća nije ostala izoliran objekt, već je svojim vizurama, krovnim terasama te materijalitetom postala kulturno i doživljajno dio Zagreba, Maksimira i Svetica.

izvor: Vijenac

fotografije: Marko Mihaljević

više o projektu Bazena Svetice