Intervju

Jednostavno sofisticirano: razgovor s Marijanom Rajčić, arhitekticom te grafičkom i produkt dizajnericom

Autor/izvor: Iva Novak / Jutarnji list 15/07/2011

Intervju je objavljen 9.7.2011. u Jutarnjem listu, a na stranicama weba DAZ-a prenosimo ga u širem opsegu.

1. Predstavite se našim čitateljima. Tko je zapravo Mare Rajčić, gdje je rođena, koliko ima godina i kako je tekao njezin profesionalni put?

Pripadam generaciji X. Odrasla sam u Kaštelima. U gotovo nadrealnoj ljepoti, između uništene prirode, renesanse i teške industrije, sa svim njenim simbolima i teretima. Kaštela su nekada davno bila uređena sela ratara, ribara i radnika, s potpuno definiranom urbanom matricom, administracijom i mirnim životom, koji se dešavao između. Moram priznati da su sva ova obilježja za moj razvoj bila podjednako fatalna i bitna, ali industrijska komponenta daleko je najbitnija, jer samo nju pamtim. Moj otac proveo je svoj radni vijek teško radeći u Jugovinilu, splitskom i trogirskom škveru. To su moji korijeni i to je ono šta me u potpunosti određuje. Od njega sam naučila biti radnik udarnik, ne pitajući se kakve to benefite donosi meni već društvu. U kontekstu u kojem živim to je prilično neisplativa životna filozofija. On je radio za poduzeće a ja za korporaciju, i došli smo na isto.To su bila neka druga vremena u kojem je radnička obitelj mogla financirati studij arhitekture u Zagrebu, ako je imala razumijevanja za to, a moja ga je obitelj i više nego imala.Vremena u kojima te društvo podržavalo da izađeš van svog socijalnog okvira i svoje klasne određenosti. Jednostavno rečeno imala sam sreće i mogla sam rasti. Zagreb me učio, hranio, i bio i ostao dobro utočište.

2. Studirali ste grafički dizajn i arhitekturu, a vidim da se bavite i produkt-dizajnom. Kako to da se niste usredotočili samo na jedno područje i u čemu od svega najvednog najviše guštae i vidite najveći potencijal za napredovanjem?

Arhitektura je bila moje određenje, a grafički dizajn bio je paralelna ljubav. Nisam smatrala da me akademska profesija treba ograničiti, dapače trebala je biti sredstvo koje će mi omogućiti širinu i tako je i bilo. Posao je taj kojem sam dopustila da me ograniči i koji mi nije dopustio da se koncetriram samo na jedno područje djelovanja. Naime zadnjih 10 godina radim u advertisingu, i svi moji poslodavci dobro su kalkulirali s mojim obrazovanjem. Iz tog razloga sam morala postati interdisciplinarna. U tom procesu, dok se baviš davanjem odgovora na postavljeno pitanje klijenta i imaš sulude rokove isporuke, moraš ostvariti riješenje u puno različitih slojeva i kroz različite medije. Cijeli moj profesionalni život bio je ispunjen mnoštvom genijalnih ljudi, uistinu pravih profesionalaca. Od njih se dalo učiti, i oni su ti koji su moj rad oplemenjivali svojim nesebičnim davanjem, znanjem i dobrom voljom. Najviše guštam u rješavanju čistog i jasno definiranog zadatka, a takvih je moram priznati sve manje. Najveći potencijal vidim u razumijevanju i učenju novih medija. Internet će u jednom trenu /ako već nije/ preuzeti sav, i ukupan medijski i društveni prostor, i jednostavno treba znati kojim alatima se služi. Ne tvrdim da je to dobro, ali jednostavno je tako, a ja kao netko iznutra moram znati o čemu se radi.. Nalazimo se na pragu veoma fascinatnog doba koje se tek rađa, i najbolje u svemu je šta pojam konstante više ne postoji.

3. Pročitala sam da mnogi ljudi vaše radove doživljaju kao predizajnirane. Što mislite zašto je tomu tako?

Moji najbliži prijatelji me znaju iz milja nazivati „žena kocka“. Možda je to najjasnija slika mene, jer tako radim i tako mislim. Pojam predizajniran dolazi iz površne percepcije trenda. Momentalno sam predizajnirana, jer je popularan trash, i anti savršeno producirani dizajn. Ovisi s koje pozicije gledate na stvari; „sve je u oku promatrača“.

4.Što je zapravo Meandar i kako biste ga vi kao autorica opisali? Koja je bila inspiracija, što ste htjeli postići...?

Meandar se pojavljuje u ikonografiji mnogih civilizacija starog svijeta, ali ovaj nama najbliži pripada dobu stare Grčke i Rima.U oblikovnom smislu su savršeni, ali ipak imaju „mana“, a te su; pre-definirani patern i simetričnost. Veličina Kniferova meandra leži upravo u dekonstrukciji tih elemenata i to je ono šta me fascinira. Veliki je umjetnik minimalnim pomacima i jasnom idejom u svojoj dvodimenzionalnoj grafici, postigao trodimenzionalan efekt. Zar to nije genijalno?. Da ne spominjem koliko je moderan i vrijedan kao detalj koji se može ugrađivati unutar digitalne simbolike. Mene je privatno zanimalo kako taj znak izgleda laserski izrezan u apsolutno prozirnom plexiglassu, i kako mu se može nadodati prostornost i uporabna vrijednost. Da me produkcijski parametri nisu ograničavali, bio bi daleko većih dimenzija, poput Kniferova. Zato smo i napravili seriju fotografija koja u svom konceptu rabi arhitektonski princip organizacijskog načela u kojem ne postoji granica ni definirana veličina.

5. Mislite li da je vaš Meandar drugačiji od ostalih proizvoda produkt-dizajnera iz Hrvatske zato što vi imate i arhitektonsku pozadinu? Koliko vam je studij arhitekture pomogao u ovom projektu?

Ne, ne mislim da je drugačiji, mislim samo da polazi od drugačijih pretpostavki. Moja namjera nije bila dizajniranje „must have“, niti serijski proizvedenog objekta, već reinterpretacija. Studij arhitekture naučio me je metodologiji, sustavnosti i disciplini. Tamo sam naučila osmisliti veoma komplicirane „strojeve“; poput sportskih objekta, bolnica, škola ili multimedijalnih centara. Kad kažem osmisliti to ne podrazumijeva samo oblikovanje već i rješenje koje funkcionira na puno nivoa. Produkt dizajn je proces daleko manjeg mjerila i operira s daleko manje funkcija koje to mjerilo mora zadovoljiti, pri tom ne mislim da je manje vrijedan.

6. Što općenito mislite o hrvatskom produkt-dizajnu i općenito stavu Hrvatske kao zemlje prema dizajnu?

Mislim da hrvatski i produkt i grafički dizajn imaju sjajnu budućnost. Pogledajte samo zadnjih godina koliko su prestižnih nagrada dobili naši dizajneri. Oduvijek smo bili društvo koje je latentno i prilično sramežljivo razvijalo i njegovalo dizajn „ispod banka“. Sada dolazi vrijeme i generacije unutar struke, koje će to znati daleko bolje verificirati i promovirati na široj razini. Iskreno vjerujem u to da će uspijeti nadrasti društvo koje svakih 5 godina doživljava slom, i gubi se u diskontiuitetu. Dizajn se teško može razvijati mimo stabilnog društvenog konteksta i industrije, a društvo ne može do kraja biti oplemenjeno bez dobra dizajna, dakle imaju težak zadatak.

7. Primljeni ste na postdiplomski studij u Amsterdamu.Koja je najveća razlika između Hrvatske i Nizozemske kada je riječ o dizajnu, a koja kada je riječ o arhitekturi?

Berlage je u to vrijeme bio jedan od najelitnijih arhitektonskih postdiplomskih studija u svijetu. Nažalost nisam ga pohađala jer nisam uspijela doći do stipendije, tih godina to je bila nemoguća misija. Pola godine radila sam u arhitektonskom birou u Amsterdamu i to je bilo jako dobro iskustvo. Kada biste vidjeli Nizozemsku u travnju i polja tulipana u cvatu, ne bi trebali nikakve riječi da opišete Mondriana, i lako bi shvatili njihovu likovnost. Oni su jednostavno nacija koja živi i oblikuje ono šta jest. Pri tom ne mislim samo na arhitekturu i na dizajn već i na socijalnu i društvenu svijest. Njihov strukturalizam obara s nogu. Moje amsterdamsko iskustvo pokazalo je da smo u izričaju veoma bliski. Dijelom zato jer je jezik moje profesije univerzalan, a dijelom i zato jer pripadamo sličnoj oblikovnoj školi. Postoji veoma jaka nevidljiva veza između njih i nas. Oni samo pripadaju uređenijem društvu.

8. Čiji rad od svojih kolega najviše poštujete?

Ima puno kolega čiji rad poštujem. I to unutar više generacija. Svi su oni bitni za ovo društvo pa tako i za mene. Recimo da sam gotovo opsjednuta pokretom Nove tendencije, kao i nekim novim klincima koji se bave oblikovanjem underground scene.

9. Koji vam je najdraži projekt bio u karijeri i objasnite zašto?

Jedan od mojih najdražih projekata bio je privatni nekomercijalni projekt. Radilo se o konceptualnom diplomskom radu mog prijatelja koji je tada studirao fotografiju u Londonu. Dok smo ga izvodili upoznali smo cijeli niz gotovo izumrlih zanata; jetkače, tokare, strojare, galeriju nevjerojatnih ljudi. Svi su oni imali radione u dubokim donjogradskim podrumima. Vidjeli smo na tren svijet koji je postojao na rubu, sam za sebe, zbunjen nad tehnološkim i društvenim promjenama koje su stizale. Krajnji produkt bila je kapsula, istokarena u drvu. Unutar kapsule nalazili su se jetkani metalni artefakti. Imali smo priliku u tom komadu na trenutak zaustaviti vrijeme i ujediniti puno različitih energija i znanja dobivenih od tih ljudi.

Meandar vaze

Tipologija:

Meander I                   320x220x40mm

Meander II                  370x230x40mm

Meander III                305x245x40mm

dizajn: mare rajčić (marerajcic.com)

produkcija: ivan sliško (slisko.com)

godina: 2010

Editorial

koncept: vanja šolin, mare rajčić

fotografija: vanja šolin (proces15.com)

art direction: mare rajčić

model: klara romac

moda: madame demode (madamedemode.com)

styling: viktoria vrzesnevskaja madamedemode

make up: lucija juroš (makeup-lucijajuros.com)

frizura: ivica palinić

produkcija: proces15, mare rajčić

godina: 2011