Intervju

Negdje svjetlo gradi, a negdje degradira

Autor/izvor: Saša Šimpraga 27/09/2012

Donosimo razgovor s Josipom Ušajem, autorom Studije rasvjete Zagreba i stručnjakom za scenarije svjetla, u kojem govori o problematici umjetnog svjetla u urbanim sredinama i različitim aspketima osvjetljavanja objekata i prostora.

U kontekstu javnih prostora pod svjetlima grada podrazumijevamo ne samo javnu rasvjetu, već i tzv. akcentnu rasvjetu kao njenu nadogradnju, a kojoj je cilj isticanje gradskih volumena. Pritom, umjetno svjetlo kao konstruktivni element fizionomije grada nudi neizmjerne mogućnosti, ali poput svakovrsnih intervencija u (javni) prostor traži svoj promišljeni izraz. Istovremeno, uopće je jedna od temeljnih karakteristika grada da – svijetli. Budući da su gradovi slojeviti, koliko se uopće ta činjenica može 'uhvatiti' svjetlom? 
Javna gradska rasvjeta prevladavajuće je svjetlo nekog grada. Za razliku od te rasvjete koju podrazumijevamo, u kontekstu javnih prostora pod svjetlima grada uzimamo i tzv. akcentnu rasvjetu koja je fragmentarno instalirana, najčešće u prepoznatljivim gradskim središtima, starim jezgrama, posebno vrijednim ambijentalnim cjelinama, parkovima i drugdje. 
Akcentna je rasvjeta najčešće skromna po obimu u odnosu na javnu rasvjetu, i čini njenu nadgradnju. Poželjno je da javna i akcentna rasvjeta funkcioniraju udruženo. No, akcentna, za razliku od javne rasvjete, nije sveobuhvatna. Postavlja se sukladno relevantnim sadržajima i funkcionira kao zasebni sustav.
Njome ističemo vrijedna zdanja ili cjeline, koja ne osvjetljavamo radi njih samih, već zbog privlačne i prepoznatljive noćne slike grada. To doprinosi njihovoj reafirmaciji, odnosno tako im se produžava život u večernjim i noćnim satima. Tada ta stara ili nova zdanja postaju jasno vidljiva i prepoznatljiva, a time i više prisutna. Pritom, umjetno svjetlo ipak ne nudi neograničene mogućnosti, teoretski možda da, ali praktično ne. Također, neodmjerenim korištenjem umjetne rasvjete, jačinom ili svjetlosnim efektima, otvara se mogućnost upadanja u zamku lažnog dojma o gradu ili određenom prostoru, i predstavljalo bi uzaludan pokušaj oponašanja danjeg svjetla, što nikako nije cilj. Noću, u odnosu na dan, sve je drugačije. Naša raspoloženja, navike, očekivanje, potrebe, pa, konačno, i mi sami.

Akcentna rasvjeta ne mora nužno funkcionirati preko cijele noći, dapače, već reducirano tj. prema željama i potrebama, koliko zbog energetske uštede i okolišnih standarda, toliko i da se ne stvori monotonija stalnom uporabom tj. da se ne izgubi dojam svečanog. Smatra se da je dovoljno da akcentna rasvjeta bude u pogonu oko 40% trajanja javne rasvjete.
Treba upozoriti i na činjenicu da (osvijetljeni) objekt nije samo slika, mrtva stvar, predmet. On je i ideja i poruka.

Bez javne rasvjete, grad ne može funkcionirati. Zamračeni je grad znak neke nevolje i nije njegovo prirodno stanje, dok se bez akcentne ili svečane rasvjete može. Prva znači sigurnost, a druga komfor.
Svjetla javne rasvjete dočaravaju plošni, uglavnom, a zajedno sa akcentnom i volumni, trodimenzionalni, realni prostor. Prvu ljudi primjećuju kada ne funkcionira, drugu kada je u pogonu. U prvom se slučaju zabrinu kada izostane, a u drugom često jedva da to i primijete, uključivo i one koji je nevoljko održavaju.
Na otvorenom prostoru, na cesti, livadi, mrak je samo mrak. U gradu je mrak nedostatak svjetla, neka greška, stanje koje nije uobičajeno. Za grad je, dakle, normalno da svijetli.

Autor ste studije rasvjete Zagreba iz 2002. godine koju je Grad Zagreb naručio i platio, ali nikad izveo nijedan njen dio. U čemu je problem i kako biste predstavili taj projekt? 
Studija rasvjete Zagreba obuhvatila je oko 90 spomeničkih ili važnih objekata po pitanju akcentne rasvjete, što je i njen dominantni materijal. Naime, obuhvaća i javnu i akcentnu rasvjetu, kojoj bi zajedničko ime u gradskom miljeu moglo biti urbana rasvjeta. Ponuđeno rješenje obradilo je i specifične cjeline na kojima su koncentrirana vrijedna zdanja, budući na takovim gradskim prostorima javna i akcentna rasvjeta trebaju biti usuglašene. Odnosi se to prvenstveno na svjetlosno „građenje“ prostora - javna pretežno za horizontalne, a akcentna rasvjeta za vertikalne plohe. Pritom je važan i odabir elemenata rasvjete koji trebaju biti usuglašeni po pitanju gabarita, geometrije, forme, intenziteta i boje svjetla. Studija je rađena 10 mjeseci i sastoji se od 4 knjige tj. registra. Akcentna je rasvjeta urađena i na nivou idejnog projekta s troškovnikom radova i naznačenom mogućnošću etapne realizacije. Zaprimljena je od naručitelja bez ijedne primjedbe, a arbitrirali su stručnjaci, urbanist i konzervator, koje je imenovao investitor.

Zašto do realizacije ničega iz studije nije došlo, ne znam. Kada bih nagađao, onda bih se odlučio na pretpostavku da se izvršiocima, tzv. trećem upravljačkom ešalonu, takovi stručno i promišljeno razrađeni elaborati ne uklapaju u neke njihove "kombinacije". Sadašnja noćna slika Zagreba potvrđuje da je njihova računica temeljito pogrešna, i naravno, štetna za grad.
Inače, u Studiji ponuđena rješenja iz dijela akcentne rasvjete relativno su suzdržana. Ovo možda i slijedom misli da spomenik kulture ili vrijedno zdanje općenito, treba tretirati kao skulpturu, što znači na dostojanstven način ističući njenu vrijednost. Dakako, svjetlom nije moguće učiniti nešto vrednijim, možda samo drugačijim, ali je moguće pokazati vrijednosti istog. Tako i pretjerivanje u postizanju svjetlosnih efekata može izmijeniti realnu sliku nekog objekta ili prostora, kao što i inače mijenja u odnosu na dnevnu percepciju, pa ga na taj način čak i obezvrijediti. Složene instalacije znače i složeno održavanje, a to onda vodi nebrizi. Zapuštena rasvjeta, netko je kazao, gora je od nikakve rasvjete.

Interesi zamagljuju logiku

Zaslužni ste i za osposobljavanje plinske rasvjete u povijesnim dijelovima Zagreba. Možete li reći nešto o tome?
Svaki grad ima neke svoje specifične prostore. Za Zagreb je to Gornji grad, koji nije i jedini, a koji je svojevrsni „grad u gradu“. Plinska rasvjeta jedna je od posebnosti Gornjeg grada. Funkcionira neprekinuto od godine 1863. s izuzetkom za Drugog svjetskog rata kada se zbog zračnih napada nije mogla trenutno gasiti poput električne. Kažu da su uz Zagreb još samo dva grada u Europi sačuvala plinsku rasvjetu u kontinuitetu. Na njenoj obnovi radio sam deset godina, pola od toga na pripremama i agitaciji, a potom na projektiranju.
Obnova nove, suvremenije, plinske rasvjete započela je početkom 1990-ih, a na temelju moga projekta rekonstrukcije izrađenog krajem 1980-ih.
Inače, kada su se prvi plinski lampaši upalili u Zagrebu spomenute 1863., u tadašnjem je Pozoru pisalo: "Danas slavi Zagreb veliki napredak u svom gradskom životu…". Marni člankopisac bilježi u tom tekstu i reakciju građana koji su bili zadivljeni tom novinom, te navodi i sljedeće riječi jednog od prisutnih: "Bog i bogme, kak ti po belem danu. A nemreš prav ni gledati v to svetlo. A morti je to i otrovno…".
U jednom drugom slučaju, prije instaliranja plinske javne rasvjete u Zagrebu, na vijest o njenom skorom uvođenju mnogi su prigovarali da je "jako svjetlo opasno po oči, i da će mnogi zbog toga – oslijepiti". Spominjale su se također i razne katastrofe uslijed mogućih eksplozija plina koji će "razrušiti brojne kuće i pomoriti stotine ljudi".
Nije ni drugdje bilo bolje, jer za takove navade, a to je želja za osporavanjem, nema prostornih granica. Tako, primjerice, jedne njemačke novine s kraja 18.st. za takove pokušaje kažu da su to "lakoumni zahtjevi", a njima se suprostavljaju brojnim "razlozima": teološkim, zdravstvenim, policijskim, nacionalnim, pa čak i pravnim i filozofsko-moralnim". Prema ovom potonjem: "Javno se ćudoređe kvari plinskom rasvjetom. Umjetna rasvjeta rastjeruje u ljudskoj duši strah pred tminom, koja slabiće odvraća od mnogoga grijeha".

Potreba da se osvijetle ulice stalnim svjetlosnim instalacijama, najprije bakljama različite vrste, javlja se veoma rano, prema mnogim izvorima još prije Krista. Kada su naprave koje svijetle bile postavljene prvi put na pročelje neke zgrade ili neki kameni stup izrađen za tu svrhu, bio je to veliki napredak.
Tada su već bili osvijetljeni Aleksandrija, Jeruzalem, Jerihon... Podaci kažu da je u Pompejima, u Ulici obilja, glavnoj gradskoj ulici, bilo postavljeno čak 285 uličnih uljnih svjetiljki. U tom smislu vrijedi također spomenuti i Antiohiju, čiji primjer ilustrira važnost umjetnog svjetla u urbanom okruženju i njegov utjecaj na kvalitetu življenja i raspoloženja.
Kako navodi Lewis Mumford u svojem kolosalnom djelu Grad u historiji, antički povjesničar Libanije među ostalim kaže da je "Antiohija karakteristična i 'moderna' po uličnoj rasvjeti. Po tome se, kaže, razlikuje od Rima, gdje su čak i u razdoblju najvećeg sjaja Carstva ulice noću bile tamne, a ljudi su izlazili samo uz životnu pogibelj. Libanije dalje svjedoči da su “građani Antiohije zbacili tiraniju sna! Ovdje svjetlosti sunca slijedi svjetlost svjetiljaka. U nas se noć razlikuje od dana samo po vrsti osvjetljenja“. I dalje čitamo vrlo zanimljivu napomenu da se "trgovina odvija i noću, neki se bave svojim zanatom, a ostali pjevaju ili se zabavljaju".

Značajno kasnije od antičkih vremena, ali i daleko od naših dana, započinju se osvjetljavati europski gradovi. Tako su u Parizu još 1518. godine zasvijetlila prva 3 javna fenjera, da bi već početkom 18. stoljeća taj grad bio osvijetljen sa čak 2736 fenjera sa svijećama na koja su se još od godine 1594. rabila zaštitna stakla. Za usporedbu, u Zagrebu je primjerice polovinom istog stoljeća na Gornjem gradu svijetlilo svega 7 uljanica.
No, ima dokaza da je daleke 1640. godine prvi put upriličena "iluminacija" na Gornjem gradu prilikom jedne crkvene svečanosti, koja se sastojala od niza raznobojnih svjetiljki sa svijećama ovješenih na prozore crkve Sv. Marka, Isusovačkog samostana i Plemićkog konvikta, kojom prilikom su se građani divili "još do onda neviđenom pogledu". Istovremeno je u tornju Markove crkve svirala glazba, tako da se: "njezini zvukovi uzmognu razligati po cijelom tadašnjem Zagrebu".

A kada su godine 1702. u Leipzigu bile postavljene prve ulične svjetiljke, tim je povodom iskovan novac na kojemu je na jednoj strani bila utisnuta lanterna, a pokraj nje noćobdija sa kopljem i jedan student ispod svjetiljke koji čita!

Indikativni primjer problematičnog pristupa problemu svjetla u Zagrebu je rasvjeta Domovinskog mosta, prvog i jedinog iluminiranog mosta u gradu.
I plavi Most slobode i Zeleni most ili 'Savski slavoluk', kako ga je nazvao Fedor Kritovac, ističu se ljepotom konstrukcije i kao takvi imaju veliki potencijal, ne samo kao markatori prostora, simbolične točke i identitetske odrednica grada, već i objekti koji, atraktivno i odgovorno osvijetlljeni, mogu privući i dodatno oživjeti zagrebačke obale Save?


Zagreb, Domovinski most

Studijom rasvjete Zagreba obuhvaćeni su Tonkovićev Most slobode i Zeleni most iz godine 1928. Oni u startu nisu bili na popisu, ali su na moj prijedlog uvršteni u Studiju. Priča o Zagrebu na Savi notorna je i nije od jučer. Po nekima upitno je hoće li grad ikada posve "sjesti" na rijeku čak i uza sve brojnije sadržaje uz njene obale posljednjih godina. Mostovi, dakako, ne predstavljaju samo fizičku, već i simboličku vezu. Kaže se premostiti razlike, nesporazume…
Noću bi osvijetljeni mostovi, udaljeni oko 2,5 km od Trga bana Jelačića, redom od Jadranskog pa do Mosta mladosti, a uključivo i stari pješački most, zbog selektivnosti umjetne rasvjete više naglasili i potencirali vezu između starog i novog Zagreba.
Umjesto njih, osvijeljen je Domovinski mosta za što je potrošeno oko 11 milijuna kuna, a taj je most udaljen oko 8.5 km od glavnog gradskog trga te povezuje periferiju s nekim prigradskim selom.
Tvrdim da su se za spomenuti iznos mogli svjetlom istaknuti svi središnji mostovi na Savi, ukupno njih 5, i još bi nešto novca preostalo. Možda za osvjetljenje skulptura na nasipu. U pravilu me uznemiri saznanje da interesi zamagljuju logiku.
Za tužnu sliku dovoljno je usporediti taj pompozno osvijetljeni Domovinski most, ili pogrešno rasvijetljenu zgradu HAZU, a ostaviti otužno osvijetljenu zgradu HNK, ili središnje mostove na Savi u posvemašnjem mraku.

Zagreb je zapravo grad bez dobre iluminacije, a reflektirani HNK na Titovom trgu školski primjer katastrofalnog pristupa rasvjeti javnog prostora. Reflektori proizvode tzv. konc-logor efekt, izazivaju znatni vidni diskomfor i po svemu zapravo radikalno degradiraju ambijentalne i boravišne kvalitete trga. U čemu je problem i što bi valjalo učiniti?
Zgrada HNK osvijetljena je negdje krajem 1970ih. To je rađeno prigodno i brzinski. Reflektori, po 4 u grupi, postavljeni su na 12 stupova javne rasvjete, svjetla oštro usmjerenog prema toj skladnoj građevini, čime pretvaraju reprezentativni objekt u bezličnu masu, bez naglašene plastike, detalja i prostornih odnosa. Svjetla reflektora uz to nesmiljeno zasljepljuju prolaznike i vozače. Dobar primjer kako se to ne smije raditi.

U međuvremenu su izrađena dva dobra projekta. Prvi dvojice vrsnih profesionalaca, jedan stručnjak za rasvjetu, drugi konzervator, a potom sam isto uradio i osobno, no do realizacije nijednog od prijedloga nikada nije došlo.
Zgradu HNK i slične objekte trebalo bi rasvijetlili tzv. integralnom akcentnom rasvjetom. To znači volumen objekta s distance - pomoću reflektora kontrolirane distribucije svjetla, i iz neposredne blizine - pomoću podnih ugradnih svjetiljki, odnosno sa samog objekta također minijaturnim točkastim i linearnim rasvjetnim tijelima. Time bi postigli željeni efekt. Javna rasvjeta trga trebala bi ostati uglavnom ista. Rasvjetna mjesta dobro su pozicionirana, stupovi i lire posve su prikladni za taj prostor, dok bi svjetiljke i izvore svjetla trebalo zamijeniti. Na zelenim površinama bilo bi možda dobro postaviti i parterne svjetiljke.


Zagreb, HNK

Boja gradskih ulica

Osim rasvjete samoga objekta, iluminirati se mogu i npr. parterne gredice ili spomenici. Možete li na zagrebačkim primjerima prokomentirati problematiku osvjetljavanja javne plastike?
Dobar broj vrijednih građevina nalazi se u kvalitetno uređenom prostoru gdje bi se umješnom rasvjetom mogli naglasiti i drugi sadržaji, određeni arhitektonski detalji i krajobrazni ansambli. Tako bi noćni prizor tih ambijentalnih cjelina djelovao skladnije i povezanije.

Recentna rasvjeta javne plastike djeluje nezgrapno i nametljivo, negdje i groteskno. U spominjanoj Studiji je naznačeno kako bi to trebalo uraditi.
Skulpturalni spomenici u pravilu su minijature u odnosu na voluminozne građevine. U principu što je objekt manji, problemi s njegovim osvjetljenjem su veći. Ovo stoga jer je svjetlo teže kontrolirati, ono se rasipa i izaziva smetnje kod ljudi. Najprepoznatljiviji takovi spomenici u Zagrebu osvijetljeni su vrlo nemarno, to je najblaža riječ, što ide na uštrb objekta samog i ideje rasvjete također.
Glavna je pogreška što se osvjetljavaju s velike distance. I kralj Tomislav, i ban Jelačić i sv. Juraj sa zmajem, nešto manje, ali jednako loše biskup Strossmayer. Na takav se način figura ne može svjetlom modelirati, a one su nastale upravo spretnim modeliranjem umjetnika. Neki su spomenici, poput onoga banu Jelačiću, osvijetljeni iz sva četiri pravca, zbog čega se sjene poništavaju, a na štetu isticanja plastičnosti. To ne rade ni u foto-radnjama snimajući ljude za osobne dokumente. Takvim se pristupom degradira i umjetnički rad i atmosfera grada.

Kakvi su po pitanju akcentne rasvjete primjeri drugdje u Hrvatskoj? Poznat je primjer loše rasvjete dubrovačkih zidina ili oštećenja koja je prilikom postavljanja akcentne rasvjete jedna strana firma izvela na dubrovačkoj Palači Sponza? 
Kvalitetna javna rasvjeta naših gradova deficitarna je gledano u cjelini. Osobno sam svojevremeno izvršio svjetlotehnička mjerenja u nekim našim gradovima na velikom broju uzoraka, a rezultati su bili poražavajući. Situacija danas nije mnogo bolja budući se instalacije postavljaju nasumično. Problemu se pristupa bez jasnih parametara koje struka preporuča, a koji bi bili naznačeni u odgovarajućim studijama i sa izvršenim predradnjama koje su krucijalne, i koje bi uključile svjetlotehnička mjerenja i nužnu klasifikaciju javno-prometnih površina, cjelovito i na razini grada. To se, dakle, ne prakticira, pa projektanti rade projekte bez jasno naznačenih okvira, najšečće pribjegavajući improvizaciji. Šečući ulicama Zagreba lako se stiče dojam da se mnoga rješenja jednostavno preslikavaju, i po pitanju geometrije instalacije, i pri izboru opreme. To se u inženjerskoj praksi popularno naziva „pogonsko sljepilo“. To će reći: ako je tamo dobro, onda je i ovdje, što najčešće nije točno. Svjetlo se, naime, projektira. 

Akcentna pak rasvjeta u Hrvatskoj u ovom trenutku nije vrijedna spomena. Nešto je bilo realizirano mojim projektnim rješenjima, primjerice povijesna jezgra Splita, Dubrovnika, Hvara, Omiša, Starog grada, a izvan Hrvatske Kotora i Pirana.
Nešto od toga se održava, a nešto je posve zapušteno.
Grad Hvar je osvijetljen cjelovito početkom 1970ih., kao moj prvi projekt, a bio je svojevremeno na jednom stručnom skupu proglašen najljepše osvijetljenim gradom u Jugoslaviji. Upravo radim na novom projektu tog grada, što je svojevrsna potvrda da je svijest o smislenosti takovog zahvata ostala prisutna u memoriji tamošnjih ljudi.

Dubrovnik, nekad s mjerom i stručno osvijetljen, danas je posve degradiran nametljivom rasvjetom čime je napravljena velika šteta i narušen ambijent. Osobito su agresivno osvijetljene zidine koje su izgubile plastičnost.
Slučaj Plače Sponza koji spominjete datira u 1996. godinu kada je Firma Agabekov iz Švicarske u sklopu pilot programa osvijetlila palaču. Posebnost primijenjene tehnike je u tome što se na objekt instalira veliki broj minijaturnih izvora svjetla postavljenih na posebne plastične letvice, pričvršćene vijcima na fasadu objekta. Navodno, na Spozni je izbušeno oko 500 rupica i to na samo jednoj fasadi, onoj koja gleda prema Placi.
Tim se svjetlećim „ bordurama“ proizvodio tzv. Las Vegas efekt i to je apsolutno najgori način osvjetljenja. Vrijedan se spomenik kulture tako posve degradira, od njegovog fizičkog njegovog uništenja do toga da je dojam o objektu lažan. Dakako, takav je način osvjetljenja spomenika kulture i najskuplji, a sam je dojam vrlo jeftin.
Srećom, nakon nekoliko mjeseci to je uklonjeno.

Neizostavni dio problematike umjetnoga svjetla u urbanim sredinama je i boja gradskih ulica. Zagrebačke su ulice noću žute, a ne npr. bijele, što sve utječe i na doživljajni aspekt grada?
Pojavom svake nove vrste umjetnih izvora svjetla, javljaju se sporenja i polemike, pohvale i negiranja vezano za vrijednosti, utjecaje i doživljaje nekog izvora svjetla. 
Kada su se pojavile fluorescentne svjetiljke ljudima je smetalo "titravo svjetlo", kod živinih ono je bilo isuviše hladno i odbojno, kod natrijevih pretoplo i neprirodno pa su pločnici i fasade postali obojeni monokromatskim žutim svijetlom. Sve to ne smatram krucijalnim problemom, ono je samo posljedica ili odraz trenutnih tehničkih mogućnosti. Dopušteno je, ali je i pretjerano, o svjetlu suditi isključivo prema doživljajnom, a ne voditi računa i o pragmatici. Naravno da natrijevo svjetlo mijenja kolorit prostora. Samo bijela boja svjetla vjerno reproducira kompletan spektar boja.

Budimo možda ipak blagonakloni prema zlatno – žutom svjetlu natrijevih žarulja, ima i znatno gorih stvari. Treba ipak uzeti u obzir da one u odnosu na obične žarulje daju desetostruko više svjetla uz jednaku potrošnju, a isto im je toliko duži životni vijek. U prosuđivanju oportunosti njihove upotrebe treba to itekako imati na umu. Treba sačekati novije izvore svjetla koji će jednog skorog dana istisnutu „žutilo“ na ulicama, a koje je u određenom periodu značilo revolucionarni iskorak. Općenito to vrijedi za sve tzv. izvore svjetla na izboj.

Erlichove svjetiljke

Jedno je pitanje scenarija rasvjete, a drugo rasvjetnih tijela kao dijela urbanog mobilijara. Koliko je taj problem prisutan? Također, možete li pojasniti zašto je kod postavljanje javne ulične rasvjete važna npr. visina rasvjetnog stupa? 
Instalacije javne rasvjete ne postavljaju se proizvoljno ili barem ne bi trebalo, kao što je u nas često slučaj. Naime, već je njena "geometrija" i sve ostale bazirano na odgovarajućim proračunima. Visina, primjerice rasvjetnog stupa, treba biti u korelaciji s profilom javno-prometne površine, i svjetlotehničkim zahtjevima poput nivoa svjetla i jednolikosti. Sve treba biti bazirano na aktualnim svjetlotehničkim preporukama. Primjerice, slučaj s relativno visokim stupovima na zagrebačkoj južnoj obali Save zapravo je dokaz nespretnosti projektanta te je očigledan nesklad visine stupova i širine staze. Oni su naprosto trebali biti niži, time i jeftiniji, a atmosfera bolja. 

Pitanje mobilijara svakako je izraženije kod javne nego kod akcentne rasvjete. Budući da su ti elementi multiplicirani u prostoru, a nerijetko i fizički markantni, najviše su i eksponirani. Kako nisu sebi svrha, moraju se svakako prilagoditi prostoru, ne nadmetati se s njima, a ponajmanje biti njegova nadgradnja.
U većini slučajeva koriste se asortimanski elementi, danas je izbor ovih vrlo velik, a rijetko kada se posebno oblikuju. Osim suvremenih elemenata ponekad se daje prednost i nekim tradicionalnim ili formama koje imaju te naznake, u sredinama u kojima se ove mogu uklopiti, primjerice u povijesnim jezgrama gradova, ali ni u takovim ambijentima tu nema nekog strogog pravila niti bi ga trebalo biti.

Istovremeno s plinskim, u Zagrebu su obnovljene i sjajne Ehrlichove svjetiljke iz godine 1911. na Strossmayerovom šetalištu i Zakmardijevim stubama, koje na sjajan način ističu perspektivu tog vehementnog prostora. Po nekima to su najljepše gradske svjetiljke u Hrvatskoj, s čime se i osobno slažem.

U materijalima koji se odnose na „Prostorno uređenje Gornjeg grada“ stajalo je svojevremeno, a vjerujem još i danas, da je Gornji grad prostor za pješake. Nažalost, to se još nije ostvarilo. Upravo bi plinska rasvjeta, nužno u suradnji s električnom kako je i stajalo u projektu, bila dobrodošla za stvaranje jedne naročite atmosfere u tom izuzetnom prostoru grada. Želio bi da se to proširi i na Tkalčićevu ulicu, ali tome su prepreka konzervatori.

Od onih lošijih, najmanje privlačno djeluju kolos stupovi s neskladnim svjetiljkama na lučnim nosačima na Cvjetnom trgu koje je projektirao Mihajlo Kranjc ili one na početku Tkalčićeve ulice koje su lošeg dizajna i jednako nekvalitetne izrade koje je projektirao Miroslav Begović. Također su smiješne i kuglice u paru na neprivlačnim stupovima nanizanim oko „džamije“ na Trgu žrtava fašizma, što je vrlo loše rješenje s obzirom na Meštrovićev paviljon, a koje je odredio Silvije Novak.

U pristupu rasvjeti važna je stavka i štednja energije?
Problem rasvjete je i ekološki i energetski. Štednja nije sporna, štedjelo se još i kod pliske rasvjete u Zagrebu, posebnim regulatorima ili gašenjem određenog broja plinskih plamičaka, a kod petrolejske rasvjete u Dubrovniku nalijevanjem različitih "mjerica" petroleja u različite fenjere, više u centru, manje na periferiji. 
Međutim, štedjeti na svjetlu vrlo je upitno u sredinama gdje je ono već ionako deficitarno, a to je u načelu u svim našim gradovima, ako se izostave neke svjetlije zone središnjih gradskih dijelova, u ponekom gradu poput Zagreba, Rijeke i eventualno Varaždina.
O štednji električne energije iz dijela javne rasvjete, čini se po svemu, odluku donose oni koji imaju ingerencije, ali ne i stručno znanje, a ne žele uključiti one koji o tome više znaju. Npr. unazad par godina jedan je gradski funkcioner u Sisku donio odluku o štednji tako da se dijelom noći pogasi svako drugo rasvjetno mjesto. Struka to izričito brani. Naime, noću u vožnji automobilom, za vozača je kritično mjesto pojas u sredini između dva rasvjetna mjesta gdje je najtamnije i najopasnije. Kod gašenja svakog drugog rasvjetnog mjesta taj se raspon udvostručuje, nejednolikost svjetla također, a time radikalno povećava opasnost od nesreće. Također, zbog velike svjetlosne nejednolikosti vozači se brže zamaraju. Sve to potvrđuju studije tj. struka. Utoliko odluke o svjetlu ne možemo donositi olako i bez znanja. 
Gori primjer od opisanog je iz sredine 1980-ih godina. Tada je donesena odluka da se svake noći pogase svjetla u trećini naših gradova. Akademik Hrvoje Požar pisao je tim povodom da su materijalni gubici veći od uštede, a o drugima defektima da i ne govorimo. Oni koji su tu odluku donijeli nisu je bazirali na ikakvim istraživanjima.
S druge strane, u Belgiji gdje su svi autoputevi osvijetljeni, kao prvi takav slučaj u Europi, utvrdili su da su takvim osvjetljenjem već za nekoliko godina vratili uložena sredstva kroz uštede na materijalnoj šteti, ljudskim životima itd. Znači oni su trošili da bi uštedjeli, a mi štedimo da bi još više trošili. 

Svjesnost o onome što nazivamo svjetlosnim onečišćenjem svakako nalaže da se svakoj rasvjeti, a posebno onoj u javnom prostoru, pristupa podjednako odgovorno i prema ljudima i prema prirodi. Na to upućuje i određena zakonska regulativa. 
O tome su i do sada svjetlotehničari vodili računa. Naime, propisi su obavezivali da se svjetlo kontrolira, a to se zvalo ograničenje bliještanja. O učinkovitosti svake vrste svaki dobar projektant vodi računa. To je notorno. To se prije svega odnosilo na primjenu efikasnih izvora svjetla, ponekad i uz prigovore javnost ("požutjeli gradovi"). Tako da to i nije neka novina, ali smo toga svi zajedno sada više svjesni.
Radnje koje diktira i SO i EU, trebale bi temeljito izmijeniti sadašnji sistem osvjetljenja javnih prostora, kako kod javne, tako i još više kod akcentne rasvjete. Tu će neminovno doći do promjena.
Npr. zagrebačka gradska uprava najavljuje uvođenje led rasvjete za ukupno 120.000 rasvjetnih mjesta koliko ih u Zagrebu ima. I to odmah, bez odlaganja. Bez obzira što je ta oprema danas trostruko skuplja od aktualne. Bez obzira što nam Europska Unija još daje vremena 4 godine za provođenje mjera vezanih uz svjetlo. Bez obzira što će svakim danom ta oprema biti sve jeftinija. U tome vidim svojevrsnu zamku. Najprije bi se postavile nove svjetiljke sa led diodama kao izvorima svjetla, a to bi koštalo otprilike oko 600 milijuna kuna. Tada će se utvrditi da je jednolikost svjetla, koja je vrlo važna na kolnicima, slabija nego prije, budući da će nove svjetiljke uže distribuirati svjetlo zbog ograničenja svjetlosnog onečišćenja. I to će biti dobar razloga da se mijenjaju rasponi između rasvjetnih mjesta koje će trebati samnjiti, a to zapravo znači zamijeniti cjelokupnu instalaciju javne rasvjete - stupove i skupu infrastrukturu: kabelski razvod sa građevinskim radovima. 
A počelo je sve jer smo apostrofirali svjetla grada, toliko važna za normalno funkcioniranje i sigurnost građana, ali i za samu sliku grada, kao isključivo ekološki problem. Pri tome hotimice ne kazati da su zapravo sami gradovi prave ekološke bombe i zagađivači okoliša, u najmanju je ruku neodmjereno.

Ljubljanski model

Kako komentirate blagdansku rasvjetu Zagreba? Tendencija je gradske uprave da se svake godine poseže za pukim multicipiranjem tj. dekoriranjem sve više i više ulica na jednako neinventivan način. S druge strane, Ljubljana je primjer grada u kojem blagdansku rasvjetu osmišljavaju likovni umjetnici. Čini li vam se to dobar model i za Zagreb u kojem bi možda trebalo definirati neki optimalni broj ciljanih javnih površina i kvalitetno i kreativno ih dekorirati, što bi svakako izazvalo bolji efekt od blagdanskog horora kojem svjedočimo svake godine, a za što se izdvajaju i znatna sredstva? I opet se čini da je problem u tome tko će dobiti novac, a ne kako će grad izgledati i poboljšati život svojim stanovnicima i posjetiteljima.


Ljubljana

Za tzv. blagdansku rasvjetu nije nimalo pretjerano kazati da je neinventivna, monotona, zasigurno i skupa, i da je to veliki biznis u kojemu, najvjerojatnije, uvijek participiraju iste osobe. Rješenja „osmišljavaju“, sudeći po viđenom, sami trgovci. Za Zagreb, i druge gradove, svakako bi bio dobar spomenuti ljubljanski "model".
Smatram da bi autorsku grupu za takova rješenja valjalo formirati od likovnjaka, ali u nju uključiti i stručnjake za rasvjetu eksterijera, pa čak i specijaliste za kazališnu rasvjetu koji imaju prilike eksperimentirati u traganju za različitim svjetlosnim efektima, što je inače u vanjskom prostoru skoro nemoguće.
Koncepcija bi trebala predvidjeti svjetlosne efekte dobro kreirane, uz izbjegavanje multipliciranja i uzimajući u obzir slojevitost grada. Pri tome bi se trebala predvidjeti takova oprema koja bi se mogla opetovano koristiti, uz neke manje dopune, s predviđenom mogućnošću preslagivanja, tako uvijek iznova stvarajući neku novu inscenaciju u godinama potom. Na taj bi način narednih nekoliko godina troškovi bili značajno manji od inicijalnih. Moguće da je to dobar način da se blagdanski horor konačno makne s ulica.

Dijalog s prostorom svakako je moguće uspostaviti i kroz medij svjetla i to ne samo kao utilitarnu nužnost budući da je ono način funkcionalnog osposobljavanja grada, a ujedno i umjetnički zadatak. U tom pristupu važni su i ukus, i mjera, i koncept, i strategija i odgovornost. Kojim bi objektima ili cjelinama u Zagrebu dali prednost da ih se akcentno osvijetli? 
Za ratnih godina sirene su noću najavljivale opasnost i kada ove nije bilo. Naime, napadi su bili fingirani. To se radilo smišljeno da bi se gradovi zamračili i da bi zastao život. Gradovi u mraku – poniženi su gradovi. Zato je dijalog s urbanim prostorom pomoću umjetne rasvjete ne samo moguć, već i poželjan. 
U samoj studji rasvjete Zagreba preporučene su etapne realizacije akcentne rasvjete redom koji slijedi: istočni dio Zelene potkove, zapadni dio Zelene potkove, kompleks katedrale, vanjska opna Gornjeg grada, spomenički objekti unutar Gornjeg grada, Lisinski, Gradsko poglavarstvo i NSK, mostovi na Savi, mirogojske arkade itd.
Nove tehničke i tehnološke inovacije stvorile su priliku da umjetno svjetlo ne koristimo samo u strogo funkcionalnom smislu, kao nekada, već da njegove velike mogućnosti upotrijebimo u kreiranju prostora. Ukratko, ako znamo i želimo, možemo noću uobličavati kvalitetnija i humanija okruženja. Kod toga nam selektivnost umjetne rasvjete pomaže u izdvajanju više vrijednog od inferiornog. Tako je moguće stvoriti harmoničnu noćnu sliku grada i istaknuti ono što ima samo taj grad i nijedan drugi.

____
Intervju je objavljen u tematu Svjetla grada u Zarezu od 13. rujna 2012., a prenosimo ga ljubaznošću autora. 
Sve ostale tekstove objavljene u tematu možete naći na blogu 1POSTOZAUMJETNOST 
Naslovna fotografija: Zagreb, Savska cesta

 


  

Komentari

Boris (01/02/2015)
http://www.ekorasvjeta.net/javna-rasvjeta/opasnosti-plavog-svjetla/
Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku