Kolumna

Grad i kič

Autor/izvor: Dominko Blažević 11/08/2011

Jasno, grad je oduvijek ionako gradila manjina: prije svega Novac, ali i (politička i gospodarska) Moć i Vlast, uz “tehničku” podršku graditeljske profesije. No, procesi gradogradnje se stalno mijenjaju i grad se svakodnevno suočava s novim presedanima i ekscesima. Kako zaštititi urbanost i nešto što bismo – nesretno – nazvali “dobrim ukusom”?

Ovih dana pažnju javnosti privlači bizarna vizija gigantskog Kerumovog Isusa na Marjanu i Tuđmana na Rivi (zašto ne i Chucka Norrisa i Supermana, kad se već kiti). Gradu koji se još do prije nekoliko dana povlačio po novinama zbog divljanja svoje navijačke mladeži nad sudionicima gay pridea, nad glavom evo visi nova prijetnja i sramota, prijetnja kiča, nebuloznih neimarskih vizija sve pogubljenijeg (i sve pogubnijeg) mu gradonačelnika.

Još od Mucalovog izbora i najvećim je optimistima bilo jasno da Kerum neće biti Splitov Periklo, ali dobre poznavatelje splitskih prilika još uvijek znaju zateći ideje poput spomenutih. U splitskom teatru apsurda iznenađenja ne nedostaje: kamo sreće da je i ovo tek kakav umjetnički projekt, Kerumova provokacija poput onog ostakljenog peristila od prije nekoliko godina (http://www.stakleni-peristil.com). Ili, kamo sreće da je ideja bar originalna (Isus u Rio de Janeiru ili spomenik Tuđmanu već u Kaštelima), ili mjestu posebice prikladna (Split nije Vatikan, a ni Međugorje).

No, nije samo Split grad pred izazovima: i u drugim gradovima nailazimo na poigravanja sa zdravim razumom ili dobrim ukusom. U Zagrebu ovih dana tako niču ničim izazvane i, najblaže rečeno, amaterski sklepane skulpture kravatâ, s potpisom izvjesne Academije Cravatice, koja na svojim domoljubnim web stranicama poučava kako je “kravata proizašla kao izraz genija hrvatskog naroda”. Mda. Genijalno. Spomenute skulpturalne grozote postavljene su na najjavnijim od gradskih površina: ispred katedrale, glavnog kolodvora i HNK. Ni manje ni više. Kojim pravom, čijom odlukom? Kamo i kako pobjeći?

I, na kraju (ili za utjehu), svatko kiča gladan trebao bi pogledati sumanutu i megalomansku viziju Skopja 2014 (http://www.youtube.com/watch?v=iybmt-iLysU), s katalogom svih zamislivih historicističkih građevina i bezbrojem figurativnih spomenika na svakom slobodnom uglu takvog novog grada, još “starijeg i ljepšeg”.

Konačno, što je zajedničko svim tim projektima? Neznanje? Patos? Neukus? Populizam? Primitivizam? Banalnost? Mediokritet? Začudo, u većini navedenih slučajeva radi se o nasilju figurativnog i spomeničkog. Ali, kako to da je “nama”, arhitektima i kulturnjacima, sasvim jasno o kakvom se tu neukusu radi, a “njima”, puku, publici, pa i samim autorima – nije? Zašto je uopće potrebno objašnjavati (nama) očigledno? Zašto “puk” često ne prepoznaje kič ili nema nikakav otpor prema patetičnom? Radi li se samo o manjku estetskog obrazovanja? Ili, zašto Crkva (a i država) danas u pravilu nema gotovo nikakav odmak od neukusa, za razliku od svojih povijesnih prethodnika? (Primjer su brojne, upravo nakaradne crkve izgrađene od devedesetih naovamo.) Kako regulirati vizualnu i urbanu kontaminaciju, kako propisati društveno korisno i lijepo, kako odgojiti javnost?

(Govoreći o kiču, ali i neukusu općenito, treba prije svega naznačiti da ovdje ustvari i ne govorimo o arhitekturi proper, nego o pukom građenju/stvaranju i prostornom uređenju. Građenje, naime, kao i prostorno uređenje može biti prakticirano s ukusom ili bez njega. Građenje “s ukusom”, dakle jedno finije građenje, eventualno može postati arhitekturom. Može, u slučaju da zadovoljava niz kriterija – prije svega da je “unutar” diskursa, odnosno da s arhitekturom ali i korisnikom komunicira (sa)svim arhitektonskim registrima. No, to je jedna posve druga i opširna tema.)

Pitanje ukusa nije nužno vezano uz ljepotu: ukus se prije svega odnosi na primjerenost, prikladnost rješenja. Katkad i ono što nazivamo ružnim može biti kvalitetno i uzbudljivo, pa i primjereno, zahvaljujući svom konceptu, svojoj kreativnoj ambiciji ili dozi eksperimenta i rizika.      

U vremenu relativizama svih vrsta, svaka se rasprava o vrijednosti nekog djela može lako skončati vraćanjem na pat poziciju notorne latinske de gustibus non est disputandum. O ukusima se ne raspravlja. I doista, kojim pravom estetska “elita” može (odnosno smije) većini nametnuti svoj ukus, ma kako sofisticiran i objektivan, ma kako informiran i superioran on bio, tvrdeći da je – jedan ukus bolji od drugog?

Ili ovako: recimo da većina Splićana odista želi vidjeti Kerumovog gigantskog Isusa na vrhu Marjana. Kojim im pravom i kojim argumentima arhitekti, umjetnici, intelektualci smiju to uskratiti? Što ako ideju odobrava recimo 60% Splićana? 70%? 80%? Koji postotak je uopće nemoguće ili besmisleno zaustaviti, koji postotak bi bila ta kritična masa? Naposlijetku, nije li to njihov grad, grad većine?

Jasno je da je sasvim prirodno i prihvatljivo da netko kičem okiti svoj osobni prostor, “svoja četiri zida”, prepoznavajući to kao kič ili ne. Gobleni i suveniri venecijanskih gondola ili čaplji, čipka na televizoru, štogod. Naposlijetku, to je privatna stvar svakog građanina i, štoviše, pitanje slobode izražavanja. No, gdje prestaje zona isključivo privatnog i gdje se počinje sa estetskim “ugrožavanjem” drugoga, odnosno zajednice? U eksterijeru, na fasadi? Vrtnim patuljcima? Loše odabranom odjećom? Bijelim čarapama uz odijelo? Neprimjerenim tetovažama ili frizurom? Tko odlučuje?

Anything goes, to je vizualni a i moralni moto sad već niza postmodernih generacija, od campa naovamo. Dapače, loše je dobro, i dobro je loše. Ili, “ovo je tako loše da mora biti dobro”. U takvom je kontekstu iznimno teško promovirati neke “više” kulturne ciljeve, štititi gradskost grada, biti na braniku mnogima apstraktne ideje urbaniteta, tim više što nitko nije estetski ni ideološki nevin.

Da, najljepše svjetske gradove stvarali su arhitekti i gradotvorci, ali što ako to više nije ono što većina gradskih stanovnika želi? Što ako oni danas žele slušati narodnjake, ako oni ne žele bacati smeće u koševe, ako ne žele pozdraviti kad uđu u javni prostor, ako žele ispuhivati nos o pločnik? Kako nametnuti urbanost, kako nametnuti kulturu? Kojim sredstvima i kojim načinom, jezikom uopće promovirati tu ideju onima koji joj se opiru? Smije li “struka” uzeti ulogu prosvjetitelja i u ime “progresa” poslužiti se političkim sustavom kako bi građanima, često mimo njihovih želja ali i mogućnosti razumijevanja, osigurala jedan bolji, civiliziraniji grad sutrašnjice? A mora, jasno je da mora. Jer, na kraju krajeva, upravo je “kulturna elita” ta koja ima zadaću obraniti grad od (ne)građana samih. I obranila ga je, kroz povijest, manje ili više uspješno.

U “uređenim društvima” jasno je da kardiolog operira srce (bez mita), jasno je da je jedan general vrstan i školovan vojnik i strateg, jasno je da je veleposlanik odličnik odabran da predstavlja svoju zemlju. U sređenim društvima. No, danas svatko može biti kuharska zvijezda, TV voditelj, poznata manekenka, roditelj, branitelj, gradonačelnik, nogometni trener. Živimo u vremenu amaterizma.

Pa tako i kada se gradi, ili pogotovo kada se gradi (i uređuje) jedan grad. To nekako svi znaju, to u ovim krajevima svi mogu, svi se osjećaju pozvanima i za to sposobnima, svima to “leži”. Još donedavno su gradogradnjom (i obranom gradskosti) jasno upravljali stručni državni zavodi i komisije, svim svojim individualnim i kolektivnim manjkavostima usprkos. Učinkovitost tržišnog stroja danas dokida sve takve “luksuze” i “apstrakcije”, sve takve “gluposti”, na životu ostavljajući samo one mehanizme čija je profitabilnost neupitna i lako dokaziva i kapitalu uslužna.

Bogdan Bogdanović je, ako se ne varam, pisao negdje o partizanima koji su poslije Drugog svjetskog rata rašpali parkete u dodijeljenim im beogradskim gospodskim stanovima, jer im je pod jednostavno bio – preklizav. Ipak, Beograd je na kraju imao dovoljno balerina, kaže Bogdanović, koje su se onda poudavale za te iste partizane. I tako bijaše obranjen grad (ali i njegova ekavica). Općenito uzevši, veći grad bi ionako trebao lakše “probaviti” takve napade. Narodnjački klub u predgrađu Beča nije prijetnja urbanosti: narodnjački klub kao jedini klub u nekom malom gradu, to je već…

U nedostatku balerina koje bismo i mi danas bacali kao žrtve u vulkan nekulture koja nas okružuje, preostaje nam (nama arhitektima, nama “struci”, povjesničarima umjetnosti, umjetnicima, intelektualcima, kulturnjacima), nama građanima, na kraju krajeva, kojima je stalo, da tromoj većini “prodamo” svoju ideologiju, ili je uporno i sustavno namećemo silom razuma i političkim manevriranjima i lobiranjima, ako drugačije već ne ide.