Izložba

Kvadrat i krug - retrospektiva Borisa Ljubičića

Autor/izvor: DAZ / HDD 10/12/2014

Boris Ljubičić jedan je od najznačajnijih hrvatskih grafičkih dizajnera, čiji radovi već četrdeset godina definiraju domaći vizualni prostor.  Izuzetno aktivan autor, Ljubičić je višestruko nagrađivan u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija – od vizualnih identiteta, plakata, knjiga, dizajna za elektronske medije do dizajna ambalaže. Tijekom karijere ostavio je neizbrisiv trag u vizualnom određenju najrazličitijih aspekata hrvatske kulture i društva. Autor je vizualnih identiteta za brojne kulturne institucije (MUO, MDC, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Leksikografski zavod Miroslav Krleža) i manifestacije (Muzičko bijenale, Dubrovačke ljetne igre, kongresi hrvatskih arhitekata). Dizajnirao je izuzetno uspješnu seriju plakata za Dan muzeja, a plakat iz 2000. (Volim kvadrat i krug) u nizu je međunarodno relevantnih selekcija proglašavan najboljim svjetskim plakatom tih godina.

Boris Ljubičić je autor cjelovitih vizualnih identiteta nekoliko velikih hrvatskih tvrtki, poput Labuda, Francka, Optime, Spectator Grupe i IGH, a za sustav ambalaže tvrtke SMS i višestruko je nagrađivan. Svojim radom obilježio je svjetske i regionalne sportske manifestacije te hrvatske sportske institucije - od dizajna cjelovitog identiteta Mediteranskih igara, sportskog branda YASSA, Europskog prventstva u atletici (1990.), 2. svjetskih vojnih igara (1999.) te Svjetskog prvenstva u rukometu za žene (2003.) do vizualnog identiteta Hrvatskog skijaškog saveza.

Od osamostaljenja Hrvatske, Ljubičić se posvetio pitanjima dizajna vizualnog identiteta nove države. Njegovi prijedlozi osnovnih elemenata identiteta (novčanice, zastava), iako nisu prihvaćeni, itekako su utjecali na budući identitet državnih tvrtki i institucija. Sam Ljubičić kontinuirano je primjenjivao osnovne postulate svog koncepta državnog identiteta u rješenjima za brojna hrvatska ministarstva i institucije poput HRT, HTZ, HAK itd. Uvijek aktualan, Ljubičić nikad nije bježao od samoinicijatvnih projekata, kontroverznih tema i provokativnih pitanja. Serijalom evokativnih ratnih plakata, nastalim ranih devedesetih, uspješno je skretao međunarodnu pažnju na rat u Hrvatskoj;  plakatom za MSU upozorava na opasnu komercijalizaciju kulture; majicama – koje sam nosi – komentira svakodnevicu.

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt predstavit će golemi Ljubičićev opus unutar nekoliko ključnih tematskih cjelina. Boris Ljubičić prvenstveno je umjetnik ideje, komunikator par excellance, čiji radovi punom snagom zabljesnu unutar specifičnog konteksta u kojem su nastali. Stoga će ova izložba na sedamdesetak panoa, za razliku od uobičajenog izlistavanja niza popularnih plakata, ispričati nikad ispričane priče o tajnim „biografijama“ svima već poznatih radova.      

Iz teksta "Kvadrati i Krugovi" kustosice izložbe Koraljke Vlajo:

Boris Ljubičić dugo je godina bio jedini dizajner čije je ime, a tako i rad prepoznavala šira hrvatska javnost.  I u vremenima kada se dizajn nalazio na marginama interesa javnosti, svjestan slabosti medija prema spektaklu, provokaciji i polemici, spretno je manipulirao medijskom pažnjom u svrhu artikulacije ne samo svojih projekata, već i društvene važnosti dizajna.  Lucidan i provokativan, i danas s jednakim žarom pristupa svojoj misiji podizanja razine hrvatske vizualne pismenosti - bilo kroz novinske članke, natpise na majicama koje nosi ili kroz predavanja koja tek naivni organizatori pokušavaju ugurati u jedan školski sat. Sam za sebe reći će kako je neprilagođen: za umjetničke institucije nedovoljno je haute couture, za industriju je previše nepredvidiv, a za žirije dizajnerskih natječaja previše stresan (već su legendarne njegove podvale i rastezanje natječajnih pravila). Autor upravo zastrašujuće količine energije, Ljubičić uvijek ima stav i zna ga vrlo efektno iznijeti. Za razliku od većine dizajnera svoje generacije, izuzetno je aktivan na društvenim mrežama, prisutan na svim otvorenjima, sudionik na svim tribinama, učesnik na svim natječajima. Boris nije bezazlen i nije ga uvijek ugodno čuti: on o svemu ima mišljenje i smatra kako je njegova dizajnerska dužnost da na sve društvene podražaje autorski reagira. Uostalom, već je 1971. godine, neprihvaćenim plakatom za 5. salon mladih, jasno izrekao svoj stav prema tome kakav bi dizajn trebao biti (Bodljikav!).

(...) Ljubičić je dizajner dušom i tijelom. Umjetnosti (ili, kako on kaže, ruke) odrekao se odmah po završetku Akademije shvativši da mu dizajn pruža ono što je umjetnost odavno izgubila – mogućnost komunikacije s masama. Izazivanje reakcije javnosti, utjecaj na „stvarni svijet“,  glavni su poticaji Ljubičićeva stvaralaštva. Iako je, poput svojih suvremenika Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana, afirmaciju stekao surađujući s kulturnim institucijama (Galerija Studentski centar, Galerija suvremene umjetnosti), kasnije je uglavnom izbjegavao ekskluzivne narudžbe malih naklada koje impliciraju i ekskluzivnu, malobrojnu publiku.

(...) Boris Ljubičić svom poslanju pristupa mesijanski: dizajnom želi mijenjati svijet. Upravo stoga, on ne može biti zadovoljan malim, ekskluzivnim narudžbama namijenjenim probranoj publici. Ljubičić želi doprijeti do masa - to je ključ  za razumijevanje njegovog pristupa dizajnu ali i područja njegova interesa. Ljubičić je u galeriji nesretan – čak i kada se izlažu njegovi radovi. Plakati su u galerijama impotentni: izdvojeni, osamljeni i ogoljeni od konteksta u kojem su nastali. I danas, kada moć plakata jenjava, a nekad sveprisutni medij sveden je na tek nekoliko javnih plakatnih površina, Ljubičić će svoje (prihvaćene i neprihvaćene) plakate uzeti pod ruku i snimati ih u spontanim urbanim situacijama.

Izložba je otvorena do 1. veljače 2015.

izvor: HDD