Izložba

Neo N.O.B. Ivana Fijolića u Laubi

Autor/izvor: Lauba 01/05/2012

U Laubi se 01.05.2012. otvara izložba  Neo N.O.B. Ivana Fijolića. Neo N.O.B. je dosad najveća samostalna izložba Ivana Fijolića, objedinjujući 7 monumentalnih skulptura inspiriranih poviješću narodnoslobodilačke borbe i javnim skulpturama koje su formirale vizualni jezik tijekom jedne generacije. U sklopu otvorenja nastupit će Djevojački zbor Cantus ante omnia. Otvorenje izložbe i razgovor s umjetnikom počinju u 20 sati.

U nastavku slijedi tekst autorice Ivane Hanaček povodom izložbe.

(Ne)popularna kultura sjećanja


Ivan Fijolić u svom ateljeu, fotograf: Damir Žižić

Novi ciklus skulptura Ivana Fijolića, naslovljen NEO N.O.B., nimalo se ne trudi prikriti reference na (hrvatsku) umjetnost soc-realizma, koja se kao dominantna oblikovna metoda razvijala svega četiri godine: od 1945. do 1949., kada se uslijed spleta novih političkih okolnosti i procesa destaljinizacije odbacuje (1). Riječ je o marginaliziranoj umjetničkoj produkciji koja nije ušla u službene narative hrvatske povijesti umjetnosti ili se pak spominjala lapidarno. Za taj se dio umjetničke produkcije nažalost tvrdilo, kako to navodi Ljiljana Kolešnik u svojoj knjizi “Između Istoka i Zapada”, da je ostavila vrlo mali broj djela vrijednih spomena. Zašto se Fijolić, gotovo sedam desetljeća kasnije, vraća na teoretske postavke − ili bolje „naputke„ − Pavlova, Rozentala ili, u našem slučaju, Gamulina, koji su striktno propisivali teme, sadržaje i formalna rješenja za umjetnike, sužavajući time granice „umjetničke slobode“? Zašto su Fijoliću danas zanimljive reference na okolnosti proizvodnje „instrumentalizirane“ umjetnosti koja je trebala stvoriti „klasične prikaze sadašnjosti i veličanstvene borbe za sreću čovječanstva“? I koja značenja takve reference imaju u Laubi, najznačajnijoj  privatnoj kolekciji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, koja u našim skučenim proizvodnim uvjetima zauzima važnu produkcijsku i reprezentacijsku ulogu?

Odgovore na ova pitanja moguće je potražiti osvrtom na središnju skulpturu iz ciklusa NEO N.O.B, nastalu po uzoru na (uz namjerna izkliznuća od originala) Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu, koji je 1948. bio podignut ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu. Fijolić, jedan od rijetkih umjetnika mlađe generacije kojemu je figurativna plastika u fokusu interesa, odabrao je referencu na Augustinčićev spomenik kao početnu točku poigravanja s estetskim i etičkim kategorijama socijalističke umjetnosti iz nekoliko razloga. Čini se kako je njegov odabir baziran na strategijama remakea filma Jorgena Lentha Savršen čovjek (2), s razlikom da igru opstrukcijama „dvojice odraslih muškaraca“ umjetnik odlučuje igrati sam sa sobom. Fijolić si je dao zadatak da pronađe soc-realističku skulpturu „vrijednu spomena“ te da prema njenom predlošku načini novu koja ne smije biti kopija, ali mora biti izuzetno bliska originalu. Nadalje, težio je tome da preko soc-realizma pronađe put do klasične antike i renesansne umjetnosti, do grčkog kanona, do Doriforosa, Nike, Michelangela, a da pritom ostane dosljedan svom pop izrazu. Treća opstrukcija, na koju je umjetnik odgovorio kroz ciklus  NEO N.O.B. jest „prevođenje“  pedagoške uloge soc-realistične umjetnosti u suvremeni kontekst, odnosno, aktualizacija principa stvaranja umjetnosti za „više ciljeve“.


Ivan Fijolić u svom ateljeu, fotograf: Damir Žižić

Može li se umjetnost do te mjere instrumentalizirati da probudi društvo iz letargije, kako su to u ranom poraću zagovarali i umjetnici s one strane Željezne zavjese - ostaje otvorenim pitanjem. No, Fijolić se direktno referira upravo na utopijske ideje lijevo orijentiranih umjetnika/ca s područja Italije i Francuske koji su u atmosferi zaoštrenog otpora spram amerikanizacije europske kulture uzore pronalazili u umjetničkoj poziciji Goye, poštenoj umjetnosti Courbeta i socijalno kritičkoj perspektivi Daumiera (3).

U procesu reenactmenta formalnih postavki soc-realizma Fijolić je namjerno nemaran, a gestom uvođenja grešaka i/ili pomaka u odnosu na stroge postavke originala aludira na odnos spram spomeničkog naslijeđa NOB-a (bilo da se radi o ostvarenjima visokog modernizama, soc-realizmu ili spomen pločama), koje je unutar procesa preoblikovanja značenjskog univerzuma tranzicijskog društva (prema čemu točno idemo?) sustavno uništavano. Između 2 965 devastiranih antifašističkih spomenika na području Hrvatske našao se je i Augustinčićev spomenik Titu koji je eksplozivnom napravom srušen s postolja 2004. godine, a s torza raznesene skulpture, kako to navodi policijski očevid, bila je otkinuta Maršalova glava. U tom je smislu Fijolićeva skulptura, kojoj je umjetnik (zauvijek) uklonio (Titovu) glavu i zamijenio je „nekom“ drugom, ujedno ispomenik palom spomeniku; ona nas poziva na sjećanje, na spominjanje i pamćenje pokušaja sustavnog zatiranja antifašističkih vrijednosti u našem društvu. Njegov rad ne uklizava u romantizirane stereotipe i idealizaciju minulog vremena, već dobro reflektira složeni proces koji možemo nazvati i „kontinuitetom diskontinuiteta“ hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća.

Zaustavimo se još trenutak na glavi Fijolićeve skulpture. Monumentalni  torzo zavijen impozantnom draperijom maršalskog kaputa dobio je glavu ne baš tako krhke žene. Činom zamjene glava umjetnik dalje razvija „edukacijski program“ NEO N.O.B. ciklusa u pravcu (još uvijek) aktualnog „slatkog nasilja“ nad ženama u društvu koje su, kako to navode statistički podaci,  zaposlene na većini prekarnih poslova, koje odrađuju i većinu poslova društvene reprodukcije, a aktualne „politike štednje“ masovno ih vraćaju u kućnu sferu, na „poziciju univerzalne domaćice“ koja nije ništa drugo doli težak fizički i (još uvijek) nepriznati rad. Zanimljivo je i postaviti pitanje uloge žena u kontekstu proizvodnje suvremene umjetničke produkcije na našoj sceni, posebno ako u obzir uzmemo brojne uspjehe domaćih umjetnica, ali i niz žena-kustosica i pretežito ženskih kustoskih kolektiva koji dominiraju scenom. A to je pitanje važno postaviti i u kontekstu Laube, privatne zbirke suvremene hrvatske umjetnosti, koja se u svom nazivu vrlo jasno deklarira kao kuća.

Ivana Hanaček

 

(1) O dekonstrukciji soc-realističke umjetnosti pisala je Ljiljana Kolešnik u knjizi Između Istoka i Zapada, hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, Zagreb, IPU, 2006.

(2) Referira se na film The Five Obstructions koji je nastao u suradnji Lars von Triera i Jorgena Letha.

(3) Ljiljana Kolešnik, Između Istoka i Zapada, hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, IPU, Zagreb, 2006., 32.

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku