Istraživanje

Monologue with KL - informacijski i informatički apstrahirana slika

Autor/izvor: DAZ 01/02/2012

Miro Roman diplomirao je 2009. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je na brojnim nagrađivanim urbanističko-arhitektonskim natječajima. 2009/2010 radi u arhitektonskom uredu Hpnj+ u Zagrebu. Trenutno je na specijalizaciji "Computer Aided Architectural Design" ETH ARCH/CAAD u Zürich-u.

Od 2004. surađuje s Lukom Vlahovićem s kojim se udružuje u duo Roman Vlahović - unutar kojeg se bave projektiranjem i istraživanjem na područja arhitekture i dizajna. Osnovica njihovog projektantskog rada pretpostavlja jednostavna pravila koja definiraju kompleksne sustave okrenute zahtjevima suvremenog života.

Miro Roman i Luka Vlahović, zajedno s Josipom Mičetićem i suradnicima osvojili su krajem prošle godine posebno priznanje na natječaju EUROPAN 11, lokacija Dubrovnik koji smo predstavili ovdje.

Site specific instalacija Kristine Lenard koja je Miri bila poticaj za projekt Monologue with KL napravljena je u sklopu Think Space programa i završnog skupa - Nekonferencije u Laubi. Više o radu Kristine Lenard i Laubi možete saznati ovdje.

U nastavku prenosimo opis projekta s bloga Mire Romana.

monologue with K.L.

Projekt Monologue with KL nastao je u sklopu istraživanja koje se odvija na programu MAS CAAD ETH u Zurichu. Tema specijalističkog studija usmjerena je načinu na koji informacijske tehnologije i internet mijenjaju arhitekturu, vizualne umjetnosti i društvo općenito. Postavke na kojima se zasniva studij počivaju na premisama da okoliš koji nas okružuje nije moguće promatrati samo kroz kategorije materije i energije, već je u stvaranju šire slike svijeta potrebno uključiti kategoriju informacije. Unutar obilja informacija koje nas okružuju, potrebno je pronaći stabilno stanje unutar kojeg ih je moguće sagledati.



Ipak, treba imati na umu kako, iako značajno mijenjaju sliku svijeta danas, informacijski kodovi zaista nemaju inherentne “istine” ili značenja ugrađena po defaultu, već oni podliježu zrcaljenju naših empirijskih kategorija: razmišljanja, znanja, različitih sposobnosti kroz koje dobivaju svoje značnje. Na taj način kodiranje nameće kulturološke, matematičke I tehnološke implikacije u različite programske paradigme kako bi se u cijelosti razumio njegov puni potencijal. Kodiranje je idealna platforma za proučavanje potencijala informacijskih tehnologija.



Rad monologue with Kristina Lenard prvenstveno je inspiriran radom Think Space Kristine Lenard i njenim propitivanjem stvarnosnih razina. Sam rad Think Space propituje medij fotografije, njenu vjerodostojnost te odnos između realnog i konstruiranog.
Njena fotografija prikazuje prirodni krajolik koji nema ništa zajedničko sa idejom krajolika koji prikazuje. To je umjetno konstruirana fotografija umjetno konstruiranog krajolika. Stvarni model krajolika napravljen je od bonsai drvaca i mahovine, a fotografija od refleksije tog pejsaža u claude glass ogledalu. Koristeći medij Claude glassa ili crnog zrcala, baroknog slikarskog alata, moguće apstrahirati suvišne detalje oko subjekta u reflektiranom okruženju.



Cilj rada Monologue with Kristina Lenard bio je promotriti na koji se način apstrakcijom mijenja značenje slike.
Kao alat je korišten program pixel image processing, razvijen upravo za ovaj rad. Kao referentna točka uzeta je think space fotografija Kristine Lenard. Tema je bila kompjuterski generirati treću apstrakciju istog krajolika. Odnos novonastalog rendera i fotografije simetričan je odnosu fotografije i stvarnosti krajolika kojeg predstavlja. Fotografija Kristine Lenard postala je input (sirovina). U njenom radu je promatran svaki n-ti (100-ti) pixel i uzete su njegove osnovne karakteristike (r,g,b,brightness) kao informacije za potrebne kako bi se svaki pixel razvio u kompleksan jedinstven razgranati sustav. Svaki pixel evoluira u malu konstelaciju ovisnu o svojim karakteristikama. Svakom idućom iteracijom sustav postaje kompleksniji. Budući da je svaki pixel drugačijih karakteristika, razvija potpuno individualno, a međusobnim preklapajnjem formira se jedinstvena cjelina- kompozicija.



Ako fotografiju Kristine Lenard promatramo kao drugu apstrakciju stvarnosti koja koristi model krajolika kao sirovinu, onda dobiveni render možemo promatrati kao treću apstrakciju koja koristi fotografiju kao sirovinu. Tako dolazimo do zaključka da je dobiveni render jednako (ne)realan kao i fotografija, odnosno on je samo jedna od razina čitanja stvarnosti upojmljen na jednakom tipu parametara kao i fotografija.
 

monologue with K.L. test 02 from miro roman on Vimeo.