Dizajn

Prostori između: dijalozi o dizajnu izložbi (4. 7. - 17. 7. 2013.)

Autor/izvor: DAZ / HDD 02/07/2013

Nina Bačun, Ana Dana Beroš, Mario Beusan, Dora Bilić i Tina Müller (studio Bilić Müller), Oleg Hržić, Vanja Iilić, Nikolina Jelavić Mitrović, Željko Kovačić, Damir Prizmić i Nika Pavlinek, Marko Rašić i Vedrana Vrabec (Studio Rašić) te Marko Šesnić i Goran Turković progovaraju o vlastitim iskustvima rada na postavima izložbi, pristupima u rješavanju postava, suradnji s kustosima i institucijama te komunikacijom s publikom. Izložbom se promišlja koncept postava u suodnosu s dokumentarnim materijalom prikupljenim kroz intervju s ciljem otvaranja mjesta za diskusiju o današnjoj ulozi dizajna i arhitekture u postavima izložbi. Sama izložba Prostori između ujedno je i rezultat autorske suradnje kustosice Lee Vene i dizajnerica i arhitektica Marijane Gradečak i Katarine Matković na postavu koji je baziran na participaciji publike te direktno interpretira temu izložbe.

Iz predgovora (Lea Vene):

Izložbe se mogu definirati kao komunikacijske situacije na relaciji institucija - izložba - publika, osmišljene kako bi se prenio određeni sadržaj. Postav izložbe artikulira komunikaciju između predmeta i prostora, predmeta međusobno te predmeta i prostora naspram posjetitelja. Tema izložbe najdirektnije se manifestira kroz artefakt kao njenu centralnu točku, no smještanjem artefakta u prostor započinje artikuliracija postava koji kreira atmosferu i doživljaj. Tema i izloženi objekti stapaju se u trodimenzionalnu sliku koja poziva na otkrivanje i učenje, a sam postav, kreirajući izložbenu sintaksu, koreografira i kretanje publike koje također postaje svojevrsnim njegovim dijelom.

Postav izložbe oblikuje i svoju publiku; sedamdesetih neutralizirajući tip postava izložbi potvrđivao je objektivnost forme izlaganja i onog izloženog, a obraćao se obrazovanim elitama. U suvremenim izložbenim praksama sve se više pažnje posvećuje atraktivnim interaktivnim i multimedijskim sadržajima s ciljem popularizacije i približavanja teme izložbe široj publici. Danas se dizajnom izložbi teži emocionalno angažirati posjetitelja, a ono što izložba problematizira približiti percepciji masovne publike. Važan podtekst takvih izložbi jest održavanje pozicije subjekta (posjetitelja) kao pasivnog gledatelja i potrošača estetskih proizvoda čijem se ukusu podliježe. S druge strane, kroz postav se može poticati i aktivna participacija posjetitelja u smjeru izmicanja naturalizirajućim efektima izložbi. Emancipatorna pedagogija predlaže tehnike prekida i antikanonizacije kao oblike otpora i osvještavanja pozicije pasivnog promatrača.

Sam koncept postava, koji se često kao pojam uzima zdravo za gotovo, je intrigantno polje promišljanja jer u sebi sažima oprečna značenja, s jedne strane konotirajući edukaciju, a s druge spektakl. Teško je povući jasnu granicu između komercijalnog i didaktičkog karaktera postava. Dorothea Richter postav promatra kao suodnos izvođenja objekta i subjekta unutar izložbe. Izložbu definira kao produkt procesa kontrole, organizacije, selekcije i klasifikacije značenja koja se manifestiraju u materijalnom okruženju postava. Prostor izložbe je diskurzivni prostor pretvorbe društvenog i kulturnog kapitala u ekonomski. Judith Barry postav izložbe promatra kao simboličku kategoriju, koja je samo maskirana kao funkcija. Propitivanje koncepta postava započinje negiranjem njegove prividne neutralnosti.

Prakse postavljanja izložbi u hrvatskom jeziku bile su tradicionalno obuhvaćene terminom likovni postav, no na njega se danas gleda kao na ograničavajući pojam. Istovremeno, struka se ne može usuglasiti oko drugog adekvatnog termina pa se tako u katalozima i na izložbama koriste terminima poput prostorna koncepcija, oblikovanje izložbe/postava, dizajn izložbi ili jednostavno postav. Izostanak terminologije samo je simptom koji upućuje na manjak šireg sustavnog razvitka postavljačkih praksi koji detektiram ne samo na razini konkretnih realiziranih postava već i u nedostatku stručnih istraživanja i autorskih znanstvenih radova i tekstova. Edukacijske institucije također sustavno ne obrazuju niti pripremaju dizajnere ili arhitekte za aktivni angažman na postavima izložbi.

Praktični rad na postavima determiniran je financijskim mogućnostima institucije/organizacije pa se tako u malim budžetima za izložbe često ne ostavlja mjesto za dizajnera ili arhitekta koji bi izložbu postavio. Istovremeno, sve ekstremniji financijski uvjeti i ograničeni budžeti upravo postaju poticajem i izazovom za kustose, dizajnere i arhitekte da s relativno malim sredstvima realiziraju upečatljivo i opravdano rješenje. U mnogim primjerima upravo su iz minimalnih financijskih sredstava proizašli postavi koji su plijenili pažnju struke i publike. Ipak, u našoj situaciji mali si broj arhitekata i dizajnera može priuštiti da se posveti isključivo postavima, posebice mlađe generacije kojima treba vremena da se etabliraju na tom polju te zadobiju povjerenje institucije i steknu stalne klijente. Zapravo, suradnje s kustosima i institucijama su dugoročnog karaktera, temeljene na kontinuitetu suradnje, a dizajnerima i arhitektima je tada dana velika sloboda da kreiraju vlastiti prepoznatljivi potpis u skladu s profilom institucije i interesima kustosa s kojima rade. S vremenom se razvila praksa "kućnih arhitekata i dizajnera" pojedinih institucija. Mnoge mlađe generacije arhitekata i dizajnera dobile su priliku afirmirati se na poziv mladih kustosa s kojima su u suradnji ostvarili zapažene izložbene projekte.

Intenzivna suradnja institucija/kustosa i onih koji oblikuju postav zapravo zamućuje naizgled oštre disciplinarne granice i relativizira pitanje autorstva konačnog proizvoda, izložbe. Istraživanje i uživljavanje u temu izložbe ali i dopuštena sloboda interpretacije otvara mogućnost za naglašeni autorski doprinos kroz postav kao oblik nadgradnje istraživane i izložene tematike. U tom smislu, izložba je uvjetovana grupnim i timskim radom kao rezultatom niza pregovora i kompromisa ali i interdisciplinarne suradnje.

Projekt Prostori između: dijalozi o dizajnu izložbi započet je serijom intervjua s dizajnerima i arhitektima čiji je aktivni angažman na postavima izložbi bio poticaj za razgovor o domaćim postavljačkim praksama. Intervjui vođeni s Ninom Bačun, Anom Danom Beroš, Mariom Beusanom, Dorom Bilić i Tinom Müller, Olegom Hržićem, Vanjom Ilić, Nikolinom Jelavić Mitrović, Željkom Kovačićem, Damirom Prizmićem i Nikom Pavlinek, Markom Rašićem i Vedranom Vrabec (Studio Rašić) te Markom Šesnićem i Goranom Turkovićem.

Statement autorica:

Krenuvši od etimologije riječi postav naglasak stavljamo na riječ stav kao akciju autorskog upisivanja i iščitavanja koje se potom manifestira na izložbi i neodvojiva je od prostora, slike, teksta, kataloga ili interaktivne instalacije. Promišljanje procesa postavljanja izložbi zamislile smo kao igru kolažiranja ključnih riječi kategoriziranih u pet tematskih grupa: akteri, prostor, postav-tema, dizajn i komunikacija. Akteri su pokretači, realizatori ali i publika, a djeluju u prostoru koji svojim fizičkim odrednicama i infrastrukturom funkcionira kao temelj za daljnju akciju. Ambivalentni uzročno-posljedični odnos teme i postava uvodi aktere u akciju oblikovanja, percipiranja i reagiranja na izložbu. Pozivamo publiku na akciju kreiranja promijenjivih suodnosa ključnih riječi koje imaju mogućnost beskonačnog rizomatskog povezivanja i razdvajanja da bi u konačnici tvorile izložbu kao apstraktnu formu mentalne mape.