Blog

O zagrebačkoj Ilici

Autor/izvor: Panoptikum 14/05/2012

"Nema sumnje, da si svako vrieme u svojim kućama, ulicama, trgovima itd. postavlja svoj karakteristikon, koji nestaje s pojedinim generacijama, dapače se već nekako anakronistički pričinja sliedećoj generaciji. Sve to biva gotovo neopazice, moć zaboravi možda nije nigdje veća no tu. Izgradi se i pregradi stara ulica, za tren ne znadu više ni savremenici, kakov je bio izgled prije deset, dvadeset godina, a kad dođe nova generacija, već je ta ulica za njih stara,  njom se prolazi, kao nečim, što od iskona tu postoji." (Gjuro Szabo, iz rukopisa: "Razvoj Donjega grada Zagreba", 1929.)



Povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti Ilice su: vijugavi, prirodni tok ulice, koji je uvjetovao njenu građevnu liniju. Povijesna slojevitost, odnosno građevinske aktivnosti u različitim razdobljima. Stilska raznolikost i izrazita neujednačenost gabarita, kao rezultat povijesne slojevitosti, te u funkcionalnom smislu, njezin izrazito trgovački karakter. I dakako, najveća vrijednost Ilice, njena je multietničnost. Možete li zamislit jednu prijepodnevnu šetnju Ilicom između dva svjetska rata, ili početkom 20. stoljeća, primjerice od Name do Frankopanske? Jedna za drugom, nizale su se trgovine čiji su vlasnici bili porijeklom Židovi, Srbi, Česi ili Nijemci. Prava kakofonija jezika, naroda i kultura. Bio je to, kako je napisao Josip Horvat u Zapiscima iz nepovrata: „Neki drugi svijet velikih prozora. Za tim prozorima sjede gospoda kose razdijeljene po sredini i blistavo pričešljane, sa zlatnim cvikerima, visokim bijelim krutim ogrlicama. Ništa ne rade, samo gordo gledaju i narod i tramvaje, i kola koja bjesomučno jure.“ Neki drugi svijet, bile su i stare iličke kavane koje su „sa svojim velikim oknima“, pisat će Horvat, „davale karakteristiku Ilici sve do Jelačićeva trga do Kačićeva spomenika. Od stare 'Narodne kavane' na Jelačićevom trgu pa do Bauerove na uglu Ilice i Frankopanske ulice bilo ih je pet ili šest, postotno su bile najjača branša među iličkim lokalima.“ 



U svakom slučaju, moglo se tu susresti zanimljivih likova. Primjerice, Matoša oko tisućudevetstotina i neke, kako pripit izlazi iz kavane „Corso“ i dovikuje policajcu na uglu Ilice i Gundulićeve: „Drž' te Matoša!“ Dakako, tu su i Gjuro Szabo, Krleža, pa Tošo Dabac i njegova kamera s kojom je, crno-bijelo uz mnogo topline i mekih kontrasta sve to bilježio, i mnogi drugi parampioni, koji su tu teatralno, poput Marinkovićeva Uga prolazili godinama, iz generacije u generaciju. Jedna od mojih omiljenih fotografija, ona što visi na zidu, lijevo od mog radnog stola, crno bijela je fotografija „Ilica kišno jutro“ iz 1982. fotografkinje Marije Braut. Rekla mi je jednom, da ju je snimila negdje oko osam ujutro. I doista, tada svijetlo najbolje pada na iličke fasade, stvarajući začudan grafizam svjetlosti i sjena. Te osamdesete bile su i moje vrijeme otkrivanja Ilice. Ilice kroz koju sam tumarao, od Likovne akademije ka Trgu, s legendarnim „ludim Jovom“, pjesnikom i boemom, dok je zamotan u maramu poput egipatskog faraona u shizofrenom napadu Ilicom recitirao, više urlao: „Ja nula nulti!“. Istom onom Ilicom čiji je asfalt ljubio Tom Gotovac a nešto kasnije na nekom od njenih uglova prodavao i „Polet“. Pa jedan sudbonosan odlazak u knjižaru „Mladost“ na uglu Margaretske i Ilice. I tako iz godine u godinu. Ustvari, moja prva ozbiljnija šetnja Ilicom započela je devetstosedamdeset i neke, s rođakom Zdenkom Šenoom. Upravo mi je on prvi počeo otkrivati jednog lipanjskog prijepodnevna neke njene tajne u šetnji od Malinove do Likovne akademije. Pričao mi je tijekom te duge lipanjske šetnje o nekoj važnoj apoteci, stricu Branku i nekoj njegovoj dogodovštini upravo ispred te i te kuće, o nekoj gluhonijemoj slikarici, a kao šlagvort za kraj, nakon što smo obavili posao na Akademiji, odveo me ulicu niže, da mi pokaže- „jednu jako važnu crkvu koja bi me mogla zanimati“. Dakako, tada nisam kao klinac imao pojma zašto je ta crkva sv. Blaža tako važna i tko je uopće taj Kovačić, o kome mi je tada s velikim oduševljenjem pričao. No, krenimo u šetnju Ilicom. Napominjem, šetnja je duga i prolazi kroz godine i stoljeća. I zato molim na oprez.



Glavna zagrebačka ulica Ilica jedna je od najstarijih gradskih ulica. Najstariji arheološki nalaz, pronađen u neposrednoj blizini Ilice, je ranobrončana ostava iz Dežmanova prolaza. Ostaci arhitekture iz vremena Rimskog Carstva pronađeni su u Ilici 312-132a., na križanju s Vatrogasnom cestom. U užem iličkom okružju antički su nalazi pronađeni u Petrinjskoj ulici 3 (mramorna glava muškarca) i Preradovićevoj ulici 4 (novčić iz 4. st.), te na Trgu bana Jelačića 12 (novčić cara Dioklecijana).Tijekom srednjega vijeka njenom je trasom, slijedeći konfiguraciju najnižih jugozapadnih obronaka Medvednice, dijelom prolazila Velika kraljevska cesta (Magna via regis), koja se nastavljala na današnju Petrinjsku ulicu, te preko Trnja vodila do rijeke Save a od nje prema Sisku. U pisanim se izvorima Ilica prvi put spominje u 14. stoljeću kao ime potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Rokova perivoja a 1553. godine prvi se put spominje i kao jedno od podgradskih naselja. Upravo će podgrađa, koja se tijekom srednjega vijeka razvijaju ispod brežuljaka s naseljima Gradecom i Kaptolom, postati nukleusom budućeg Donjega grada. Prvotno, ova naselja nastaju u užem opsegu od Vlaške ulice na istoku do Britanskog trga na zapadu. Vremenom, taj se je opseg povećao na prostor koji se proteže od Maksimira na istoku, Save na jugu i Črnomerca na zapadu. U povijesnim izvorima, najranije, 1198. spominje se Lašla Ves (Vicus Latinorum, danas Vlaška ulica), naselje nastalo u kaptolskom podgrađu. Pretpostavlja se da su Vicus Latinorum, tada naseljavali ili francuski graditelji pristigli zbog gradnje katedrale, ili pak talijanski trgovci i obrtnici. Tijekom 14. stoljeća prvi put se spominju i dva gradečka podgrađa: Šoštarska Ves (Vicus sutorum Theutonicorum), postolarsko, odnosno njemačko naselje te Lončarska Ves (Vicus lutifigulorum) ili naselje lončara. Kao što je rečeno, u 16. stoljeću spominje se i naselje Ilica.

Ostatak tekst pročitajte na blogu Krešimira Galovića: Panoptikum