Vojna arhitektura

Napuštena vojna arhitektura

Autor/izvor: DAZ 18/04/2015

Studijom su se proučavali procesi konverzija vojnih nekretnina koji su započeli samostalnošću Hrvatske, a posebno su odabrani primjeri konverzija u Puli – kompleks Muzil, Zagrebu – bivša Vojna bolnica Vlaška, Zadru – bivša vojarna "Stjepan Radić", te Visu – vojarne "Samogor" o čemu smo pisali ovdje. Rezultati te četiri konverzije detaljno su opisani u publikaciji "Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj" koje su autori: Kruno Kardov, Lidija Knežević i Nives Rogoznica te koja se može pronaći u javnim knjižnicama u tim gradovima, te u knjižnici Centra za mirovne studije u tiskanom izdanju, a dostupna je i u PDF-u OVDJE.

U sklopu studije provedeno je i mapiranje 231 lokacije vojnih nekretnina označenih crvenim i zelenim zastavicama, a radi se o vojnim nekretninama koje je MORH ocijenio neperspektivnim. Crvene zastavice označavaju vojne prostore koji nemaju točnu lokaciju ili fotografiju, a zelene zastavice su za nekretnine kojima su dodijeljene točne koordinate i fotografije. Neke od tih nekretnina su predane na korištenje Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, neke su predane na upravljanje jedinicama lokalne uprave ili samouprave, a neke su još uvijek pod upravom MORH-a. Korisnicima stranice omogućena je diskusija o mogućoj prenamijeni, kao i upload fotografija trenutnog stanja nekretnina.
http://vojnaimovina.milimap.com/1

Iz uvoda studije: „Proces prenamjene ili konverzije vojnoga sektora obuhvaća više različitih, iako međusobno povezanih, procesa. U općim pristupima možemo naći različita korištenja samog koncepta, od pristupa koji pod prenamjenom podrazumijeva proces transformacije obrambene industrije s vojno orijentiranog tržišta prema civilnom tržištu i proizvodnji, preko pristupa u kojem se nastoji obuhvatiti transformaciju svih vrsta resursa vojnoga sektora, do pristupa u kojem se koncept upotrebljava u najširem mogućem značenju i koji uključuje sve vrste posljedica smanjenja vojnih resursa na društvo. U prvom slučaju je riječ o preuskom području, dok je u posljednjem slučaju najčešće riječ o preširokom, tako da se najveći broj studija kreće unutar pristupa “ponovnog korištenja resursa” (resource re-use) koji nastoji ponuditi najbolji omjer teorijskih, analitičkih i pragmatičnih aspekata istraživanja (Brzoska, 1999). No, i unutar ovoga pristupa postoje zasebna područja. Tako se općenito studije prenamjene bave pojedinim specifičnim problemima, kao što su primjerice preusmjeravanje istraživačkih i razvojnih kapaciteta s vojno-obrambenih u civilne svrhe, restrukturiranja obrambene industrije, problem demobilizacije i reintegracije vojnoga ljudstva u civilni sektor, razoružanja i zbrinjavanja viška oružja te u konačnici zatvaranja vojnih baza, njihove prenamjene i korištenja u civilne svrhe.

U Hrvatskoj do sada nije bilo sustavnih istraživanja većine ovih problema. Najveći broj dosadašnjih analiza je obrađivao problem demobilizacije i reintegracije vojnoga ljudstva što je i razumljivo s obzirom na to da su procesi prenamjene vojnoga sektora u drugim zemljama najviše istraživani u vremenu posthladnoratovskih promjena kada je u Hrvatskoj bila na djelu široka mobilizacija društvenih resursa za obranu zemlje od agresora. Slično drugim postkomunističkim zemljama i Hrvatska je tijekom 1990-ih godina prolazila kroz šire tranzicijske procese koji su učinili izlišnima promatranje prenamjene vojne industrije i razvojnih resursa unutar relativno uske perspektive civilno-vojnih odnosa. S duge strane, brojnost ljudstva upregnuta u obrambene svrhe i društveni problemi koji su se pojavili nakon rata, s potrebom smanjenja vojske i reintegracije branitelja i bivših vojnika u civilni život, su prirodno predstavljali prioritete kako u znanstvenim i stručnim krugovima, tako i u polju djelovanja državnih tijela. Različite međunarodne organizacije i agencije koje su djelovale u Hrvatskoj ili su davale financijsku i profesionalnu pomoć također su bile usmjerene primarno na pitanje razoružanja i zbrinjavanja oružja te demobilizaciju i reintegraciju vojnoga ljudstva.

Problem prenamjene vojnih nekretnina se u Hrvatskoj općenito nije istraživao, iako je od početka 1990-ih plijenio medijsku pažnju. Za to postoji više razloga. Prvi se tiče šireg problema prenamjene vojnih prostornih resursa koji je prisutan i u drugim zemljama, a to je da su vojne lokacije obavijene tajnošću iz posve razumljivih obrambeno-sigurnosnih razloga. Kao rezultat te činjenice istraživanja prenamjene vojnih nekretnina su se najvećim dijelom provodile u zemljama u kojima postoji duža tradicija civilnoga nadzora nad vojskom. S druge strane, problem tajnosti i relativno malobrojne zainteresirane stručne javnosti za to područje ima za posljedicu i neizgrađeni kategorijalni aparat, a što se najbolje vidi u terminološkoj zbrci koja vlada u ovom području istraživanja. Termin vojna baza tako nema uvriježeno univerzalno značenje te se najčešće koristi uz niz drugih termina koji nose ista ili slična značenja poput lokacija, instalacija i dr. Pokušaji da se jasnije terminološki odredi specifična namjena i vrsta vojnoga korištenja su završavali neuspjehom jer određene vojno kontrolirane i upravljane prostore mogu koristiti različiti rodovi vojske ili su korištenja mnogostruka i mijenjaju se u vremenu. Tako primjerice vojarne često u svom obuhvatu imaju i vježbališta, strelišta, utvrđene objekte, skladišta naoružanja, rekreacijske površine, administrativne objekte i drugo, iako postoje i posebna područja i izgrađeni objekti samo s tom svrhom. Nemogućnost jasnijeg određenja što čini neku lokaciju vojnom bazom, kao i nemogućnost preciznog ustanovljavanja brojnosti vojnoga ljudstva u određenom području koje se također mijenja u vremenu, prisilila je istraživače da te termine koriste u najširem mogućem značenju. Jedan od sveobuhvatnijih termina je vojna prisutnost, koji koristi štokholmski Institut za mirovna istraživanja (SIPRI) i koji se koristi u ovoj publikaciji kada se obrađuje vojna povijest korištenja ili područja kojima vojska još uvijek upravlja ili aktivno koristi bez obzira za koje svrhe i s kojim brojem vojnoga ljudstva. Uz taj termin u ovome radu se oslanjamo i na koncept vojnoga prostora koji koristimo kada želimo ukazati na šire aspekte vojne prisutnosti, odnosno njene posljedice na lokalnu zajednicu i društvo, dočim termin vojne nekretnine, koji se već uvriježio u Hrvatskoj, koristimo kada govorimo o procesu prenamjene u najužem smislu, dakle prenamjene materijalnih prostornih resursa koji u pravilu obuhvaćaju zemljište, infrastrukturu i izgrađene objekte.  

Drugi razlog zbog kojeg se u Hrvatskoj do sada nije obrađivala prenamjena vojnih nekretnina, a koji zaslužuje biti posebno istaknut, tiče se neuređenosti i neprovidnosti cijeloga sistema upravljanja vojnom i državnom imovinom. U jednom dijelu taj problem proizlazi iz ranije spomenutog aspekta tajnosti. Vojne nekretnine bivše vojske administrativnom su uredbom prenesene na upravljanje hrvatskom Ministarstvu obrane. No, budući da su u bivšoj državi pitanja obrane i vojske bila nedostupna civilnoj sferi, vojni sistem se razvijao u paralelni i izolirani sistem upravljanja, pa pitanja brojnosti, vrijednosti, površina i lokacija vojnih nekretnina nisu bila zabilježena u civilnim evidencijama. Drugačiji sistemi vlasništva su također onemogućavali jednostavni knjigovodstveni uvid, a s izgradnjom nove države i nove vojske te ratnim zbivanjima mnoga dokumentacija je ostala nedostupna tijelima nove države, dijelom uništena, a dijelom nepotpuna ili nesređena. Budući da nije bilo preciznih podataka, a niti izgrađenoga sistema upravljanja imovinom, nije bilo niti znanstvenih i javno dostupnih stručnih analiza za koje su takvi podaci nužan preduvjet. (…)“