Presjek

Obiteljska kuća na Peščenici u novom broju Presjeka

Autor/izvor: DAZ / Presjek 12/09/2012

U uvodnom dijelu Presjek donosi intervju sa švicarskim dvojcem Gramazio i Kohler koji nakon eksperimentalne faze danas uspješno koristi potencijale računalne tehnologije u realizaciji svojih projekata. Profesor Filipović na svoj šarmantni način opjevao je fasade, uzevši refren melodije poznate talijanske pjesme Parole.

U rubrici Projekti Presjek donosi detaljne prikaze sljedećih projekata:
2A – obiteljska kuća na Peščenici, s fasadom od HPL ploča
Studio Autori – kuća B -Terra Panonica u Mokrinu, Srbija
Bevk i Perović – Kongresni centar Brdo s dvostrukom staklenom fasadom
Studio Kalamar – Upravni centar u Jesenicama s fasadom od corten isteg lima
Studio A – Državni arhiv u Sisku,
Studio UP – Poslovna zgrada Spectator grupe u Zagrebu
Hrvoje Njirić i Davor Bušnja – Dječji vrtić Medo Brundo u Zagrebu.

U rubrici Pogled u prošlost Presjek donosi osvrt na svevremenske i životne fasade Ive Radića, arhitekta koji je stvarao od 60-ih do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća.
U rubrici Tehnologija i regulativa Claudio Vidoni piše o multimedijalnim i interaktivnim fasadama. Sabina Majdandžić piše o obnovi fasada, s detaljnim osvrtom na energetski učinkovita rješenja i utrošak energije.

Od ovog broja Presjek prati dokumentu Arhitektonske politike Republike Hrvatske, ApolitikA 2013.–2020, a tim povodom novi broj Presjeka donosi razgovor s dr. sc. Borkom Bobovec.

Časopis je dostupan u knjižarama, a može se prelistati i na web stranici presjek.hr

Obiteljska kuća, Popovačka ulica, Zagreb
Autori: Tomislav Ćurković, Zoran Zidarić (2A)
Koautor: Tomislav Burgund

"Ljuštura" (fasada / krov) kuće na peščenici po mnogočemu je zanimljiva za temu šestog broja Presjeka. Ona je bijela, ventilirana, nepravilnog dinamičnog rastera, tehnološki i zanatski superiorno izvedena. Riješena "jednopotezno" u istom materijalu bez vidljivih žljebova, vijenaca ili krovnih odvoda, ona jednako tretira vertikalnu pročeljnu i kosu krovnu plohu. Zidna / krovna fenestracija je provedena jednostavnim izostavljanjem pojedinih dijelova kvadratne mreže stvarajući time igru crnih i bijelih polja po cijelom oplošju. Tako perforirana opna je naprosto "prevučena" preko gradbenog korpusa kuće, odmičući se tek za debljinu ventiliranog sloja, unificirajući njenu vanjštinu poput kabanice, štiteći je od sunca, kiše, snijega, žege i hladnoće. Ispod tanke epiderme (odijela) diše tijelo kuće.

Presjeci

Kako se radi o zamjenskoj polovici nekadašnjeg dvojnog objekta, volumenski se novi dio morao naprosto nadovezati na susjedni, pa ponavlja njegov klasični dvostrešni krov s bočnom "lastavicom". Na mjestu dodira sa susjedom veza je jaka, gotovo "sijamska", prema slobodnom kraju ona slabi, pa se volumen širi i raskriljuje preko krovnih "luminarija"- element je to koji je preuzet s okolnih zgrada (borba za tavanski prostor). On se reinterpretira i uključuje u funkcionalni i doživljajni sklop ovog objekta.

Za razliku od zavodljive i fotogenične apstraktne vanjštine, u interijeru se stvar u potpunosti izokreće. Pružajući jednu sasvim drugačiju relaciju, gotovo dijametralno suprotnu onoj koju smo zatekli vani, tu iznutra, otvara se privatni individualizirani mikrokozmos "skrojen po mjeri" korisnika.

U travanjsko poslijepodne na vratima nas dočekuju simpatični vlasnici. Ušavši i odloživši stvari, sjedamo u boravak gdje započinje priča. Pričaju nam o staroj kući, o tijeku gradnje, o svojim željama, o suradnji s projektantima i izvođačima, o radosti useljenja… Dok ih slušam, na pamet mi pada Heidegerrova teza o stanovanju i bivanju-u-svijetu kao suštinskoj odrednici našeg bića. Čovjek istinski stanuje tj. "biva" jedino na mjestu s kojim se može poistovjetiti i osjetiti pripadnost. To poistovjećenje i pripadanje se, između redaka, latentno da naslutiti i kod naših domaćina.

Tlocrti

Interijer koji nas okružuje koncipiran je na "tematskim" poluetažama sa stubištem i galerijama kao glavnim elementima prostorne organizacije: kaskadiranje između podrumske, dnevne, ulazne, dječje i roditeljske polurazine se dešava prvenstveno kao rezultat "hvatanja" visinske razlike terena između ceste i pozadinske terase od pola kata i postaje okosnica unutrašnjeg funkcioniranja. Građen na tragu Raumplana, sekvencioniran kroz dinamiku uzlazno-silaznog kretanja po uzdužnom presjeku, prostor se percipira integralno, a komunikacija između grupa se maksimalizira. Vizualni prodori idu i horizontalno (kontakt stražnjeg i prednjeg dvorišta preko dnevne zone prizemlja), ali i vertikalno (preko stubišta, sve do krovnog nadsvjetla), pa prostor "dobro diše" u svim smjerovima. Za razliku od sterilizirane izbijeljene vanjštine, unutrašnjost je izvedena u drvetu, topla je i intimna, hardware je to apsolutno prikladan za "gniježđenje".

Arhitektonska misao ovdje je cjelovita, i u tradiciji gesamtkunstwerka, sprovedena do kraja, ne zanemarujući "manje bitne", "manje vidljive" ili "manje atraktivne" aspekte kuće. Inzistirajući paralelno i na detalju i na cjelini, 2A već poslovično uporno i rezolutno iz projekta u projekt "guraju" visoku razinu zanatske kvalitete i projektne programske individualizacije usklađene s potrebama krajnjeg korisnika.

Granice arhitekture su oduvijek bile nestalne i promjenjive, svako vrijeme imalo je svoje vlastite ideale, manifeste, svoje pomodnosti i ideologije. Ipak, svaki od tih periodičnih pomaka i digresija postavljali su ponovo ispočetka isto pitanje: postoje li teme koje su nepromjenjive, konstante koje su specifično ljudske i, usporedno s tim, autentično arhitektonske?

Vjerujem da bi u traženju odgovora na to pitanje fokus trebalo izmaknuti s arhitekture same i vratiti ga na čovjeka, korisnika, onoga kome ta (inicijalno prazna) "ljuštura" služi, koji je "popunjava" smislom i u njoj stvara svoj intimni svijet, ishodište s kojeg odlazi i na koje se uvijek iznova vraća. Aktivna korelacija čovjeka i "njegovog prostora", njihov angažirani dvosmjerni međuodnos obično se, na nekoj zamagljenoj i podsvjesnoj, gotovo primordijalnoj razini, doživljava kao pravo "bivanje". To poosobljenje, personalizacija i identifikacija s mjestom, sukus su arhitekture, a kućenje je onaj željeni trenutak kada svojoj egzistenciji pridružujemo njen stabilni fizički nastavak i (osobnom semantikom nastanjen) okvir-prostor.

I prema Bachelardu je realitet osobnog (pa i društvenog) prostora višestruk: on, između ostalog, implicira poetski i intimni sloj, ostvaren kroz sustav uzajamnih i iracionalnih relacija. Tek kada arhitektura zaživi i uokviri strasti i sjećanja, radosti i poneku tugu, tek kada je ona ispunjena energijom vlasnika i atmosferom svakodnevnice, možda možemo a posteriori reći da smo projektantski ipak bili na pravom putu.

Kuća je građena za mladi par, iako anticipira i njihovu vjerojatnu budućnost (dječja etaža). Zato kada vlasnik kaže da je "zadovoljan kako je ispala njihova kuća" vjerojatno znatno opada potreba za daljnjom arhitektonskom polemikom. Estetski slojevi koje prvo percipiramo izvana (ali i iznutra) stoga su tek površno čitanje i stvar su proizvoljnog autorskog odabira; promatramo li kuću u totalu shvatit ćemo da je, mimo oblikovnosti, bazična intencija bila stvoriti naseljivu scenografiju, pogodnu za već spomenuto "gniježđenje".

Ako vas put jednom nanese uskim radijalnim ulicama zagrebačke Peščenice, dok se borite s laganim, gotovo neprimjetnim centrifugalnim pritiskom na volanu, u jednom sasvim "normalnom" i očekivanom okružju, u zakrivljenoj perspektivi ulice neposredno prije parka, među nizovima dvojnih obiteljskih kuća, iskočit će ova bijela prizma. Iskočit će samo zato što je "drugačija" i zato što je "nova". Na drugi pogled, dojam se mijenja jer je ova kuća unatoč svemu ipak relativno pitomo sjela u zatečeni usitnjeni mikrosusjedski urbanizam- ona je, manirom pristojnog pridošlice i potencijalno dobrog susjeda, oblikovno prihvatila i ponovila sve ono što je okolina od nje očekivala. Paralelno s tim, kontekst je svejedno nadgradila novim značenjskim slojem.

Ukoliko dok prolazite na trenutak zastanete i radoznalo krajičkom oka zavirite preko ograde kroz odškrinute prozore vjerojatno ćete začuti žamor, osjetiti vibrantnost i vitalitet, simbiotski preplet "ljušture" i života koji se u njoj našao svoje utočište. 

Pogledajte projekte iz prethodnih brojeva časopisa Presjek:
Dragomanovićeva Nama Trnsko u petom broju Presjeka
Kuća od slame u Presjeku br. 4
Presjek br. 3 i obiteljska kuća u Rudešu
Presjek br. 2 i Muzej krapinskih neandertalaca
Zgrada Hitne detaljno u prvom broju Presjeka