Think Space

New Publicness - Call for Papers

Autor/izvor: DAZ 17/06/2015

Think Space program i ove godine objavljuje „Call for Papers“ – poziv za slanje stručnih, teorijskih i znanstvenih radova iz područja arhitekture i srodnih disciplina na ovogodišnju temu – New Publicness.

U skladu s temom javnog prostora kojom se bavi natječaj THINK public SPACE, ove godine pozivamo sve stručnjake, znanstvenike i istraživače na sudjelovanje svojim radovima na temu „New Publicness“. Think Space program se u svom radu oslanjao uz formu natječaja, konferencije i diskusija i na reflektiranje kroz povijesno teoretski diskurs pisanjem. I ove godine u posebnom izdanju Think Space programa želimo nastaviti ovu tradiciju.
U raspisu se od sudionika očekuje osvrt „javno“ u arhitekturi te na pitanja redefiniranja pojma javnog kroz samu arhitekturu, kao i potencijala za deregulaciju društva.
Think Space Call for Papers ima, kao i cjelokupni program međunarodni karakter, službeni jezik je engleski, a rok za slanje sažetaka je 17. srpanj 2015. godine na info@think-space.org.
U nastavku donosimo cjelokupni brief, a više saznajte na stranicama think-space.org.

«Da li je on imao masku?» – netko je jednom upitao ženu poznatog psihoanalitičara. «Da!» -odgovorila je – «Ali iza maske nije bilo ništa.»

Ženin odgovor morali bi čitati kao tvrdnju kako je maska upravo ona stvar koja nas uvjerava kako u nama postoji neko individualno jezgro, nešto originalno i autentično. U drugom registru takva nas ideja može dovesti do zaključka kao je naš privatni i intimni prostor proizvod naše javne reprezentacije, naše utopljenosti u društvo. Stoga će svaki pomak u javnom prostoru imati implikaciju na način na koji ljudi organiziraju svoju intimu.

Danas je gotovo nemoguće misliti o javnom prostoru kao onom koji pripada svima, on je sve više i više prostor isključivanja (Saskia Sassen). Javni se prostor doživljava kao prostor u kojem se mogu pojaviti i djelovati samo iznimno disciplinirana tijela. Ali regulacija današnjeg oblika discipline više nije u rukama institucija kao što je to bilo od 19. stoljeća do nedavno. Danas imamo pred sobom drugu vrst discipline, one koja je prepuštena pojedincu i koja ga kvalificira za participaciju u javnoj sferi. A kada nema institucije na koju bi se pojedinci mogli osloniti, ta se samodisciplina često svodi na potragu za unutrašnjim kvalitetama, onoj stvari iza maske, koja bi nam trebala omogućiti javnu participaciju. Ovdje i trebamo tražiti razloge popularnosti virtualnih društvenih mreža. Kako nema ničeg iza maske, to se treba proizvesti i potvrditi kroz raznovrsna natjecanja talenata, broj pregleda na YouTube kanalu, brojem virtualnih prijatelja i količinom pritisaka «sviđa mi se» ispod objavljenih statusa.. Na taj način javno se pretvara u privatno, a privatno u javno,  a sam proces praćen je paranoidnom potragom za «istinskim ja».

Kao što to vrijedi za svijet virtualnih medija, gentrifikacija, privatizacija, sigurnost i mjere štednje mijenjaju gradski okoliš i ulogu arhitekture. Danas su javni prostori mjesta potrošnje i trgovine i istovremeno pod iznimnim sigurnosnim nadzorom. Kao što je to slučaj sa pojedincem u «reality show» emisijama, tako i cjelokupno društvo pokušava reprezentirati svoju utopijsku unutarnju idealnu jezgru. Problem je, naravno, da društvo kao takvo ne postoji (Laclau i Mouffe) jednako kao što nema ničeg iza maske. Time arhitektura i grad postaju puka slika, a simptom tog stanja lako se može pronaći u potpuno praznim turističkim destinacijama koji su gradovi bez društva. Čini se kao da ti gradovi žive svoje vlastite živote, odvojene od ljudskog posredovanja. Usporedivi su sa konceptom kojeg nudi Feraccina – Uvećani grad - koji je izgubio na svojoj čitkosti zbog digitalnih procedura koje su se upisale u izgrađeni okoliš kako bi regulirale «okolišnu sliku» (Kevin Lynch) koja je inače služila kao važno sredstvo za naš susret s realnošću.

U takvom kontekstu, a vjerujući u emancipatorski potencijal arhitekture, tražimo tekstove koji bi razmotrili pitanja poput:

Što je «javnost» u arhitekturi?
Može li arhitektura redefinirati ideju javnosti?
Postoji li potencijal u arhitekturi i urbanom planiranju za deregulaciju društva?


“Did he have a mask?”  - someone asked the wife of  famous psychoanalyst. “Yes!” - she responded - “But there was nothing behind it.”

We should read the wife’s response as a claim that the mask is exactly the thing that makes us assume that there is some individual core in us, something that is genuine and authentic. In different register this leads us to conclude that our private and intimate space is a product of our public appearance, of our immersion in the society. Thus, every shift in public space will have an implication for the way in which people organize their intimate world.

It is impossible today to think of public space as the one open to everyone, it is, more and more, the space of expulsion (Saskia Sassen). Public is considered as space in which only highly disciplined bodies can appear and participate. But discipline is not the task of the institutions as it was from the 19thcentury on. Today we are confronted with the new type of discipline, a kind of self-management that suppose to qualify us for the public participation. And when there is no institution that one can rely on, often self-management implies searching for a kind of inner quality, of that thing under the mask, which will enable us to participate in the public sphere. Here we should find reasons why virtual social media and reality shows became so popular. As there is nothing behind the mask, it has to be invented and confirmed by the different talent shows, YouTube entries, numbers of virtual friends or likes under the posts. In this way the public is becoming private and private is becoming public accompanied with the paranoid search for the “true self”.

As it is in the virtual media world, gentrification, privatization, security and austerity measures change the landscape of the cities and the role of architecture. Today, public spaces are devoted to consumption and commerce and at the same time are under heavy surveillance. As it is the case with the individual in the reality show, society itself tries to express its utopian ideal inner picture. Architecture and urban planning are society’s main tool for representing this inner core. The problem is, of course, that such society does not exist (Laclau & Mouffe) as there is nothing behind the mask. Thus architecture and city become only pure image and symptom of such position can be seen in the completely empty tourist resorts that are cities without society. It seems almost as if such cities live their own life detached from the human agency. They are comparable to Ferracina’s notion of Augmented city that lost its readability due to procedures that are digitally inscribed in the building environment to regulate the “environmental image” (Kevin Lynch) that was otherwise the main product of our encounter with the reality.

In such context, believing in the emancipatory potential of the architecture, we would like to call for contributions that will answer to questions such as:

What is “public” in architecture?
Can architecture redefine the notion of public?
Is there potential in architecture and urban planning to deregulate society?


Program Think Space pokrenut je 2010. od strane Društva arhitekata Zagreba kao platforma za promišljanje i eksperimentiranje u arhitekturi ciljajući na međunarodnu javnost. Kroz cikluse natječaja, simpozija i nekonferencija Think Space je proteklih godina povezao preko 800 sudionika iz 80ak zemalja svijeta.

Ove godine Think Space doživjet će posebno izdanje pod krovnom temom „THINK public SPACE“. Fokus posebnog izdanja programa usmjeren je na javni gradski prostor. Think Space se ovom prigodom udružuje s opsežnim i ambicioznim projektom revitalizacije javnih prostora Grada Zagreba „Zagreb za mene“ kojeg provodi Društvo arhitekata Zagreb u suradnji s Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Projekt „Zagreb za mene“ teži podizanju kvalitete javnih prostora u gradu Zagrebu kroz 17 intervencija uključujući javnost, struku i gradsku upravu te ujedno doprinoseći podizanju svijesti i važnosti teme javnog prostora kroz projekt „Zagreb za mene“. U okviru spomenutog, kroz posebno izdanje natječaja THINK public SPACE, od natjecatelja će se tražiti prijedlozi suvremenih rješenja za javni prostor na konceptualnoj i teoretskoj razini istražujući mogućnosti i propitujući značenje javnog prostora u današnjem društvenom, geopolitičkom i ekonomskom kontekstu osobito u pogledu javnog i individualnog.

Više potražite na www.think-space.org

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku