Kolumna

Prikazivati arhitekturu 2

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 16/04/2010

(Pre)brzi ritam izmjena ČiP-a svkako otežava učvršćivanje konzistentije uredničke politike ali osnovni je problem očekivanje da će zdrava urednička koncepcija i entuzijazam u potupnosti nadoknaditi nedostatak pravog kritičkog pisanja o arhitekturi. Promjene koncepcija i urednička istraživanja, ukoliko nisu početničke stilske vježbe iz medijske kulture, dobrim su dijelom upravo sasvim razumna posljedica potrebe da se kompenzira kronični manjak kritičkih tekstova. Usprkos tom manjku, u Hrvatskoj, gotovo paradoksalno, praktički ne postoji neko drugo kulturno ili znanstveno područje koju aktivno prate i promoviraju dva stručna dvomjesečna magazina različitih profila (ČiP, Oris), jedan, za svoj žanr ambiciozni newsletter (Projekt), te jedan znanstveni časopis (Prostor). Tu je i studentski časopis NF, web-stranica (a ne blog) pogledaj.to, pa zatim i web-stranice regionalnih strukovnih društava...

Sudeći prema tom publicističkom intenzitetu, moglo bi se učiniti da je arhitektonski diskurs u Hrvatskoj živahan, no zađe li se u sam sadržaj zahtjevniji čitatelj će se osjetiti uskraćen za supstancijalnu, živu i aktualnu misao jer je teško pronaći tekst koji bi bio odista motivirajući za dubinsku refleksiju o arhitekturi, kao što izostaju i britkiji i precizni kritički osvrti na aktualna kretanja u arhitektonskoj teoriji i praksi. Problem nerazvijenosti kritike poput poštapalice se ističe kao jedan od ključnih nedostataka ovdašnje arhitektonske scene. Taj problem upućuje se kao prešutna optužba urednicima časopisa, izdavačima/institucijama, te napose samim autorima koji nastoje pisati o arhitekturi. No, koji su uzroci takvome stanju? Edukacija orijentirana prema projektiranju a ne prema refleksiji i diskursu? Disfunkcionalnost institucija koje bi omogućile sustavni rad kritičarima, teoretičarima i povjesničarima arhitekture? Jedno opće kulturno stanje gdje u većini kulturnih disciplina izostaje aktivna kritička interpretacija, a prevladava pasivno prikupljanje i reprodukcija činjenica? Sva te zapažanja dobro znamo, no postoji li neki argument koji nije toliko kolokvijalan a koji bi prethodio svim navedenim okolnostima? Ja ću ga interpretirati iz osobne perspektive.

U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva priprema se izložba dizajna časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija. Dvobroj 32-35. je i u urednički i dizajnerski posebno zanimljivo koncipiran i nosi naslov A companion to Goat Island´s "When will the September roses bloom? Last night was only a comedy". U tom broju kojeg je dizajnirao Laboratorium prilozi nisu uvezani nego su zapakirani u dvije spojene kartonske kutije-fascikla – jedna kutija se bavi nastankom, a druga recepcijom predstave, a svaki separat unutar kutija je dizajniran kao zasebna tema. Eksperimentalna koncepcija broja je bliska tezi iz uvodnika: „Pisati o /kazališnoj/ izvedbenoj/ umjetnosti/ je uvijek uznemirujući izazov i neizbježan poraz... U određenom trenutku svaki čin pisanja o izvedbi suočava se s činjenicom vlastite neadekvatnosti. Što je veća mjera spoznaje te činjenice, veći je i izazov, veći je i poraz... pisana riječ uvijek je izdaja i redukcija ontologije izvedbe.“ Taj komentar o teškoći vitalnog prikaza predstave postao je konceptualno polazište za preispitivanje medija časopisa, no još je važnija sama teza o ograničenosti (kritičkog) jezika koja postaje početna pozicija i preduvjet za ozbiljno pisanje o izvedbenim umjetnostima. Takav slučaj je i sa arhitekturom, čak i ako ju izdvojimo iz svakodnevnog političkog konteksta koji dodatano komplicira njeno tumačenje.

Slično kao i u izvedbenim umjetnostima, i kritičar arhitekture osjeća neadekvatnost teksta i svijest u neizbježnom porazu teksta pred gradnjom, prostorom i dramaturgijom svakodnevnog života. Što je opsežnije iskustvo pisanja o arhitekturi, tako se proširuje i potreba za neznanstvenim i referencijalnim pisanjem o gradnji, posuđuje se iz najrazličitijih i sasvim proizvoljnih izvora, napuštaju se naučeni obrasci i fraze kako bi se otkrila autentična pozicija iz koje se o arhitekturi može uvjerljivo i kritički pisati iz ne-arhitektonske perspektive. No, to oslobađanje, prvo od banalnosti, pa zatim od šablone i skrivanja iza suvišnih teoretiziranja i dogmi discipline dugotrajan je i postepen proces koji zahtijeva posvećenost i napor suočavanja sa ograničenjima koja su i misaona i tekstualna. Sazrijevanje kritičara donekle je slično sazrijevanju projektanta, no uz jednu razliku: projektant na raspolaganju ima intuiciju, a projektni proces podvrgnut je brojnim provjerama i korektivima pa može ostvariti zanimljivo djelo i u ranoj mladosti. Kritičar, naprotiv, jednostavno mora proći polaganiju individualnu evoluciju jer se refleksivnost ne uvježbava prečacima nego se ona usvaja postepeno, a u medij teksta je potpuno otvoreno područje u kojima se ne mogu doslovno slijediti putokazi i preoblikovati uzori.

Što se susreće u većini napisa u arhitekturi u časopisima, ne samo u Hrvatskoj? Nepodnošljiva je lakoća s kojom se žamori o arhitekturi, iritantna je pretencioznost koja se eventuano može dodirnuti koncepta, ali iza koje uglavnom ne stoji jasan odnos prema egzistencijalnoj stvarnosti građevine. Brutalna i pojednostavljena zajedljivost koja olako diskreditira projektantske napore često se brka sa produktivnom kritikom, a samim arhitektima je izuzetno teško izmaknuti se i na trenutak iz svojeg projektantskog stava i posvetiti se samo-refleksiji koja arhitekturu ne poistovjećuje sa replikom svojeg stvaraoca. No, te arogancije, površna tumačenja, paušalne kritike i kolegijalna sućut čine većinu korpusa pisanja o arhitekturi bez kojih se ne može, ako ništa drugo već i zato što muk znači odumiranje diskursa, a posljedično, i odumiranje arhitekture. Uostalom, razvoj kritičkog glasa prolazi kroz sve te faze sazrijevanja i emancipacije do onog trenutka kada se on ili ona suočava sa spoznajom o tome da nema trika ili prevare kojim bi se izbjegao poraz pokušaja naturalističkog ili teorijski egzaktnog prikaza arhitekture. Upravo je to trenutak u kojem se ostvaruje i jedno drugačije, empatijsko približavanje arhitekturi čime se otvara prostor za kritičku refleksiju koja je uvijek nečista i nikada nije sasvim sigurna da je u pravu, ne daje decidirane odgovore ali i sve dovodi u pitanje.

Ono što se očekuje od arhitektonske kritike je retrogradna arbitraža i polusvjesna žudnja za patrijahalnim autoritetom kojeg bi se već po potrebi moglo slijepo slijediti ili ga pak svrgnuti. No u srži intelektualnog rada leži skepsa a kritika neće sama izliječiti bolesti struke i rješiti sve njene nedoumice. Ciljevi kritike nisu „valorizacije“ i „definiranje kriterija“ nego postavljanje inteligentnih, preciznih pitanja, destabilizacija dominantnih diskursa, preispitivanje normativa, interpretacija rezultata kojih sami projektanti nisu svjesni, zamjećivanje produktivnih društvenih učinaka i fenomenoloških svojstava arhitekture, pronalaženje zanimljivih analogija... Takva kritika traži i čitateljstvo koje je spremno priznati autonomiju tekstu i kroz čin čitanja u njega upisati svoja značenja.

Svako artikulirano, socijalno korektno i nekorumpirano pisanje o arhitekturi je dobrodošlo, kao što je i nužno vjedostojno bilježenje i komentiranje aktualnih zbivanja. Nisu nekorisni ni pojedini ekscesni ispadi jer oni u intelektualnom smislu sami sebe diskreditiraju, a provociraju na reakciju. Dubinska kritika je mukotrpni refleksivni rad koji zahtijeva koncentraciju i posvećenje što posljedično može značiti i apstinenciju od prakse, barem u njenom konvencionalnom obliku. Također, u lokalnom kontekstu u kojem je kultura teksta (pisanja i čitanja) u opadanju, kritika se doživljava ezoterično. Hrvatska arhitektonska scena trenutno ne raspolaže sa emancipiranim kritičkim glasovima i vrlo ozbiljna potreba za refleksijom o aktualnim zbivanjima u izgrađenom okolišu može se pokušati kompenzirati uredničkim operacijama, mobilizacijom znanja uvezenih iz srodnih disciplina, stvaranjem polemičke atmosfere i razmjenom sa internacionalnim kontekstom. No, suočavanje sa izazovom pisanja o arhitekturi koje prihvaća „uznemirujući izazov i neizbježan poraz“ ali i uživa svoju vlastitu autonomiju tek treba kultivirati.