Projekt

EigenChair - Data Driven Design

Autor/izvor: DAZ 22/10/2013

Projekt EigenChair bavi se strategijama i konceptima dizajna koji donose informacijske tehnologije. Kako projektirati pomoću podataka? Koji su potencijali data driven designa? Na koji način možemo pristupiti promatranju objekata u trenutku kada ih razložimo na podatake? Naglasak više nije na stvaranju fizičkih objekata, već na osmišljavanju meta objekata u imaginarnom prostoru. Umjesto da se bavimo jednim savršenim objektom, uz pomoć informacijskih tehnologija, u mogućnosti smo dizajnirati čitave populacije objekata. Oni više nisu definirani fiksnom geometrijom. Njihove rezolucije možemo mijenjati baš kao što možemo mijenjati rezolucije jpeg-ova.

Projekt EigenChair bavi se idejom projektiranja podacima (data). Početna točka dizajna postaje Google Warehouse kao baza podataka 3D modela stolica s njihovim geometrijama, prostornim zadatostima i narativima. Budući da stolice više ne promatramo kroz njihove geometrije, već kao skupove podataka, njima možemo jednostavno manipulirati. Algoritam kojim manipuliramo i stvaramo fuzije stolica zove se Principal Component Analysis.

Dakle, pitamo se: možemo li zamisliti stolicu koja se referira na sve povijesne stolice, ili jednu koja služi kao potencijal za stvaranje svih stolica budućnosti? EigenChair je stolica koja spaja obje ideje. Ona se nastavlja na linearni tijek razvoja stolica i nosi potencijal budućih. To je stvarna stolica, a ne "idealna". Ona u sebi nosi kulturno naslijeđe dizajna te je dio beskonačne populacije stolica. Ono što je nekada bilo dizajniranje savršene jedinstvene stolice u specifičnoj materijalnosti danas je projektiranje populacije stolica bilo koje materijalnosti. Umjesto objekta projektira se algoritam.

U promišljanju koncepta „dobrog dizajna“, dolazimo do zaključka kako je on opipljivi fragment stvarnosti koji priča jednu od priča koje nas okružuju. Dizajn se ne događa u tišini. Ono što danas nazivamo „dobrim dizajnom“ je prožeto nizom narativa koje konstruiraju različiti diskursi: formalni, ideološki, psihološki i teoretski. Tek je dio dizajna njegov materijalni i formalni aspekt, dok većinu čine priče koje ga opisuju i oni koji o pričama pričaju, oni koji se s njima poistovjećuju. Stoga, osim dizajniranja objekta, potrebno je dizajnirati i narativ koji će u njega upisati značenje. Kao referencijalnu okosnicu uzimamo 4 „ikoničke“ stolice. Riječ je o Thonetovoj Chair No.14, Wire Chair Charlesa i Ray Eames, Pantone Chair te Gehryjevoj Wiggle Chair. Upravo zahvaljujući njihovoj bogatoj ispunjenosti značenjem i poviješću, omogućeno nam je daljnje stvaranje analogija i priča – narativa, čime se omogućava aktivna participacija promatrača u procesu vizualne reprezentacije.

Informacijske tehnologije su otvorile brojne nove mogućnosti promišljanja svijeta i objekta. Dizajn koji je baziran na intelektualnom naslijeđu povijesti i kulturi u mnogostrukoj simboličkoj interpretaciji, pomoću informacijskih tehnologija može istražiti što bi mogao biti objekt 21.stoljeća.

Detaljniji opis projekta možete naći na ovom linku, a video transformaciju stolica pogledajte ovdje.

MIRO ROMAN je rođen 1983.g. u Zagrebu. Diplomirao 2009.g. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godinu 2011./2012. provodi na specijalističkom programu "Computer Aided Architectural Design" pri ARCH/CAAD na ETH u Zürichu. Sudjelovao je na brojnim nagrađivanim urbanističko-arhitektonskim natječajima. Od 2004. surađuje s Lukom Vlahovićem na projektu romanvlahovic. Trenutačno je istraživač na singapurskom Future Cities Laboratory pri ETH-ovom Centru za globalnu samoodrživost (SEC).