Knjigu i opus arhitekta predstavljaju akademik Zvonko Kusić predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Andrija Mutnjaković voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU i dr. sc. Tamara Bjažić Klarin autorica knjige.

Knjiga ERNEST WEISSMANN: DRUŠTVENO ANGAŽIRANA ARHITEKTURA, 1926. – 1939. prvi put donosi cjelovit uvid u dio profesionalnog djelovanja Ernesta Weissmanna (1903. – 1985.), ključne stvaralačke ličnosti hrvatske arhitekture i ravnopravnog sudionika za povijest svjetske arhitekture 20. stoljeća važnih događanja. Školovan na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, Weissmann svoj arhitektonski diskurs formira pod utjecajem Adolfa Loosa i Le Corbusiera čiji je višegodišnji suradnik u Parizu, te sovjetskih i nizozemskih konstruktivista Nikolaja Kollija i Marta Stama. Predan ideji društveno odgovorne arhitekture, Weissmann agilno djeluje na njezinoj afirmaciji u domovini, samostalno i u sklopu Radne grupe Zagreb, ali i u okrilju Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM), vodećeg svjetskog arhitektonskog i urbanističkog foruma od 1928. do 1959. godine. Njegov projektantski opus, zasnovan na inženjerskoj znanstveno-analitičkoj metodi, čine gotovo isključivo tipske standardizirane zgrade zdravstvenih ustanova i multifunkcionalni javni objekti, kojima promiče novo građenje, funkcionalnost, ekonomičnost i najsuvremenija tehnološka rješenja, tj. cjelovit način uzročno-posljedičnog promišljanja programa, prostora i konstrukcije, a onda nužno i oblikovanja. Slobodni plan i skeletna konstrukcija, a u konačnici standardizacija i prefabrikacija, u službi su izgradnje kvalitetnog životnog okruženja svih, ali ponajviše ljudi s margine društva, radničke populacije čije je nehumane stambene uvjete na periferiji prikazao s Radnom grupom Zagreb (RGZ) na Četvrtoj izložbi Udruženja umjetnika Zemlja 1932. godine. Predstavljeno istraživanje bilo je rezultat rada Grupe na analizama Zagreba namijenjenih Četvrtom kongresu CIAM-a na temu funkcionalnog grada u Ateni.

Dok u domovini od 1928. do 1933. sudjeluje u svim za novo građenje važnim događanjima, u razdoblju od 1933. do 1937. djeluje u Londonu i Parizu zagovarajući unutar CIAM-a aktivno participiranje arhitekata u promjeni aktualnih društvenih prilika, što izravno implicira i politički angažman artikuliran u tzv. alternativnoj verziji Atenske povelje, i demokratizaciju Kongresa. Ovaj do danas malo poznati, ali važan segment povijesti moderne arhitekture, stvara zajedno s istomišljenicima i Le Corbusierovom opozicijom, vodećim svjetskim modernistima poput Pierra Jeannereta, Joséa Luisa Serta, Charlotte Perriand, Arthura Korna i Wellsa Coatesa. Svoje humanističko poslanje Weissmann nastavlja i nakon Drugog svjetskog rata u Ujedinjenim narodima, na mjestu direktora Odjeka za stanovanje i urbanizam, i dalje doprinoseći razvoju struke u Hrvatskoj, ali i u Jugoslaviji, angažiranjem domaćih stručnjaka u inozemstvu i međunarodnim projektima, od kojih su najpoznatiji projekti Južnog Jadrana i obnove u potresu razrušenog Skopja.

O ZNANSTVENOM DOPRINOSU I ZNAČAJU KNJIGE
Knjiga se temelji na doktorskoj disertaciji Ernest Weissmann: arhitektonsko djelo, 1926. – 1939. izrađenoj u sklopu znanstvenog projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatskog muzeja arhitekture Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću voditelja akademika Borisa Magaša.

U cilju valorizacije Weissmannovog doprinosa novom građenju u Hrvatskoj istražen je proces njegovog usvajanja od formalno-stilskog do prostorno-konstruktivno-tehnološkog koncepta. Težište rada je na Weissmannovim tipskim prefabriciranim zgradama zdravstvenih ustanova (projektima Sanatorija tuberkuloze kosti i zglobova u Kraljevici, Židovske i Zakladne i kliničke bolnice u Zagrebu), jedinstvenom eksperimentu u svjetskim razmjerima, kao i definiranju njegovog arhitektonskog diskursa. Naime, iako je bio Le Corbusierov suradnik, Weissmann ne dijeli ni njegovo poimanje zadaće arhitekta niti samog čina arhitektonske kreacije. Kao što je autorica temeljito argumentirala, Weissmann je jedini iskonski konstruktivist hrvatske međuratne arhitekture, pobornik Marta Stama, Hannesa Meyera i drugih progresivnih arhitekata koji u prvi plan stavljaju društveno poslanje arhitekta. Ne manje važna je i autoričina teza o obnovi tzv. lijeve frakcije unutar CIAM-a 1930-ih godina koja knjigu čini zanimljivom i međunarodnoj znanstvenoj zajednici čiji je ugledni član profesor Ákos Moravánszky s Instituta za povijest i teoriju arhitekture Visoke tehničke škole (gta ETH) u Zürich napisao predgovor.

Predstavljajući Weissmannov stvaralački rad monografija ujedno upotpunjava i iznimno važan segment povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća te donosi niz saznanja o procesu prihvaćanja novog građenja, prilikama u stručnim krugovima i ključnim urbanističkim i arhitektonskim temama međuratnog Zagreba. Jedan od priloga u knjizi je i katalog od tridesetak Weissmannovih projekata i realizacija među kojima su i paviljoni Agronomskog fakulteta te obiteljske kuće Kraus i Podvinec u Zagrebu.

Knjiga se temelji na sustavnom istraživanju u više od 30 arhivskih, muzejskih i znanstvenih ustanova u inozemstvu i Hrvatskoj. Na 349 stranica donosi preko 300 ilustracija – fotografija, perspektivnih prikaza i arhitektonskih nacrta. Posebno važna je prvi put cjelovito objavljena grafička i fotodokumentacija vezana uz sudjelovanje Radne grupe Zagreb na Četvrtom kongresu CIAM-a u Ateni 1933. godine, kao i do danas nepoznati Weissmannovi projekti poput onih za Đački oporavilišni dom ili Planinski hotel. Glavnina ilustracija je iz Weissmannovog osobnog arhiva koji se čuva u UBU Gallery u New Yorku, (Zbirka Marc Dessauce), Fondation Le Corbusier i arhiva Charlotte Perriand u Parizu.