Umjetnost

Nova generacija hrvatskog figurativnog slikarstva

Autor/izvor: globus.jutarnji.hr 19/02/2012

Jaki likovi silaze s platna: majka i dvoje djece “u bijegu” pred ekranima; na ekranima su King Kong, “Ralje”, ratni brod; slikar: Matko Vekić. “Idilični” američki život u sjeni atomske gljive slikarice Martine Grlić. Ljudi, uvijek isti, u liftu, u “Četiri godišnja doba” Zoltana Novaka.

Slikarski atelje sa starim slikarom, modelom, psom, suncobranom... slikara Josipa Tirića. 
Neke su to od priča novog hrvatskog slikarstva. A posjetitelji izložbi na kojima se ono, pogotovo zadnjih mjeseci sve češće, mogu vidjeti, imaju i satisfakciju: ne osjećaju se “nedobrodošlima” u umjetničke svjetove koji su im “teško shvatljivi” ili potpuno nerazumljivi.

Josip Tirić

Naprotiv, radi se, u velikom broju slika, o pozivu da se sudjeluje u priči: o Tenzingu i Hillaryju, osvajačima Mount Everesta, kod Zlatana Vehabovića. O starosti i napuštenosti kod Pavla Pavlovića. O “radnom procesu” u tvornici Dine Zrneca.


Dino Zrnec

Da je riječ o novoj ljubavi prema figuraciji, koja najčešće komentira suvremeni život, nije sporno i novo. Je li u pitanju neki novi realizam, i o čemu govori?

“Ne bih rekao za ove umjetnike da je u njih riječ o realističkome slikarstvu, nekom novom realizmu. Mislim da uopće nije realizam u pitanju, nego prije nastojanje da se fragmentiraju veliki narativni sustavi, da se svijet vidi izmrvljeno, bljeskovito, u trenucima...”, daje svojevrsnu definiciju trenutnog stanja na hrvatskoj likovnoj sceni Zvonko Maković.

Spominjući svjetska imena različitih generacija, poput Luca Tuymansa, Marlene Dumas, Petera Doiga, Rainera Fettinga, Anselma Kiefera i Gerharda Richtera, Maković zapravo ocrtava krug unutar kojega vidi i hrvatsku slikarsku scenu. “Tu mislim na umjetnike koji su se javili oko 1980. s ‘novom slikom’, npr. na Igora Rončevića, Ninu Ivančić, Borisa Bućana, pa na Lovru Artukovića. Danas su mi vrlo zanimljivi Tina Gverović i Mirna Kutleša, zatim Zlatan Vehabović i Pavle Pavlović”, kaže Maković.

Oprezni u svom smještanju u “realizam” su i naši sugovornici.

Martina Grlić (rođena 1982.) na Akademiji je radila apstrakciju, velika platna “estetizacije po praznom platnu”, kako ona to naziva. Shvatila je da se tu istrošila, a i da se mora izmaknuti od utjecaja profesora (diplomirala je u klasi Zlatka Kesera), probati nešto sasvim novo. Ljubav prema starim fotografijama i starim dokumentarcima, vizualna fascinacija apokaliptičkim pejsažima, ali i potreba da kaže kako čovječanstvo ništa nije naučilo iz prošlih užasa, jer je osjećaj straha i neizvjesnosti prisutan danas kao i onda... rezultirao je ciklusom “Atomic landscapes”.


Martina Grlić

“Da želim samo ispričati priču, napisao bih knjigu. U svakom dobrom realizmu ima apstrakcije”, kaže Fedor Fischer (r. 1975.). Na slikama iz ciklusa “Pomračenje” naslikao je velike portrete svojih prijatelja, uspješnih rock muzičara Gobca, Brade, Bareta... ali ne na stejdžu, “kako se krevelje”, nego u trenucima kad gledaju zamišljeno, kao da kažu: “A kaj ćeš, takva su vremena... cajke zarađuju novce”. Trend figuracije i “realizma” vidi kao reakciju na dugogodišnju vladavinu apstrakcije, ali i neke “usputne” fenomene: “Ako u Bauhausu možeš kupiti najslavnije apstraktne slike, onda se možda treba okrenuti nečem drugom...”, kaže Fischer.


Fedor Fischer

Pavle Pavlović (r. 1983.) smatra da je prostor figuracije – za Pavlovića kažu i da je, barem na prvi pogled, blizak američkom hiperrealizmu – prostor koji je njegovoj generaciji naprosto “u kodu”, razumljiv. “Diplomirao sam prošle godine, u klasi profesora Kesera, i mislim da sam do svog načina slikanja došao formiranjem na Akademiji. Na svim se slikama bavim svojim iskustvima, svog života i posla. Umjetnik je danas groteskna ličnost, nebitna za društvo koje se iscrpljuje u trivijalnim situacijama. Moja generacija gleda filmove Goddarda i Herzoga i sluša Boba Dylana... nećemo valjda Britney Spears?”, kaže slikar već zapamćen po svojim slikama “napuštenih”, ruiniranih prostora, dječjih igračaka skupljenih na hrpu kojima sugerira stanja napuštenosti i usamljenosti; “animalizirani” pak autoportreti vode u brutalnost i grotesku...


Pavle Pavlović

“Od svakog događaja, pa i beznačajnog, možeš napraviti nešto povijesno i važno, postoji formula, manira u kojoj se to radi”, kaže najmlađi među našim sugovornicima, Stipan Tadić (r.1986.), slikar zafrkantskih, “pseudopovijesnih” prizora. Tako su nastali njegovi radovi “Atačav govor” gdje profesora slušaju studenti, a nebo se otvara, pa i anđeli slušaju... “Bandić na konju”, na kojoj uparađeni gradonačelnik pozira na konju koji mu je poklonjen; svečanoj premijeri u HNK prisustvuju njegovi profesori i kolege... “Nastojim se baviti sobom i stvarnošću oko sebe, a kako sam do nedavno bio student, pa je sve oko mene bila umjetnost, odnosno povijest umjetnosti i ja sam se svojim životom odmah pokušao ‘ubaciti’ u nju... Figurativno sam slikao oduvijek, ali kad sam počeo, to nije bio trend. No, ja sam uvijek slikao neke glave, portrete, ljude, u tome su jako dobri i umjetnici kojima se divim, poput Otta Dixa i Dürera...”


Stipan Tadić

Jedini koji doista ne bježi od pojma “realizma” je Zlatan Vehabović (r. 1982.), koji trenutno plijeni pažnju ciklusom, nedavno izloženim u Laubi, u kojem se bavi “idejama i promašenima predodžbama u ljubavnim vezama”. Poznata je, primjerice, slika “Bijeli bison”, o nikad ostvarenim odnosima s ljudima, s mitskim pitanjem – što bi ta neka osoba koju ne znamo, a oduvijek smo je htjeli znati, mogla biti? A naravno, uvijek je to najobičnija osoba na svijetu... Kao i djevojka na Vehabovićevoj slici.


Zlatan Vehabović

“Definitivno se radi o jednoj vrsti realizma. Ja ga uvijek uvjetno nazivam subjektivističkim realizmom, time želim reći da, iako te slike imaju formu izgrađenu logikom i zakonom perspektive, proporcija, anatomije..., nije robovanje stvarnosti ono što definira stvarnost slike, barem moje. Ali definitivno idem u smjeru što jasnijeg ‘opisa’ i u tom smislu možemo govoriti o realizmu. No, svjestan sam svoje pozicije u odnosu na povijest slikarstva. Može biti opasno i pretenciozno govoriti o nekom ‘realizmu’, imamo li na umu npr. Bukovca koji u tradiciji slikarstva puno čvršće stoji na temeljima realizma... Na takvoj ‘razini’ realizma danas slikarstvo ni ne postoji”, kaže Vehabović kojemu je određena razina mimetizma potrebna za istraživanje naracije. Figurativna predodžba situacije čini mu se kao jedini mogući način da prenese ideju, anegdotalnost, narativni koncept...  

Umjetnost se proteklih desetljeća povukla na “otok” umjetničke scene, postala je nešto ljudima strano. “Pa oni često kažu: ‘Ne idem na izložbe, ja to ne razumijem’. A kad se vidi prepoznatljiva tema i ‘vještina ruke’, to se publici čini shvatljivo, blisko. ‘Pogle kak’ je to napravljeno’, kažu. Ili: ne prodaje mi netko ‘muda pod bubrege’. To je slikarstvo prijateljsko prema ljudima,” kaže Lovro Artuković (r. 1959.), koji je slikama na kojima dominira figuracija, a najčešće i ljudski lik – sjetimo se njegovih “Lebdećih žena”, ili dviju najnovijih “Pieta”, nedavno izloženih u Laubi – već dva desetljeća jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih hrvatskih slikara. U tom periodu dosta se, i sam kaže, promijenio. Osamdesetih i nije bio slikar, nego crtač koji je svoje crteže, “stripove”, bojio. Danas ga više od “realizma” zanima energija površine slike, ono što “zrači”. A naslikati nos, kosu, oko – nije mu problem.


Lovro Artuković

“Slikarstvo”, dodaje, “teško može biti medij za nešto što je realistično. Realistično slikarstvo je iluzija, ja pokušavam stvoriti dojam nečeg što je realistično. Ne trudim se da moje slike djeluju kao ‘prave’ stvari, nego da se nešto u promatraču ustalasa, i da to možda i nakon samo jednog pogleda na sliku ponese sa sobom. ‘Realizam’ slike potreban mi je da bi promatrač počeo razvijati svoju priču... A, moram priznati i da volim nešto gledati, i onda to slikati...”

S obzirom da živi u Berlinu, iznenadila su ga nova imena hrvatske scene, ali što se tiče povratka slikarstvu i naglašene figuracije – u Zagrebu to, kaže, traje već dosta dugo, barem desetak godina. “Pravo realistično slikarstvo, u smislu da čovjek uzme dvije jabuke pa ih naslika, to je jako rijetko. Ili bismo, obrnuto, mogli reći da realizam traje stalno. Ali uvijek je stvar i u tome – što je pod reflektorom. U razdoblju ‘nove slike’, kad sam i ja najviše radio portrete, ljudi su radili potpuno figurativno, realistično slikarstvo, nije to bilo nešto što nije postojalo, naprosto se radi o tome da je to sad ‘izvučeno van’”, kaže Artuković.

Matko Vekić (r. 1970.), slikar i profesor slikarstva na ALU, jedan je od slikara po čijim će “Običnim ljudima” ostati zapamćen jesenjašnji Bijenale slikarstva. On priča priču na više razina, od najkompliciranije do najsvakodnevnije... postavljajući pred već poznati svijet amblematičnih prizora iz filmova, propagande, pa i manipulacije, obiteljski prizor – “obične ljude”.


Matko Vekić

“Slike uvijek pripovijedaju. Ni slika koja pretendira da bude znak, nije jednoznačna”, kaže Vekić o tendenciji koju danas u hrvatskom slikarstvu priznaju autori i prepoznaju kritičari. Pri tome je, kaže, na njegovim slikama čovjek uvijek “bio prisutan”, čak i kad ga na slici nije bilo. “Ali sad je i naslikan, sa svojom vanjštinom, emocijama, djelovanjem”, kaže Vekić, koji je dosad naslikao “gotovo sve”: rovokopače i čučavce, releje i antene, petlje i mostove, kukce, automobile, manekenke, nogometaše...

“Misli i emocije predstavljam crno-bijelo, time sugeriram neka stara, prastara stanja koja prate čovječanstvo i mene s njim, iskrsavaju u vidu amblematičnih slika koje dirigiraju našim životima. Nikako da pobjegnemo od prošlosti. Gotovo da smo robovi, zatočenici crno-bijelog svijeta koji smo naslijedili. Pa i mi danas živimo u posvađanom društvu koje smo naslijedili, koje ne funkcionira, ili slabije funkcionira baš zbog tih repova iz prošlosti...”, kaže Vekić.

“Studenti, rekao bih, trude se da izbjegnu sve moguće ‘izme’. Ni ja se više svjesno ne referiram na neka prošla umjetnička zbivanja, a oni zaista gotovo nikako, barem ne svjesno. Nije to samo hrvatska pojava i fenomen, balast prošlosti je takav da se mlad čovjek želi toga što prije riješiti. S druge strane, velik je i vremenski odmak, mi živimo ubrzano, nešto što je bilo prije 25 godina to nam se čini kao daleka prošlost, nema veze sa životom danas...”, kaže Vekić. “No, zanimljivo je da postoji ljubav prema slikarskom metieru, umijeću. Toga prije nije bilo, slika je, i slikarski metier u 90-ima, bila ‘omrznuta’, nakon buma slikarstva 80-ih. Studirao sam početkom 90-ih, u vremenu kad je slika ubijana po tko zna koji put. Mlade generacije uopće ne zanimaju priče o ‘smrti’ slikarstva. I ja bih to rekao: dok je čovjek kakav je, imanenetno će mu biti da govori, slika i piše...”

Članak i fotografije: globus.jutarnji.hr
Autor fotografija slika: Darko Tomaš