Arhitektura i tehnologija

Slavonska Hidroponika Non-Stop

Autor/izvor: DAZ / idisturato.com 12/02/2014

Prenosimo tekst Idisa Turata o nedavno u pogon puštenom hidroponskom stakleniku tvrtke Belje koji nudi zanimljiv spoj arhitekture, tehnologije i poljoprivrede.

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost. Grad mora biti klimatiziran, to mu dopušta veću slobodu, veću djelotvornost svakodnevnih običaja: ceste, ulice i komunikacije postaju središtima društvenog života.”

Yona Friedman: Deset načela prostornog urbanizma, 1959. godina.

Pola stoljeća nakon ovih proročanskih rečenica, u poljima Baranje, duboko u slavonskom pejzažu, realizirana je za većinu arhitekata nepoznata, ali sigurno veoma poticajna graditeljska interpretacija Friedmanovih načela, prostor i primjer koji svakako potiče drugačiju praksu.  Riječ je o stakleniku za uzgoj rajčica, farmi i hidroponskoj plantaži, građevini i poljoprivrednoj infrastrukturi kao konkretnom poticaju za drugačije djelovanje u prostoru. Jasan je to i održivi primjer drugačijeg pogleda i novih mogućnosti prostora biologije, nove prirode i  arhitekture teritorija.

U namjeri da iskoriste postojeće proizvodne resurse te zaokruže održivi sustav proizvodnje hrane i energije, tvrtka odlučuje proširiti poljoprivrednu proizvodnju. Hidroponski uzgoj poljoprivrednih kultura, tehnologija nove poljoprivrede te osviješten pristup proizvodnji, pokrenuo je projekt za izgradnju drugačijih staklenika. Staklenik hidroponske proizvodnje povrća nalazi se u kompleksu Mitrovac, poljoprivredno-prehrambene tvrtke Belje. Proteže se na površini od čak četiri i pol hektara, što ga čini prvim i najvećim staklenikom u Baranji, i jednim od najvećih u Hrvatskoj.

Staklenik se sastoji od farme, bioplinskog postrojenja, solarne elektrane i staklenika koji koristi energiju proizvedenu u bioplinskom postrojenju. Staklenik je potpuno energetski neovisan samoodrživi proizvodni sustav unutar kojeg se zatvara kompletni ciklus održive proizvodnje. Energija potrebna za pokretanje pogona staklenika proizvedena je iz kravljeg izmeta i gnojiva, koji putem bioplinskih turbina proizvode električnu energiju za pokretanje svih potrebnih strojeva, pumpi, rasvjete i hidroponskih proizvodnih komponenti staklenika.





U stakleniku Mitrovac uzgajaju se grapolo i beef rajčice, što je i jedina proizvodnja ovih sorti u Hrvatskoj. Proizvodnja je isključivo prirodna, a oprašivanje biljaka rajčice vrše pravi, živi bumbari, dovedeni iz susjedne Slovenije koji u precizno raspoređenim kartonskim košnicama čekaju početak oprašivanja. Prvi plodovi novog slavonskog povrća očekuju se već početkom travnja.

Što se tiče proizvodnog procesa, riječ je o hidroponskom tipu uzgoja koji podrazumijeva potpunu kontrolu klime, navodnjavanja, odvodnje, oprašivanja, rasta uz vodilice i svih drugih precizno projektiranih tehnoloških bio-uvjeta u stakleniku. Sam proces zahtjeva konstantan nadzor tehnologa koji brinu o rastu biljaka, ali i edukaciju zaposlenika o pravilnoj brizi i načinu rada s biljkama. Proizvodnja rajčica je cjelogodišnja, a odvija se tako da se na početku proizvodne godine obavlja pozicioniranje biljaka, njega i priprema za eksploataciju. Krajem veljače slijedi oplodnja uvođenjem bumbara u staklenik, a već od travnja, pa sve do prosinca, na tjednoj bazi obavlja se berba. Na kraju proizvodne godine staklenici se čiste i pripremaju za sljedeći ciklus proizvodnje.

Hidroponski uzgoj poljoprivrednih kultura jedna je od inovativnih tehnika intenzivnog

uzgoja biljaka, bez klasičnog tla sa zatečenom zemljom. Ovime se sprječavaju posljedice lošeg gospodarenja tlom, te isključuje neizbježna sterilizacija. Biljke tako nemaju dodir s potencijalnim bolestima i štetočinama, troše se znatno manje količine zaštitnih sredstava, a osigurava se smanjeno onečišćenje okoliša. Biljke “lebde” u svojim posteljicama napunjenim supstratima kamene vune, kokosovih vlakna, perlita, ili vulkanskog pijeska, precizno navodnjavane kontroliranim dotokom hranjivih tvari.

Ova metoda uzgoja omogućuje također kontrolirano trošenje vode i hranjivih tvari te ubrzava sam rast biljaka. Također, jedna od važnijih prednosti ove tehnologije, je ta što se uzgajane kulture nalaze na lokalitetu, odnosno odabranom mjestu koje inače ne bi bilo prikladno uzgoju, prvenstveno zbog ograničenja klime, tla i sastava zemlje.

Uzimajući ovaj inspirativan primjer doslovno, brzo i lako dolazimo do jasne konstatacije da ovakva produktivna površina, u konkretnom slučaju samoodrživa hidroponska proizvodnja, direktno utječe na sposobnost arhitekture i dizajna da budu ponovno korisni, upotrebljivi i potpuno održivi. Ovako generirana i preparirana površina slavonskog teritorija definira okvir za korisnu, održivu i potrebnu poljoprivredu, proizvodnju obnovljivih izvora energije. Kao što Reyner Banham objašnjava i definira utjecaj inženjerskog i infrastrukturnog okoliša 20-og stoljeća u modernoj arhitekturi, isto tako kontrolirana biologija, informatizirana poljoprivreda slavonskih staklenika, potiče i inspirira za novu arhitekturu. Polje non-stop rajčica uhvaćenih u kontroliranom rasteru prepariranog slavonskog teritorija zahtijevaju samo još mali korak do potpune slobode interpretacije, novog utjecaja i formiranja nove teorije, arhitekture nove prirode, arhitekture drugačijih teritorija. Potreban je samo jedan obični, ali uvijek teško i sporo izvedivi prelazak ovih jasnih i održivih sustava u novi, arhitekturi uvijek koristan metodološki obrat, direktan ali učinkovito održiv utjecaj biologije i tehnologije na svakodnevni dizajn.




Slavonska hidroponika jasno potvrđuje da teritorij van gradova, i prostori seoskih gospodarstva koji su stoljećima bili izvan fokusa suvremene arhitektura, danas postaju privilegirani i jaki protagonist post-industrijske ekonomije. Jednako kao što su to nekad bili gradovi, u prošlim ekonomijama i društveno-ekonomskim sustavima centri razmjene velike moći, eksploatacije i projektiranja prostora, danas polja, plantaže, šume, jezera i mora postaju prostori intenzivnog i masivnog razvoja tehnologija i drugačijeg projektiranja teritorija. Nalazimo se u silno uzbudljivom trenutku prelaska u “nova” mjesta i okruženja koja samoodrživo, biološki, ekološki, energetski izgrađuju sami sebe. Poput neke jasne sveraširene energije nove produktivnosti, “nove prirode” koja omogućuje spontani i održivi paralelni rast i razvoj post-industrijskih urbanih teritorija. Prostori i okruženja stvorena i hranjena sveprisutnom light-produktivnošću, podržani drugačijim ili poznatim društvenim običajima, socijalnim, ekonomskim i političkim razmjenama. Podržani jednako tako drugačijom, a možda i novom arhitekturom.

Ovaj evidentni i prisutni obrat smještava arhitekturu u meni uvijek dragu “In Between” poziciju, jasno mjesto koje vidi arhitekturu i ulogu arhitekture kao katalizatora između poljoprivrede i non-stop grada, između infrastrukture i slobodne namjene, između energije i dizajna, između biologije i građevinarstva, između kemije i informatike. Arhitekt, kao moderator i režiser postupaka, smještava projektiranje između genetski modificiranog i prirodnog, između poznatog i nepoznatog, između kontrole i potpune slobode. Ovaj konkretan primjer i njegova održiva struktura  svakako potiče i stvara nove mogućnosti, stvara drugačiji pogled na mogućnost razvoja stanovanja, rada i dokolice. Struktura slavonskih staklenika samo čeka trenutak kada će netko od nas, unutar ovog poznatog okvira, smjestiti novu obiteljsku kuću, školu, vrtić, poslovni prostor, dvoranu za sport i rekreaciju, centar za mlade, ili možda dom staraca. Sve unutar jednog krova, unutar jednog novog održivog sustava, unutar jedne nove prirode, “novog grada”, ako ga i dalje želimo tako zvati.

Izvor: www.idisturato.com

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku