Spomenici

Prijedlog intervencija s ciljem poboljšanja postojeće javne plastike grada Zagreba

Autor/izvor: 1POSTOZAUMJETNOST 08/05/2012

Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST objavila je prijedlog intervencija s ciljem poboljšanja postojeće javne plastike grada Zagreba. Prema analizi koju je Saša Šimpraga dao u knjizi Zagreb, javni prostor, gdje sagledava različite primjere skulptura u javnom prostoru i studira njihovu vrijednost i kvalitetu, dan je prijedlog unaprijeđenja javne plastike kako bi se stanje popravilo.

Već i pri letimičnom pogledu jasno je da su u vremenu tranzicije (visoko)kvalitetni radovi trajno postavljene javne plastike u javnom prostoru Zagreba, ali i drugih gradova u Hrvatskoj,  rijetkost.  Pritom se problem može jasno detektirati u snižavanju ili nepostojanju kriterija, što je neizostavno vezano uz pad društvene odgovornosti i društvo u regresiji, a potom i činjenicu da kvalitetna legislativa koja bi regulirala to područje zapravo ne postoji. U tome je smislu i mnogo  potvrda, ne samo u pitanjima javne plastike, da je u  hrvatskom slučaju, riječima Silve Kalčić, „tranzicija od konteksta postala konceptom“.

Jedno od pitanja koje smo postavili u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST je i pitanje naknadnih intervencija u postojeće plastike, najvećim dijelom postavljane u vremenu od neovisnosti, a riječ je gotovo u pravilu o spomenicima. U intervjuu za  blog 1POSTOZAUMJETNOST, Siniša Labrović navodi kako nije za micanje (loših) spomenika. Naime, drži da su ti spomenici – upravo takvi kakvi jesu -  ono najsuvremenije tj. da zorno odražavaju duh vremena.



Na tome je tragu i misao Ivana Kožarića, također izrečena u intervjuu za  blog 1POSTOZAUMJETNOST, a koji je ustvrdio da „mora biti svega“, pritom misleći upravo i na onu plastiku koja se kritizira. S njima se nije teško složiti, no javni je prostor prostor borbe, pa je jednako valjano postaviti i pitanje što u onim slučajevima kada problem očito postoji pa ti loši spomenici, u čitavom nizu situacija, postaju prostorne konstante koje uvjetuju nove prostorne odnose i još gore – postaju ishodišta za buduće intervencije? Jednako važnom čini se i činjenica da ti i takvi spomenici potom postaju i uporišta kolektivnih identiteta. Upravo je zato opravdano pitati imamo li pravo intervenirati tamo gdje problem postoji? Trebamo li intervenirati tamo gdje je izvršeno svojevrsno nasilje nad prostorom? Da li je uopće uputno reagirati? Konačno, nereagiranjem na takve se prostorne politike na neki način i pristaje. Nadalje, da li je takva vrsta intervencije svojevrsni povijesni falsifikat, budući da se se intervenira u autentične znakove jednoga vremena? Da li, nakon iskustva tuđmanizma, kada je uklonjeno nekoliko tisuća antifašističkih spomenika iz ideoloških razloga, intervenirajući u nove spomenike možemo izbjeći stavove da se uklanjaju značenja, a ne slabe ili loše forme? Na ta pitanja nemamo decidirane odgovore, ali ih smatramo vrijednima postaviti.

U knjizi „Zagreb, javni prostor“ (Saša Šimpraga, Porfirogenet, Zagreb, 2011.) u poglavlju o javnoj plastici, naveden je niz konkretnih prijedloga što bi se moglo/valjalo učiniti s pojedinim problematičnim skulpturama postavljanim u zadnjih dvadesetak godina u Zagrebu. Bilo da se radi o uklanjanju, pomicanju, uklanjanju postolja, promjeni postolja, drugačijem umještanju u prostor itd. Na tome prijedlogu temeljimo i ovaj dio projekta 1POSTOZAUMJETNOST kojim predlažemo što učiniti kako bi se stanje popravilo. Pritom je važno istaknuti da se radi o – prijedlogu, i to prijedlogu za kojega ne zagovaramo automatsku primjenu.

Kako u intervjuu za blog 1POSTOZAUMJETNOST navodi povjesničarka umjetnosti Ivana Mance “rješiti se neadekvatnih spomenika svakako nije jednostavno. Pokretanje javne rasprave je prva i nužna pretpostavka. Društvo u cjelini se po tom pitanju mora ponašati odgovorno – ne samo u slučaju postavljanja, nego i u slučaju uklanjanja. Uklanjanje spomenika ne samo da mora imati argumente koje će potaknuti konsenzus zajednice po tom pitanju, nego bi trebalo istovremeno osigurati i alternativno rješenje.” Vodeći se upravo tom mišlju, predložili smo ono što smatramo boljim za grad, ono što bi  situaciju poboljšalo i što može, prije svega, potaknuti i otvoriti javnu raspravu. Kako onu pozvane i druge stručne javnosti, tako i onu širu koja bi uključivala svu zainteresiranu javnost, dakle građane.

Ovaj je radni prijedlog predloženih intervencija usuglašen od strane interdisciplinarnog tima u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST, a u tijeku je i prikupljanje stručnih mišljenja  vanjskih konzultanata, također interdisciplinarnog profila. Prijedlog svakako traži bitno širu bazu i javnu raspravu koja bi iznijela smjernice i eventualne korekcije s ciljem iznalaženja rješenja koja su najbolja, što je ujedno alternativa postojećim prostornim problemima vezanim uz konkretne javne plastike.  Prijedlog je u tome smislu podložan izmjenama i korekcijama.



Listu prijedloga ograničili smo na Zagreb, a izuzeli smo tj. nismo se u značajnijoj mjeri bavili onim zagrebačkim spomenicima koji se referiraju na rat iz devedesetih i koji su gotovo u pravilu ispod svakoga likovnog kriterija. No, s obzirom da bi bilo kakva intervencija, pa i isključivo dobronamjerna i na razini prijedloga, a s ciljem poboljšanja stanja u prvome redu s aspekta vizualnih umjetnosti i prostora, vjerojatno izazvala političke polemike, njima se u ovom prijedlogu i u ovom trenutku ne bavimo. To, dakako, ne znači da intervencije nisu potrebne jer loši spomenici također ponižavaju temu. Tu dolazimo i do drugog problema koji držimo izuzetno važnim, a taj je demokratičnost procedure, odnosno pitanje publike. Neosporna je činjenica i da po nizu parametara loši spomenici nedvojbeno imaju publiku kojoj progovaraju i koja ih, u krajnjoj liniji i podiže. Taj problem također vidimo u kontekstu nedostatka društvene odgovornosti, pa i nedostatnog likovnog obrazovanja kroz obavezno školovanje. Odnosno, i prije svega, u nekompetencijama. Ovdje stoga želimo podsjetiti i na misao Radovana Ivančevića koji je zapisao da „demokracija znači slobodu i mogućnost djelovanja stručno najspremnijih, stvaralački najkreativnijih i društveno najodgovornijih“.

A budući da je, riječima Rudija Supeka, „prostorna tvorna uvijek i ideološki akt, davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku“, u čitavom nizu slučajeva problematičnih spomenika smatramo da takve ekscese koji definiraju prostor, sredine i ljude, ne treba legitimirati tako što ih se pušta na miru jer takve slike postaju slike naših gradova i urezuju se u kognitivne mape njihovih stanovnika i posjetitelja. Štoviše, takvi spomenici protokom vremena zadobivaju i svojevrsni legitimitet jer naprosto postaju stari. Utoliko ih ne treba „ozakoniti“ pukim protokom vremena budući da kod najproblematičnijih spomenika u osnovi govorimo o beznačajnim kipovima, djelima čija se vrijednost svodi na cijenu materijala. Međutim, način na koji su dospjeli u javni prostor i vrlo često lokacije na koje su postavljeni, stavljaju ih u prvi plan ukoliko govorimo o umjetničkom sadržaju u javnom prostoru i javnom prostoru grada općenito. Ti su spomenici izlaskom u javni prostor prešli iz „individualne stvaralačke sfere u kolektivni identitet“. Oni, dakle, oblikuju i budućnost.



Polazeći od činjenice da ono što ulazi u javni prostor  „nije samo umjetnički problem; javni sadržaj ima svoje prostorne, simboličke, socijalno-komunalne, političke i druge aspekte, tako da se definicija javog sadržaja tiče različitih struka i disciplina“ (FUSNOTA1), smatramo da odgovorni odnos prema gradu svakako uključuje pravo ne samo promišljanja, već i djelovanja s ciljem rješavanja problema. Utoliko je nužno problem razložiti interdisciplinarno i pokušati  sagledati sve njegove aspekte.

Konačno, spomenici, osobito oni na istaknutim javnim mjestima, jedna su od onih „markacija kojima se grad odmjerava“, a u zagrebačkom slučaju mnogi od njih grad legitimiraju kao zaostalu sredinu.

Zalažemo se za osnivanje interdisciplinarne radne skupine koja bi bila sastavljena od institucionalnih i nezavisnih stručnjaka/kinja iz različitih područja bliskih likovnosti i prostoru, a koja bi donijela konačnu reviziju stanja javne plastike i čije bi odluke bile obvezujuće. U tome smislu smatramo da bi intervencijama u postojeću javnu plastiku trebalo pristupiti u paketu, a donešene odluke realizirati etapno.

Važno je i istaknuti da mnoge od predloženih intervencija ne traže gotovo nikakva ili minimalna financijska sredstva, a da stanje mogu bitno popraviti. Za druga će spomen - obilježja dugoročno biti potrebno raspisati nove javne natječaje koji bi trebali biti definirani na novim smjericama i pravilima koja uključuju npr. intedisciplinarni odabir lokacije, budući da je izbor lokacije jednako važan kao i izbor samoga rada.



Osobito važnim držimo i ukazvati na drugačije, suvremenije, pristupe bilježenju sjećanja, budući da su spomenici konstantna u ljudskoj povijesti. No, memorija ne mora, niti bi trebala biti, anakrona forma. Posebice ne autoreferentna svojstvena prošlosti, budući da  danas “umjetnost spomen(ik)a sve više odbacuje tradicionalne statične forme i ostavlja prostor publici da dinamički promišlja obilježeni predmet/praksu/događaj/prostor, a nerijetko da aktivno (su)djeluje u njegovom (re)kreiranju.” (FUNSOTA 2) Na tome tragu i u duhu progresivnih umjetničkih tendencija,  smatramo i da je hrvatska umjetnička scena u stanju producirati takve radove.

Namjera projekta 1POSTOZAUMJETNOST je da ovim prijedlogom ali i promišljanjem različitih modela pravilnika i zakona u drugim zemljama koji su različito regulirali pitanja umjetnosti u javnom prostoru, potakne daljnju raspravu o pitanjima javne plastike i općenito raznovrsnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru i njegove formalne, sadržajne, oblikovne, zakonske i druge prirode i regulative, odnosno otvori mogućnost odgovornijega odnosa prema (javnom) prostoru i djelovanju s ciljem podizanja kvalitete kulture prostora, a time i kvalitete života u gradu.

FUSNOTA 1: Definicija javnog prostora tiče se različitih struka i disciplina, intervju s Ivanom Mance, http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/, 15.4.2012.

FUSNOTA 2: Igor Marković iz Saša Šimpraga, Zagreb, javni prostor, Porfirogenet, Zagreb, 2011. str. 122.

Tablica s prijedlozima 1

Tablica s prijedlozima 2

Tablica s prijedlozima 3

Idejni i glavni autor prijedloga: Saša Šimpraga

Suradnici u okviru projekta1POSTOZAUMJETNOST:

Nataša Bodrožić, kustosica „Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse“
Lidija Butković, nasl. asistent, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci
ANA Elizabet, mag.art, vizualna umjetnica

Prijedlog je nastao u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST, a u cjelosti je napravljen kroz počasni rad tj. volonterski.

1POSTOZAUMJETNOST

Rezultati

Ambulanta Gračani

06/03/2020

Projektni natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja zamjenskog objekta Dom zdravlja Zagreb Centar – AMBULANTA GRAČANI

DAZ

Program rada + članarine za 2020.

20/02/2020

Donosimo program rada DAZ-a te zahvaljujemo svim članovima koji plaćanjem članarina podupiru djelovanje DAZ-a kroz programe, sekcije i natječaja. Pozivamo Vas na uplatu članarine za 2020. godinu.

Rezultati

Ambulanta Špansko

17/01/2020

Projektni natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za NOVI OBJEKT DOMA ZDRAVLJA ZAGREB ZAPAD – AMBULANTA ŠPANSKO.








Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:


Medijski partneri:


Donatori: