Riječ selektora

Dražen Juračić: 47. ZAGREBAČKI SALON arhitektura i urbanizam

Autor/izvor: DAZ 04/12/2012

Donosimo uvodni tekst selektora 47. zagrebačkog salona, Dražena Juračića, objavljenog u katalogu posvećenom Salonu, u kojem osim o zadaćama Salona, arhitekta i selektora, Juranić kratko komentira i sve dodijeljene nagrade.

Vijesti iz povijesti

Zagrebački salon renomirana je nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja – godišnja smotra suvremenog stvaralaštva posvećena naizmjence vizualnim umjetnostima, arhitekturi i urbanizmu, primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Po ustaljenom redoslijedu na ovogodišnjem, 47. zagrebačkom salona izlažu se djela iz područja arhitekture i urbanizma. Od utemeljenja Salona 1965., arhitektonska i urbanistička djela izlagana su na petnaest trienalnih izložbi.
Salon, dakle, ima dugu, ali – koncepcijski i prezentacijski – poprilično nečitku tradiciju. Koncepcijski, sve do kraja prošloga stoljeća Salon je bio ponajprije reprezentativna smotra. No, od početka novog milenija redovito se događalo da su selektori svoju ulogu obavili kao da su kustosi. Za Salone su probirali djela koja odgovaraju njihovim autorskim koncepcijama o vrsnoj arhitekturi i onda bi na izložbi predstavili ekskluzivan izbor posebnosti.
Ni prezentacijski identitet Salona nije u boljem stanju. Mijenjali su se izložbeni prostori i koncepcije postava, svaki put iznova osmišljavao vizualni identitet i znak Salona, dizajnirali su se uvijek novi tipovi kataloga. Na posljednjih nekoliko Salona arhitekti zapravo niti nisu prezentirali svoja djela nego su od njihovih fotografija i nacrta grafički dizajneri oblikovali likovno ujednačene panoe za izlaganje. Ta stvarno neobična praksa pretpostavlja likovnu nekompetentnost arhitekta da prikaže vlastito djelo. Osim agresivne težnje proširenju ingerencija kustosa i grafičkih dizajnera, možda je riječ i o reakciji na postmodernističku sklonost glorificiranju arhitektonskog crteža do razine slikarskog djela.

Arhitektonska ikonolatrija
Na recentnim Salonima također je bila evidentna tendencija da se pažnja posvećuje ikoničkim djelima, tzv. "čisto", jednom – možda i prvom – zamisli koncipiranim i oblikovanim zgradama.
Takav selekcijski fokus često zanemaruje mnoge temeljne probleme: od urbanističke logike do ekonomičnosti i svrhovitosti arhitektonskog djela.
Jedan od razloga tako usmjerene pažnje zasigurno leži i u metodskim načelima arhitektonske kritike koja arhitektonskom djelu, u pravilu, pristupa fenomenološki a ne sustavno. Tunelskim vidom visoko se valorizira i probranim kanalima u domaću i međunarodnu javnost emitira slika o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi.
Piše se i razgovara asocijativno, intuitivno se iznalaze veze i analogije s drugim društvenim, likovnim ili arhitektonskim fenomenima koji kritičare i kozere zanimaju. Preferiraju se zgrade s jednom eksplicitnom, jasno čitljivom, hipertrofiranom idejom koje omogućuju začuđujuću vizualizaciju, fotografiju i, po mogućnosti, zgodno zapakiranu new age "mumbo jumbo" teoriju, takve koje se mogu žurnalistički tretirati u kategorijama novih koncepata, trendova i brandova jednako kao i novi film ili modna revija. Ne gledaju se oni aspekti koji su doista kompleksni i za koje treba provesti komparativnu analizu.
Arhitektonski kritičar kad piše o nekom djelu često ne analizira desetke zgrada sličnog programa, ne proučava njegovu uporabnu učinkovitost, ne razgovara s arhitektima i inženjerima koji su izveli slične zgrade, a niti s korisnicima – stvarnom publikom arhitekture! Kako onda može donositi uistinu utemeljene sudove? Naprotiv, radije se zabavlja meditirajući o aspektima pojavnosti, suvremenim tendencijama, likovnim emanacijama autora i svojim slobodnim asocijacijama.
Od analitičke procjene nekog arhitektonskog djela takav je diskurs udaljen jednako kao stih Čika Jove Zmaja "Ala je lep / Ovaj svet, / Onde potok, / Ovde cvet;" od kritičke ocjene hortikulturnog rješenja ribnjačkog parka.

Na rubu pameti

Zabrinjavajući pad profesionalnih standarda cinično je, ali posve točno opisala i arhitektonska megazvijezda Rem Koolhaas: Tipični suvremeni starchitect … indiferentan je prema naručiteljevim potrebama, pun je prezira spram budućih korisnika "svoje" zgrade, ponavlja iste iscrpljene ideje u sto i jednom različitom kontekstu, sretan je što se riješio čudnih moralnih načela arhitekture i nezgodnih socijalnih alibija. Kao kugu izbjegava F-riječ ove profesije – funkciju; troškovi su za njega nebitni,…
Nije li upravo zato bitno da selektor Salona, gledajući odlično kadrirane i retuširane izložbene panoe, ne smetne s uma da djela bez prozaičnih uporabnih osobina (upotrebljivosti, sigurnosti, trajnosti) neće ostvariti prononsirane likovne, značenjske, memorijske, asocijativne i kulturološke domete jer: školu u kojoj se đaci i učitelji znoje i lipšu jer je arhitekt zaboravio sjenila nikakva promenade architecturale neće ohladiti; vrtić koji ogromnim izlozima bulji na četverotračni autoput neće postati tih zbog točno prenesene fakture i boje žbuke s Herzogova i de Meuronova barcelonskog Foruma; muzej neće biti pregledniji bude li mu volumen oblikovan kao ekstrudirana Kniferova grafika a pročelje izvedeno u lexanu; nakon što se izobličio, paviljon neće moći pokazati nove prostorne senzacije niti omogućiti dosad neviđen doživljaj...; ukopana sportska dvorana koja plavi jer je postavljena u dno kraške depresije neće se osušiti zbog fotografija na kojima se čini da je odlično uklopljena (a ne utopljena) u okoliš. Ako mediji iz razumljivih razloga i promoviraju fotogeničnu arhitekturu, pogotovo onu koja ima jasnu prepričljivu ideju, strukovni arbitri trebali bi biti ozbiljniji i mudriji. Naime, arhitektonsko djelo je uvijek polikvalitetno, počiva na mnogim isprepletenim zamislima i ne može se svesti na opis jednog aspekta ili geste.
Ukratko, da bi se izabrala uistinu suvisla, kompetentna i nadahnuta djela potreban je sustavan, a ne samo fenomenološki pristup, a prije bilo kakvog ocjenjivanja mora se provjeriti upotrebljivost i solidnost djela. U suprotnom, bude li se struka klanovski, kampovski, fenomenološki i nesustavno valorizirala, arhitektonske nagrade će služiti tek ridikuliziranju naše profesije i postavljanju arhitekta na sumanuti rub društvene relevantnosti, u poziciju u kojoj ga javnost ne razumije i percipira ga uglavnom kao ezoteričnog egzibicionista vizionara. No, trebaju li nas kriteriji dodjele strukovnih nagrada doista iznenađivati kad u tijelima koja ih dodjeljuju najčešće nema ni relevantnih arhitekata niti etabliranih arhitektonskih kritičara?

Zadaća Salona
Mislim da bi zadaća Salona trebala biti da pomaže u ostvarivanju zadaće arhitekture same: stvaranju upotrebljivih, ekonomičnih, ugodnih, sigurnih životnih prostora koji imaju kulturološku, estetsku, značenjsku, memorijsku, identifikacijsku, identitetsku poticajnost.
Nadalje, tu zadaću bi prvenstveno trebale ostvarivati kolegice i kolege koji vode edukaciju i praksu, dakle, sveučilišni profesori i voditelji strukovnih asocijacija. Važno je da oni budu uvjerljivi, prepoznati i relevantni stvaraoci, tradicionalno rečeno – autoriteti. Pritom ne treba zaboraviti da se u podlozi, upravo u porijeklu pojma autoritet nalazi autor.
Uvjerljivost vodećih osoba profesionalne edukacije i profesionalnih udruženja treba biti definirana njihovim djelima, jer se kroz djelo najbolje dadu provjeriti i razumjeti teorijske, metodske i praktične pozicije stvaralaca. Zato su, na ovom Salonu, ti autori(teti) pozvani da izlažu i zato nisu bili selekcionirani. Slijedom ovog argumenta i svoja djela izlažem na Salonu kojem sam selektor. Mislim da moji radovi najbolje tumače stanovišta koja zastupam, a i da su preporuka za posao selektora – nikakve druge niti nemam jer, osim što sam povremeno izlagao svoje radove, nikad nisam bio autor neke izložbe.

Zadaća selektora
Po mom mišljenju današnja društveno korisna uloga selektora Salona treba biti kritična i podozriva prema efemernim i prolaznim tendencijama u arhitekturi: pomodnom aktivizmu, deklarativnoj kvaziavangardi, spektaklu, komodifikaciji… Te tendencije, potencirane krizom, karikaturalno pokazuju koliko su različiti prioriteti arhitektonske struke od vrijednosnih načela njihove publike.
Branim, dakle, zdravorazumsku poziciju da treba sustavno ispitivati koje su metode i prosedei uspješni u prosuđivanju raznovrsnih kvaliteta građevina: upotrebljivosti, trajnosti, održivosti, efikasnosti, kulturološke referentnosti, itd. Sumnjam da su strukturalističke i poststrukturalističke filozofsko-lingvističke izvedenice glavno oruđe za takvu dijagnostiku.
Nadalje, smatram da je uvijek iznova potrebno naglašavati da su upotrebljivost, trajnost, stabilnost i sigurnost – i ne manje važna – ekonomičnost, općeprihvaćene pretpostavke za ostvarenje drugih (svih ostalih) osobina arhitektonskog djela: značenjskih, likovnih, simboličkih, reprezentativnih, i sl.
Također držim da bi naročito korisno bilo sustavno analizirati zgrade nakon što su prošle provjeru u korištenju i ocijeniti kako podnose starenje, i estetsko i uporabno. Svakako treba vidjeti i čuti i korisničku stranu: vole li naša djela stanari, đaci, bolesnici, liječnici i posjetitelji? U kolikoj su mjeri zgrade upotrebljive za programirane namjene, za nepredviđene aktivnosti, koliko su energetski efikasne, kakvi su problemi u održavanju, itd...

Zadaća arhitekta
Posao arhitekta uvijek je bio složen, no sada je dodatno opterećen krizom koja traje već četvrtu godinu i koja nosi nepredviđenu i nepredvidivu budućnost. Ponovo treba promisliti načela ustroja socijalne države: društvena, ekonomska i kulturna realnost stubokom se promijenila.
Svjetska kriza donijela je nesigurnost, oprez i suzdržanost, smanjenja i sažimanja u svim poljima. Što je danas uopće održivo stanje, a što održivi razvitak? Kako postići novu ravnotežu između konfliktnih interesa društvenih grupa, ekonomskih okolnosti, kulturnih i ekoloških vrijednosti?
Današnji senzibilitet usmjeren je više na socijalne i ekonomske nego na umjetničke i ekspresivne aspekte arhitektonsko-urbanističke discipline. Ne leži li primjerena reakcija naše profesije u odgovornosti, skromnosti, održivosti, osviještenosti, suvislom aktivizmu, u senzibilnom i odmjerenom utiskivanju tragova u urbani i prirodni okoliš?

Pouke prošlih kriza
Promotrimo li promjene koje su ranije krize izazvale otkrit ćemo da su neke naizgled neupitne ideje zapravo nove i da su poduprte osporivom teorijskom nadgradnjom. Idemo redom:
Da arhitektura i urbanizam trebaju, mogu i moraju biti sredstvo društvenih promjena još uvijek je prevladavajuća iluzija, iako se radi o neučinkovitom modernističkom mitu starom niti puno stoljeće! Nijednom arhitektu prije modernista nije palo napamet pomisliti da bi blagotvorno djelovanje nove arhitekture i urbanizma mijenjalo čovjeka i društvo, čak sprječavalo revolucije i prevrate. Bauhaus i CIAM nisu bile samo avangardne prakse usmjerene novoj estetici, sintezi umjetnosti, primjeni novih materijala i tehnika, standardizaciji i racionalizaciji, nego i pokreti transformacije društva novim sustavom vrijednosti. Paternalistički stav modernog arhitekta da upravo on treba kultivirati svoju publiku, naučiti investitora kako živjeti, kako koristiti arhitekturu, i tome sl. – potječe dobrim dijelom iz tog izvora.
Nakon 2. svjetskog rata arhitekti su prihvatili novu paradigmu: arhitektovo djelo postao je nacrt – projekt, a ne realizacija. U silovitom zamahu obnove, kolektivnim uzmakom struka je bespogovorno prihvatila da se trenutna nužnost industrijalizirane i centralizirane obnove pretvori u načelo po kojem jedni projektiraju, a drugi vode gradnju – prvi put u povijesti arhitekti su izgubili atribut ekspertnih graditelja.

Neposredna demokracija – još jedna od popularnih suvremenih krilatica u urbanizmu i arhitekturi – relativno je recentni odgovor na pomanjkanje učinkovitih mehanizama odgovornog gospodarenja prostorom. Šezdesetosmaški pokret iznjedrio je koncept neposredne demokracije, koja je u sedamdesetima utjecala na pojavu i istraživanje participacijskog projektiranja, korisničkih anketa, stambenih kooperativa, te novih metoda projektiranja i produkcije (Pattern language, SAR i sl.). Neposredna akcija tijekom studentskih nemira 1968. imala je za arhitekte znakovite posljedice: zatvaranje pariške École des Beaux-Arts i transformaciju većine arhitektonskih škola u edukacijske kolektive gdje studenti sukreiraju nastavu te gdje se pod cijenu izostavljanja sustavne naobrazbe nastoji pustiti studenta da se sam razvija – iz sebe, bez zalijevanja i prihrane.
Od početaka nove krize pa do danas brojne aktivističke grupe u Hrvatskoj zagovaraju neposrednu demokraciju u urbanizmu i arhitekturi kao odgovor na nered koji se iz društva prenosi u prostor. No, razlika između predstavničke i neposredne demokracije u biti je ideološke prirode, pa je riječ o političkoj a ne o argumentiranoj stručnoj borbi. Ako su osnovne emanacije civilizacije urbanizam, građevinski red i komunalna disciplina, nije li neposredna demokracija u prostoru kontradiktorna po definiciji?! Nisu li kilometri nelegalne gradnje, od Kozari Boka do Vira, također primjeri neposredne demokracije? I to realizirane od grupa koje se nisu dale zaustaviti gluhom i nesposobnom administracijom – naprotiv, neposredno su demokratski gradili što su sami zaključili da treba.

Ipak, društveni aktivizam nije samo osobina posljednjih kriza (1968. i 2008.-?), i nije tek nemušto jednostran protest, nego je i svjetonazorski pokret koji promjenljivim intenzitetom struji globalnim društvom kroz protekla četiri desetljeća. Katkada biva fenomenološki lepršav pa znade usput mistificirati rokoko marksizmom – nesustavnom i neprofesionalnom brigom (intelektualaca) za potlačene društvene skupine ili ugrožene biljne i životinjske vrste. Ali to je nebitno u odnosu na neosporiv doprinos aktivizma – uspješno upozoravanje društvene zajednice da ima pravo na netaknutu prirodu, na sačuvanu baštinu, na uređeni grad.
Sada, u krizi, treba artikulirati aktivizam profesionalaca, angažiranih stručnjaka koji će promisliti primjerenost postojećih obrazaca za traženje izlaza prema održivom razvoju. Potrebno je redefinirati kulturološki položaj arhitekture – skromnost, a ne blještavilo, novi je reprezentacijski imperativ. Arhitekti ne trebaju više kultivirati "laike" niti biti arbitri elegancije. Naprotiv, trebaju sustavno istraživati efikasne i neškodljive projektantske i produkcijske postupke, trebaju se prihvatiti ozbiljnog posla, bez prenemaganja i bez afektacija. Možda je sazrelo vrijeme da se struka ponovo homogenizira, da se napokon postigne konsenzus o tome da je odgovornost prema sadržaju važnija od zavodljive pojavnosti forme – važniji od alibija dodane (kulturološke) vrijednosti za nepraktične i skupe zgrade, za ekscesivno trošenje i površno projektiranje.

Izložba i katalog
Izložena djela su podijeljena u tri osnovne kategorije – realizacije, projekti i prijedlozi. Realizacije i projekti dalje su razvrstani u tematske grupe po kriteriju namjene.
Već prilikom objave poziva za izlaganje u lipnju ove godine izravno su na Salon pozvani svi arhitekti čije javno djelovanje trajno doprinosi profiliranju struke: nastavnici arhitektonskih fakulteta, kolege koji vode Komoru, Udruženje arhitekata, gradska i regionalna društva arhitekata, članovi Savjeta prostornog uređenja RH i tijela za odabir nagrada Ministarstva kulture, kao i laureati nagrada UHA i Vladimir Nazor. Njihovi su radovi izloženi bez selekcioniranja, i na tim je radovima označeno da se radi o pozvanim autorima.

Jedan od iznenađujućih rezultata otvorenog poziva neočekivani je izostanak mnogih kolega koje u struci drže formalno i sadržajno vodeće pozicije. Apstinirale su cijele katedre i predsjednici velikih pa i najvećeg društva arhitekata. Razlog izostanka svakako je teško dokučiv, tim više što je Salon zasigurno jedno od najboljih mjesta za dokazivanje kompetentnosti, za javnu demonstraciju potvrde da su vodeće pozicije zaslužene djelom i djelovanjem a ne dobivene imenovanjima ili pozicioniranjem na pobjedničke liste.

Pozvanih je bilo oko dvije stotine autor(itet)a, a odazvalo ih se devedeset, niti pola.

U grupu izabranih autora spadaju svi oni stvaraoci koji djeluju izvan edukacijskih i profesionalnih struktura i čiji su prijavljeni radovi prošli blagu i dobronamjernu selekciju pa su prihvaćene gotovo sve prijavljene realizacije i prijedlozi, dok je zbog nečitljivosti i nejasnosti otpala trećina projekata.

Na Salonu je izložen reprezentativni uvid u suvremenu hrvatsku arhitektonsku produkciju – skoro tristo radova: 129 realizacija, 146 projekata i 20 prijedloga.
Salon je organiziran po načelu da autori doista izlažu svoja djela – oblikovanje izložbenih panoa i stranica kataloga u cijelosti je prepušteno autorima. Uspješnost ideje da se autori samostalno predstavljaju može se ocijeniti na izložbi i u katalogu Salona.

Salon je uprizoren uz minimalna financijska sredstva, skromne produkcijske troškove i maksimalni organizacijski napor. Trošak kotizacije doista je i trošak tiskanja izložbenog plakata.
Katalog, na kraju integralnog pregleda radova izloženih na ovogodišnjem Salonu, donosi 30-godišnju retrospektivu projektantskog rada arhitekata Andreja Uchytila i Renate Waldgoni, dobitnika 1. nagrade prošlog 44. zagrebačkog salona.

Situacija
Na Salonu je izloženo mnogo odličnih radova – mnogi su autori pokazali virtuoznost u artikulaciji i prostora i detalja, domišljatost, graditeljsku vještinu. Ostvarili su zanimljiva i ambiciozna djela visoke kvalitete koja pokazuju kontinuitet vrijednosnih sustava i prosedea hrvatske arhitekture.
Međutim, sada se otvara ključno pitanje: treba li nam kontinuitet ili promjena?
Što da arhitekti rade u prijelomnim vremenima, u vremenima kada već tri godine nijedan poznati predložak, nijedna rutina ne funkcionira – ni urbane vile, ni kolektivno stanovanje, ni POS, ni apartmani, ni resorti, ni poslovni clusteri, niti arhitektonsko-urbanistički natječaji. Shvaćaju li promjenu društvene, ekonomske i kulturne realnosti? Ćute li novi senzibilitet koji je za održivo, skromno, odgovorno, nehvalisavo, racionalno, kolektivno? I koji je protiv arhitektonskih zvijezda, protiv egzaltiranih arhitektonskih gesta?
Jesu li puls novog vremena primijetili stvaraoci koji vode profesiju – na Salon pozvani autori(teti)?
Dio pozvanih autor(itet)a nije – mnoge su zgrade društvenog standarda (poliklinike, laboratoriji, fakulteti, kolodvori, nathodnici) razmetljivo projektirane i nametljivo luksuzne iako se nalaze u najsiromašnijim dijelovima Hrvatske – od Delnica do Osijeka. Neke poslovne zgrade i privatne rezidencije isto tako pokazuju autističnu, marie-antoinetteovsku neosjetljivost prema situaciji u društvenom okruženju.
Nadalje, kao i uvijek ima i onih koji toliko vole originalnost da ju oponašaju – bez obzira radilo li se o posljednjoj modi ili o modernističkim ikonama starim devedeset godina.
Ipak, očekivano i razumljivo, velika većina pozvanih autora pokazala je da su autoriteti s razlogom.


Priznanja i nagrade
Nagrađivanje je ekskluzivan čin – nužno isključuje i izuzima nažalost mnoge vrijedne radove, mnoge odlične arhitekte i rafinirana djela koja se bave temama, zadacima, investitorima, prosedeima i postupcima iz vremena prošlog obilja. Subjektivan i samotan proces filtracije neizbježno je nepravedan jer ispušta ono što se čini da ne odgovara zahtjevima ovog trenutka i bliske budućnosti
Nagrade i priznanja ovogodišnjeg Salona dodjeljuju se djelima koja ostvaruju i promiču vrijednosti aktualizirane krizom: savjesnu brigu za društveni standard, eleganciju u izvornom značenju pojma – s najmanje sredstava najsjajniji rezultat, društvenu odgovornost, cost benefit , efikasnost i proizvodne performanse, tj. sposobnost da vrate uloženo. Nagrade i priznanja honoriraju djela učinkovita u svim svojim aspektima, uz primjenu opravdane, logične i produkcijskom kontekstu primjerene tehnologije.

POSEBNA PRIZNANJA 47. zagrebačkog salona (abecednim redom):
Goranu Andlaru i Branki Aničić, za rad Kulturni krajobrazi primorske Hrvatske
Vrijednosti i potencijale hrvatskog agrokulturnog krajolika arhitektonska struka neopravdano zapostavlja i zanemaruje, iako naš kultivirani krajobraz zaslužuje nacionalnu i međunarodnu pozornost. Priznanje se dodjeljuje za istraživanje koje će pospješiti širenje spoznaje o vrhunskoj vrijednosti kulturnih krajobraza Hrvatske i potaknuti unaprjeđenje aktualnih načina zaštite, upravljanja i promocije.
udruzi Dragodid.org, za rad Jedna nova uloga suhozidnog graditeljstva
Na prostoru mediteranske Hrvatske suhozidna je gradnja sve do polovice prošloga stoljeća bila glavna tehnika izgradnje i osnovni ambijentalni element jadranskog kulturnog krajolika. Priznanje se dodjeljuje za angažirani i ustrajni rad mladih aktivista profesionalaca na istraživanju, očuvanju, prezentaciji i promociji suhozidnog graditeljstva.
Vanji Ilić, za Otvoreni atelier Donassy, Zagreb
Unutrašnjost uličnog lokala bačvastog svoda u historicističkoj građevini potpuno je transformirana minimalnim sredstvima i bez građevinskih zahvata. Spretnim i domišljatim, te pomno izvedenim rješenjem ostvaren je minimalistički visokoestetizirani interijer, čija unutarnja opna, u najboljoj tradiciji semperovskog bekleidunga, meko omeđuje sofisticirani haute couture mise-en-scène.
Vedranu Jukiću i Nikici Kronji (SODAarhitekti), za Green bar, Zagreb
ovaj duhoviti zahvat vidljivo odskače od pretencioznih ugostiteljskih interijera po poslovnim i trgovačkim centrima. Uz spretna projektantska rješenja, domišljata obrada jeftinih materijala i kvalitetna izvedba podarila je ovom yuppie baru opuštajuću i odmjerenu simbiozu reprezentativnosti i kvartovske udomaćenosti.
Filipu Kobzineku, za studentski projekt obiteljske kuće na Marjanu, Split, izrađen pod mentorstvom prof. Nikole Popića
U kroničnoj krizi edukacijskih i koncepcijskih doktrina, ovaj projekt obiteljske kuće pohvaljuje se za savjesno, kvalitetno i vješto riješen projektni zadatak. Promišljen, uzoran i brižljivo iscrtan studentski rad podsjeća nas da se uvijek isplati podučavati odmjerenost, graditeljsku odgovornost i elementarnu logičnost.
Marinu Mikeliću i Tomislavu Vrešu (mikelić vreš arhitekti), za Hotel Well, Terme Tuhelj
Opsežni program dogradnje kongres/wellness hotela s četiri zvjezdice uspješna je i prva velika realizacija dvojice mladih arhitekata. Uz tuheljski dvorac, na osjetljivoj lokaciji i u kompliciranom zatečenom kontekstu, mimikrijskom spretnošću izgrađene su tri depedanse op-artističke artikulacije, oblikovane velikim projektantskim trudom.

NAGRADE 47. zagrebačkog salona (abecednim redom):
3LHD-u, za Hotel Lone, Rovinj
Rovinjski hotel Lone profinjeno je, ekspresivno i spretno projektiran složeni pogon za odmor i relaksaciju. Projektantska umješnost u racionalnom disponiranju zahtjevnim hotelskim programskim i tehnološkim sadržajima i međuodnosima kulminirala je u atraktivnom središnjem hotelskom lobiju vješto povezanom s gradskim parkom. Komunikacijske veze uspješno su i vješto integrirane u zajedničke prostore hotela –u dinamičnu promenadu namijenjenu prolasku, susretu i boravku.

Hildegardi Auf-Franić, Tinu Svenu Franiću, Vanji Risteru, za Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci
Za kompleksan program koji uključuje dvije institucije s desetak studijskih programa i isto toliko odsjeka i prateće prostore projektiran je kompaktni volumen odmjerenog, pažljivog, logičnog i ekonomičnog oblikovanja. Projektirano rješenje vrlo uspješno artikulira ispreplitanje brojnih aktivnosti i korisnika, a funkcionalna dispozicija čitka je  u prostoru i  omogućuje preglednost, efikasnu komunikaciju i fleksibilnost. Niz ugodnih javnih i intimnih mjesta u interijeru i eksterijeru nadahnut su prostorni poziv na zajedničko druženje i učenje.

Neni Keziću i Emilu Šverku, za Studentski dom u Splitu
Još uvijek u realizaciji, studentski dom splitskog kampusa dojmljivo je arhitektonsko djelo koje uzornom graditeljskom disciplinom stvara prostor za udomljenje vibrantne studentske košnice. Rigorozno oblikovan volumen homogene pojavnosti i diskretnih vizualnih akcenata okružuje dinamične prostore vanjskih trgova – poligone za sportske aktivnosti i razmjenu ideja, misli, osjećaja, znanja, informacija... Studentski život nesumnjivo će kolonizirati eksterijer zgrade i prepoznati raznovrsne potencijale plaza za kontemplaciju i sport, za duh i tijelo.

VELIKA NAGRADA 47. zagrebačkog salona:
Nikoli Bašiću, za Polje Križeva – spomen obilježje kornatskim vatrogascima, na otoku Kornatu
Spomen obilježje kornatskim vatrogascima neobično je upečatljivo djelo, suzdržane i eliptične ekspresivnosti, praiskonske izvedbe. Rijetka su djela usporedive izražajnosti i trezvenije graditeljske pouke. Imaju li kilometri Meštrovićeva avalskog i lovćenskog granita ili jasenovački cvijet snagu Bašićeva suhozida? Općeprihvaćeno aklamacijom najšire publike, ova je neinvazivna i dramatična prostorna intervencija nastala u hodočasničkom obredu izgradnje. Zadivljuje neposredna snaga djela kojeg su tisuće dobrovoljaca ostvarile tradicionalnim, upravo neolitskim tehnikama, utiskujući najpoznatiji i najkorišteniji simbol naše civilizacije na tragičnoj a istovremeno i najljepšoj poziciji Jadrana. Kornatsko Polje križeva djelo je svjetskog dometa, raznovrsnih osobina (minimal art, land art, folk art ) i koncepcijske lapidarnosti, koje nas prikazuje u izuzetno dobrom svjetlu.

Prethodni članak:
Dodijeljenje nagrade 47. zagrebačkog salona – arhitektura i urbanizam (30.11.2012.)
 

Rezultati

DOM ZA STARIJE DUBRAVA

30/08/2023

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja DOMA ZA STARIJE DUBRAVA.

Rezultati

Prostor središta Trešnjevke

23/12/2020

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

Rezultati

Dječji vrtić Brezovica

15/12/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

  • Rezultati

    DOM ZA STARIJE DUBRAVA

    30.8.2023.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja DOMA ZA STARIJE DUBRAVA.

  • Rezultati

    Prostor središta Trešnjevke

    23.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

  • Rezultati

    Dječji vrtić Brezovica

    15.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.



 





Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:

 


Medijski partneri:

 

 


Donatori:



 



 

 


 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:



Partneri:



Medijski partneri:



Donatori:


  •  

 

Društvo arhitekata Zagreba
Trg bana Josipa Jelacica 3/1
t +385 1 4816151
daz@d-a-z.hr

DAZ bilten:

Prijavite se
Copyright ©2024 DAZ.