Kolumna

Dossier MAXXI

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 06/07/2010

MAXXI, muzej umjetnosti 21. stoljeća u Rimu kojega je projektirala Zaha Hadid inauguriran je od 27.5. do 30.5. sa ukupno šest paralelnih izložbi. Paradoksalno, dvije retrospektivne izložbe posvećene su preminulim autorima – umjetniku Ginu de Dominicisu i arhitektu Luigiju Morettiju što je odmah izazvalo i brojne kritike i dvojbe vezane za usmjerenje muzeja prema aktualnim tendencijama. 

Sukladno koncepciji MAXXI-ja da paralelno prati i vizualne umjetnosti i arhitekturu, kuratori Pippo Ciorra, Alessandro D’Onofrio, Bartolomeo Pietromarchi i Gabi Scardi postavili su četiri tematske cjeline okupljenih oko teme Spazio (Prostor) u kojima su ravnopravno zastupljena djela i umjetnika i arhitekata. Dok je deset pozvanih arhitekata i arhitektonskih grupa projektiralo instalacije posebno za ovu prigodu, umjetnički radovi odabrani iz mlade zbirke muzeja ili posuđeni. Širom uzgibane Zahine neo-futurističke zgrade raspršene su žanrovski i estetski izrazito heterogene izložbe pod naslovima Natural Artificial, From the Body to the City, Maps of the Real, The Scene and the Imaginary, a u ovu posljednju uključena je i instalacija Helene Paver Njirić u poprilično slavnom društvu koje okuplja nekada eksperimentalne a danas već star-arhitekte Diller & Scofidio + Renfro, minimalističkog klasika Sol LeWitta ili ruske ex-radikalne umjetnike Ilyu i Emiliu Kabakov. 

U objašnjenju koncepcije postava, kuratori tvrde da su „umjetnici oduvijek smatrali prostor jednim od esencijalnih elemenata njihovih istraživanja i praksi. Neki od njih rade sa prostorom ili u prostoru u nastojanju razumijevanja i predstavljanja svijeta koji ih okružuje, dok su drugi u potrazi za mogućim istinama u mentalnim prostorima... Arhitekti pak rade sa prostorom kao čistom tvari, ili strpljivo istražuju promjene i evolucije njegovih manifestacija...“. Konačno, zaključuju da „postoji kontinuitet između unutarnjih i vanjskih mapa“. Predložena dekonstrukcija žanrovskih granica i konvencija, naravno, ne teži post-modernističkom hiper-gesamtkunstwerku (što je simptom mnogih suvremenih arhitektonskih i dizajnerskih praksi), nego sugerira poziciju prema kojoj se umjetnost i arhitektura artikuliraju se kao ljudsko iskustvo (ili iskustvo ljudskosti) za koje je fenomen prostora esencijalan.

Razmjerno lapidarno postavljen mix preminulih klasika, umjetničko-arhitektonskih „usual suspects“ zvijezda te manje poznatih autora srećom nije rezultirao u potpunom kaosu ili 
osjećaju pretrpanosti koji toliko dobro poznajemo sa raznih Biennalea. Naime, iako su sakupljeni radovi u većini slučajeva uglavnom već viđena, pa čak manje uspješna izdanja zastupljenih umjetnika i arhitekata, a zamisao kustosa možda u realizaciji nije dosegla razinu cjelovite izložbe, njihova koncepcija ipak potiče na razmišljanje o fenomenu približavanja suvremene umjetnosti i arhitekture što je postao vrlo ozbiljan teorijski i praktični problem. 

„Scenariji“ izložbe odvijaju se kao sekvence jedinstvenih mjesta. Raspored radova u MAXXI-ju se oslanja baš na prostornost u kojima posjetitelj sam stvara su-odnose među radovima ili prema radovima pojedinačno te otkriva svoj vlastiti narativni slijed izložbe čemu Zahina fluidna i složena zgrada pogoduje. Svaki rad, bilo da je riječ o arhitektonskoj instalaciji ili umjetničkom djelu dobio je svoj prikladni prostor u kojem se može ostvariti susret rada i promatrača, a upravo je prostorna konfiguracija muzeja bitno uvjetovala postav, a možda i odabir prikazanih radova. Koncepcija izložbe, makar implicitno, ipak podsjeća da rad/projekt ovisi o subjektu, a subjekt o radu/projektu, odnosno da se oni međusobno „aktiviraju“. Tako nastali događaj intervenira u apstraktnost i neutralnost „praznog prostora“, ispunjava ga i iskustvom ili značenjem. Druga je stvar što neki od radova prikazanih na izložbi nisu u stanju inducirati događaj, pa ostaju nijemi i nerazumljivi i ostavljaju promatrača hladnim ili tek nezainteresirano zbunjenim. Iz antropološke perspektive, na tim točkama prostor ne postaje mjesto.

Za razumijevanje analogije „umjetničkog“ i „arhitektonskog“ ostvarivanja događaja u prostoru može dobro poslužiti usporedna analiza radova Anisha Kapoora Window i Helene Paver Njirić/HPNJ+Moire. Naravno, sama priroda tih radova – skulptura i prostorna instalacija –navodi na njihovo povezivanje, no interpretacija načina na koje oni ostvaruju događajnost u prostoru može pomoći u tome da se izbjegne formalizirana modernistička ideja sinteze plastičkih umjetnosti. 

Fizički razmjerno veliki rad Anisha Kapoora (koji je, uzgred budi rečeno, netom teško kompromitirao svoj umjetnički integritet kroz prijedlog spomenika-tornja za Olimpijske igre u Londonu oblikovanog u suradnji sa Cecilom Balmondom, inženjerskim guruom Ove Arupa) postavljen je u prostranoj prizemnoj galeriji koja se otvara prema ulaznom trgu MAXXI-ja. Rad je dio serije velikih cjevastih skulptura u kojima je Kapoor istraživanje teme geometrijski pravilnih konkavnih i konveksnih formi započetih osamdesetih razvio prema slobodnijim skulpturama baziranim u dijalektici sagledive, sjajne i fluidne vanjštine i zagonetne unutrašnjosti-praznine koja guta svjetlo i zvuk. Do nutrine Kapoorove skulpture se fizički ne dopire, a njen učinak proizlazi upravo iz napetosti između potpune geometrijske (arhitektoničke) čitljivosti vanjštine skulpture i psihičke investicije promatrača koju rađa doživljaj šupljine-bezdana čije granice nestaju u mraku. Oblik nutrine cijevi se može pretpostaviti iz vanjske pojavnosti skulpture ali pogled u „metafizički“ ponor je tajnovit, a sagledivost deskriptivne geometrije rada je nevažna za njegov (prostorni) doživljaj, odnosno za događaj koji prostor skultpure generira. Šupljina je mjesto gdje se forma transcedentira, poništava i postaje psihološko i mentalno iskustvo upravo zahvaljujući uključivanju promatrača u umjetnički događaj koji nije eksplicitan. Bez promatrača, prostor skulpture i prostor šupljine-bezdana nemaju učinka niti „sadržaja“ – „sadržaj“ nastaje kao događaj gdje vanjština skulpture pripada fizičkom, a nutrina metalnom prostoru. Kapoor ističe: „Iz tog razloga skulptura zauzima isti prostor kao vaše tijelo.“

Kapoorova konstatacija vrijedi i za fragilni rad Helene Paver-Nirić koja se nalazi kat iznad. Ovdje je odnosa rada prema prostoru inverzan u usporedbi sa Kapoorom, utoliko što je enigma projekta dvostrana, iskustvo rada se odvija i izvana prema unutra i iznutra prema van. Rad Paver-Njirić je vizualno porozan, „transparentan“ poput vela sačinjenog od gustog tkanja vertikalno napetih plastičnih niti. Tkanje se giba u različitim frekvencijama i materijalizira „prazno tijelo“ instalacije koje se doživljava kao granica i poveznica, kao volumen i kao prostor, kao slika i kao fenomen. Kroz „prazno tijelo“ postavljen je uski prolaz, a instalacija pokretom i svjetlom reagira na prisustvo i prolazak posjetitelja. Dok je kod Kapoora nutrina u koju se projicira psihička investicija promatrača vizualno skrivena, fizički nedostupna i doživljava se u prvom redu intospektivno, kod Paver-Njirić su nutrina i vanjština ambivalentni i nestabilni pojmovi a umjetnički događaj je i individualan i kolektivan. Kapoorov rad je kao gestalt jasno definiran, no funkcionira kao bezdimenzionalni zaslon koji upija i promatraču vraća pre-uobličenu sliku njegovog vlastitog nesvjesnog: doživljaj ponora izaziva vrlo različita i intenzivna iskustva promatrača. Instalacija Paver-Njirić pak je četverodimenzionalna matrica čija je forma nestabilna i koja i u vremenu i u prostoru bilježi interakciju kako promatrača i instalacije, tako i promatrača međusobno. Tako rad postaje svojevrsni „socijalni uređaj“ i poput svjetlosno-kinetičkog seizmografa bilježi i prikazuje tjelesno kretanje, odnosno reakciju na poziv koji upućuje njegova prostorna konstitucija. Taj poziv aktivira različite motivacije – od stidljivog ispitivanja do ekshibicionističkog izazova i tako pokreće događaj. Dakle, i instalacija Paver-Njirić je refleks psihičkih investicija, ali njen rad i učinci nisu (samo) introjicirani u promatrača nego se oni prikazuju i projiciraju u „javnost“ i postaju sastavni dio instalacije.

Window Kapoora i Moire Paver-Njirić, na tragu razmišljanja kuratora MAXXI-ja, spadaju u porodicu radova koji umjetnički/arhitektonski događaj generiraju kroz prostor i u prostoru. U tim radovima oblik, struktura ili mehanizam posjeduju svoj vlastiti integritet ali i sposobnost da se prostor artikulira kao antropološko mjesto, kao događaj u kojem promatrač dovršava iskustvo umjetnosti za koje nije presudna njegova kulturna pripremljenost. U tom smislu su ta dva rada ne-diskurzivna, ne ovise o tumačenju nego su „konkretni“ i u tom smislu bliski tradiciji umjetnosti koja promatrača potiče na intenzivniji i kontemplativni uvid u njegovo vlastito egzistencijalno iskustvo. Trodnevno empirijsko promatranje i sudjelovanje autora ovog teksta u životu tih radova pokazuje da je prostor njihovog djelovanja odista i mjesto jedinstvenog umjetničkog događaja.

Pokušajmo se na trenutak izmjestiti u izgrađeni okoliš: postoje mjesta koja, bilo diskretno, bilo intenzivno, stimuliraju duhovni život pojedinca ili koja potiču fluidni osjećaj kolektivnosti, ne nude fiksirane odgovore nego su dovoljno otvorena da dozvoljavaju subjektu da postane aktivni dio prostora, da ga dovrši svojim prisustvom, svojim sudjelovanjem u njemu. No, koliko takvih mjesta pripada golemoj masi suvremenih građevina i „monumenata“, uključivo i onih koja se uobičavaju nazivati „pravom arhitekturom“?
 

Instalacija:

HPNJ+ Moire

Autori:

Helena Paver Njirić/
Jelena Botteri, Miro Roman
art tehnologija : Dubravko Kuhta ‐ Tesla
design svjetla :  Ninoslav Kušter, Ortoforma

Anish Kapoor
Widow
installation
photo Simone Cecchetti, 2010
courtesy MAXXI Foundation

Rezultati

Prostor središta Trešnjevke

23/12/2020

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

Rezultati

Dječji vrtić Brezovica

15/12/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

Rezultati

Poslovna zgrada Hrvatske Lutrije

25/11/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Poslovne zgrade Hrvatske Lutrije uz Aveniju Dubrovnik u Zagrebu

  • Rezultati

    Prostor središta Trešnjevke

    23.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

  • Rezultati

    Dječji vrtić Brezovica

    15.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

  • Rezultati

    Poslovna zgrada Hrvatske Lutrije

    25.11.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Poslovne zgrade Hrvatske Lutrije uz Aveniju Dubrovnik u Zagrebu






Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:

 


Medijski partneri:

 

 


Donatori:


 



 


 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:



Partneri:



Medijski partneri:



Donatori:


  •  

 

Društvo arhitekata Zagreba
Trg bana Josipa Jelacica 3/1
t +385 1 4816151
daz@d-a-z.hr

DAZ bilten:

Prijavite se
Copyright ©2022 DAZ.