Intervju

Dragomir Maji Vlahović

Autor/izvor: DAZ / jutarnji.hr 17/12/2014

Jedan od najvećih hrvatskih arhitekata prvi put otvoreno govori o svom životu i tužnoj sudbini kuće koja ga je proslavila. Crna kuća na Srebrnjaku u Zagrebu arhitekta Dragomira-Maji Vlahovića, u kojoj je redatelj Ante Babaja dijelom snimio i svoj posljednji film “Kamenita vrata”, u javnosti ima kultni status, unatoč tome što ju je, u posljednje vrijeme, s arhitektonskog gledišta sustigla crna sudbina. Naime, arhitekt smatra da je nakon preuređenja novi vlasnik narušio njezin izvorni koncept. Vlahović, koji je upravo dobio nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za životno djelo i omiljeni profesor generacija arhitekata, kaže da su i ostale njegove kuće u najmanju ruku jednako dobre, no nepradvedno zapostavljene. Za svoja djela dobio je niz priznanja.

Kuće najčešće nazivate prema njihovoj boji. Osim spomenute u Zagrebu, u Samoboru postoje Crna kuća II i Crna kuća III. Na naš ste razgovor stigli odjeveni u crno, od glave do pete. Zašto crno?

- I sebe preispitujem po tom pitanju; zašto su venecijanske gondole crne, zašto su žene u Dalmaciji koje su nekad veslajući u čamcima odlazile s otoka po pitku vodu bile odjevene u crno, zašto je Maljevič naslikao crni kvadrat, zašto su neke stare podsljemenske drvene kuće crne. Još kao student pitao sam se zašto je Alfred Albini dvoranu na Tehnološkom fakultetu obojao u crno. Tu leže moji utjecaji.

Djetinjstvo u vili

I vaša kći, arhitektica Morana Vlahović, također je Laubu, kuću za umjetnost i ljude, obojala u crno. Vaš utjecaj?

- To je dijametralno suprotno. Njezina je crna samo površno slična mojoj. Moje su kuće mat, suho crno. Kad izlazi sunce, ono crta po kući, i crna prelazi i u neke druge boje. Morana i Tomislav Kličko, vlasnik Laube, kuću su obojili u crno koje se sjaji, u mokro crno. Lauba se ne pravi važna, nije ceremonijalna, to je kuća koja šuti, ona je enigmatična i ezoterična. Kada ju gledate izvana, ne znate kakva je iznutra, morate ući kako biste saznali.

Koji su vaši prvi doticaji s arhitekturom, obitelj?

- Moj je otac bio profesor nakon Drugog svjetskog rata, predavao je ruski, kasnije engleski i latinski u samoborskoj gimnaziji; dobro je govorio više jezika. Bio je sa sela pokraj Samobora. Majka, iz Zagreba, često je svirala Chopinove “Etide”. U kući je, dakle, bila interakcija između gospođe iz grada i čovjeka iz prirode, sa sela, koji mnogo čita, tipa J. J. Rousseaua. Taj DNK koji sam naslijedio vidi se u mojim kućama. Kad projektiram, smatram da kuća mora imati oboje.

I kuća u kojoj ste odrastali u Samoboru utjecala je na vaš odabir profesije?

- Živjeli smo kao podstanari na piano nobile u savršenoj historicističkoj vili u Samoboru. Dio dnevnog boravka bio je polukružan, s prozorima koji su hvatali južno sunce. Čitavo sam djetinjstvo proveo sjedeći i učeći na jednom od tih prozora. Vila je imala veliki vrt. Vani, na stoliću, brat i ja smo imali male, crne školske pločice za pisanje u drvenim okvirima i kutiju s kredama u boji. Kao dijete, tamo sam nacrtao svoj prvi suvisao crtež - kuću. U toj sam kući živio do druge godine studija, no kasnije je srušena kako bi se na njenom mjestu sagradila tvornica boja i lakova Chromos.

Solo igrač

Je li takvo djetinjstvo utjecalo na činjenicu da ste većinu realizacija ostvarili na području stanovanja?

- Ne, nešto posve drugo je utjecalo na to, splet okolnosti. Ja sam 1976. godine bio, vrlo vjerojatno, prvi arhitekt koji je imao privatni ured. Otvorio sam ga u centru Samobora, u kući moje supruge. Nije se zvao arhitektonski ured, već se, po tadašnjem sustavu, morao zvati drugačije: “Izrada tehničke dokumentacije za objekte u vlasništvu građana”, uz što je stajalo: “Ne smije koristiti dopunski rad drugih osoba”. Dimenzije arhitekture, dakle, bile su zadane, u sklopu moje firme. Preostale su mi samo “male”, obiteljske kuće.

Nikad niste radili s drugima, uvijek sami?

- Pokušao sam, bio sam u jednom velikom birou u Zagrebu, kao projektant-suradnik, dva mjeseca. Materijalno mi je to bilo dobro iskustvo, no nije naprosto bilo za mene. Ne zato što nisam timski igrač, ja sam u mladosti dugo godina igrao nogomet u mnogim timovima, nego zato što sam tamo mogao ostvariti samo fragmentarni dio projekta. Danas kad se toga prisjećam, rekao bih da sam se osjećao kao Charlie Chaplin, na traci, u filmu “Moderna vremena”. Shvatio sam, ubrzo, da obiteljska kuća obuhvaća sve segmente arhitekture, i da se na njoj ništa ne može dodati, niti oduzeti, a da se to odmah ne vidi. Ovdje sam našao ono što sam tražio.

Pretpostavljam da je dio popularnosti Crne kuće, među ostalim, i u tome da ste našli pravog klijenta, i to devedesetih godina, kada je bilo najmanje prilike za dobru arhitekturu u posljednjih pola stoljeća?

- Klijent su mi bili gospođa Raubar, i njezina kći, gospođa Višnja (novac su stekle prodajom plastičnog cvijeća, op.a.). Bila je sretna okolnost da smo ranije surađivali pa su imale povjerenja u mene. Projektni zadatak je bio da napravim obiteljsku kuću za tri generacije: baku, kćer i njezinog sina. Za sve ostalo imao sam odriješene ruke, mogao sam napraviti što želim, čak nisu ni uvjetovale da kuća bude apstraktna ili figurativna. Gospođa Višnja mi je rekla da naprosto napravim - kuću Vlahović. Napravio sam kuću sa četiri jednake sobe. A njezin tlocrt je u obliku slova U, kakvog imaju neki dvorci u Hrvatskom zagorju. Nisam precrtao taj tip dvorca, već sam vodio računa o obliku uske parcele na kojoj je kuća. Tražio sam tlocrt koji će omogućiti da sunce u zenitu, u podne, mijenja crnu u neke druge boje, dok se u unutrašnjim, bijelim zidovima, ogleda ornament od svijetla i sjene.

Crna kuća

Smatrate da su mnogi drugi vaši projekti, ako izuzmemo Indigoplavu kuću u Zagrebu, također u sjeni ove kuće, barem kada je riječ o javnoj percepciji?

- One su možda u sjeni medija, no za mene nisu u sjeni. Kada sam povlačio crtu, jednu ili više, nisam mislio o nagradama, nego o klijentu, njegovoj narudžbi i o kontekstu mjesta. Jedna od prvih kuća koje sam napravio je kuća Profeta u Samoboru, gradnja je počela krajem sedamdesetih, no malo je dulje trajala. Ta je kuća jedan od prvih primjera postmodernizma u našoj arhitekturi, morfološki je dijametralno suprotna Crnoj kući, ali tipološki ima poluatrij okrenut prema jugu, mnogo prije Crne kuće. Meni su sve kuće jednako drage, one su mi kao moja djeca, to je kao da imam petnaestoro djece.

Dvije strane iste kuće

Ipak, u knjizi “Testiranje svarnosti” (Oris) koja se bavi suvremenom hrvatskom arhitekturom, istaknute su ove dvije kuće, Indigoplava i Crna kuća?

- Maroje Mrduljaš je odabrao tri projekta, uz spomenute dvije i monokromnu Sivu kuću. Poslao ih je i Kennethu Framptonu (znamenitom američkom teoretičaru, op.a.), koji je također pisao tekst za knjigu. Bilo mi je zanimljivo da je Frampton u svojim opservacijama izdvojio Indigoplavu kuću, dok je Crnu ocijenio kao formalističku. Indigoplava kuća izvana ne pokazuje kakva je iznutra. To je neka njezina šekspirijanska strana. Izvana je en facebox, a iznutra je, posve otvorena, prostor je plutajući.

Crna kuća kasnije je postala predmetom imovinske rasprave, naposlijetku je prodana. Niste zadovoljni kako ju današnji vlasnik održava?

- Recimo ovako: kad bih imao novaca, ne bih npr. kupio Okruglu kuću Stjepana Planića zato što mi se izvana sviđa, a iznutra ne. Koliko sam upoznat, Crna kuća doživjela je niz promjena i za mene je ona devastirana.

Često u svojim predavanjima spominjete umjetnost, slikarstvo?

- Da, umjetnost mi je jako važna. Također mi je bitno da je kuća introvertirana izvana, da je skromna, da se ne pravi važna, da nije vehementna, da nije red carpet celebrity, da nije ikona. Moji klijenti i ja činimo srednji građanski sloj.

Što vam znači ova nagrada?

- Zahvalan sam svojim klijentima te Stručnom savjetu Udruženja hrvatskih arhitekata koji mi je dodijelio nagradu, i naravno, mojoj obitelji.

izvor: Jutarnji list / Patricia Kiš

foto naslov: Dragomir Maji Vlahović (foto: Damil Kalogjera, izvor: Oris via vizkultura.hr)