Intervju

Tomislav Pavelić o Bijenalu, odgovornosti arhitekta, odgojnim mjerama i javnom prostoru

Autor/izvor: Novosti 26/06/2012

Na 13. međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji, koja se održava od 29. kolovoza do 25. studenog, Hrvatsku će predstavljati Pulska grupa. Ponudili ste zaokret od prošle reprezentacije, kada je Hrvatsku u Veneciji trebao predstavljati i plutajući paviljon, koji je, nažalost, završio neslavno. Za razliku od tog lijepog, ali od značenja ispražnjenog paviljona, posegnuli ste za uključenošću arhitekture u šira društvena zbivanja. Što i tko će sve biti predstavljen u Veneciji?

U ostvarenju koncepcije kakvu sam postavio, Pulskoj grupi će svojim autorskim doprinosom pomoći filmaš Igor Bezinović, fotograf Boris Cvjetanović i performer Siniša Labrović. Moja koncepcija polazi od teme Bijenala koja je “Common Ground”, tj. zajedničko tlo ili osnova arhitekture. U svom programskom tekstu, selektor David Chipperfield eksplicitno navodi da ga ne zanima predstavljanje pojedinačnih talenata, već propitivanje ambicija i odgovornosti struke. Stoga sam postavio pitanje prema kome danas arhitektura ima stvarnu odgovornost, bez obzira na to kakva i kolika je njezina ambicija. Naime, proizlazi da je jedina stvarna odgovornost arhitekata danas prema neposrednim naručiteljima, privatnim ili javnim, a oni imaju vlastite interese – izravne financijske, odnosno neizravne reprezentacijske. Arhitekti također imaju vlastite interese: financijske, jer su dio općeg privrednog sustava, i autorske.

Prostor je osnovni resurs

Budući da su sve te ambicije uglavnom jednostrane, takva je i trenutna stvarna odgovornost arhitekture, a istinska odgovornost je prema mnoštvu anonimnih drugih, tj. prema zajednici unutar koje i za koju se stvara. Zbog aktualnog društvenog okvira unutar kojeg se postavlja pitanje o “zajedničkom tlu”, raspravu želim “spustiti” do onoga što smatram jedinim “čvrstim tlom”, a to su ljudi. Budući da se društvo u svojoj cjelovitosti raspalo, moramo iznova upoznati stvarne živote ljudi, u stvarnim ambijentima i sa stvarnim problemima. Mnogi od tih problema imaju izvor upravo u načinu gospodarenja prostorom, na što građani ne mogu stvarno utjecati. Prostor je osnovni resurs, pa je nužno na svim razinama osvijestiti elementarnu političnost arhitekture, a to uključuje i aktivizam.

Ako krenemo od teze da je arhitektura zapravo ono što je između zgrada, koliko je uopće aktualna arhitektonska scena u Hrvatskoj okrenuta potencijalu društvene transformacije kroz arhitekturu?

Arhitektonska scena ovdje, kao uostalom bilo gdje, okrenuta je prema potencijalnim investitorima. Ponekad je taj prostor između zgrada predmet interesa naručitelja projekta, pogotovo kad je on javan. Tada arhitekt ima mogućnost “okrenuti se potencijalu društvene transformacije kroz arhitekturu”, pa ako ga ne iskoristi, onda ili nije dobar arhitekt, tj. ne zna iskoristiti alate koji su mu dani na korištenje, ili mu stvarnu priliku za to ne daju javni naručitelj ili privatni investitor. U vremenima kad se snažnije osjećala cjelovitost, koja je uključivala i materijalnu i duhovnu domenu, tj. svijest o vlastitom značaju i mjestu unutar šire slike, bilo je lakše graditi prostore koji služe društvenoj transformaciji. Danas imamo to što imamo, i u društvu i u arhitekturi, jer nema ni svijesti ni samosvijesti o bitnim egzistencijalnim temama koje nas formiraju kao ljude i prema kojima se možemo odnositi jer su dovoljno čvrsto postavljene. Naravno, arhitekti i danas mogu, ako imaju društvenu samosvijest i vrstu osviještenosti koja se razvila u smjeru empatije i etičnosti, stvarati prostore s potencijalom društvene transformacije. Rekao bih da su to oni koji će svojim projektima poticati društvenu interakciju koja je osnova za društvenu integraciju. Naime, moramo iznova, ne samo arhitekti, upoznati svoje bližnje. Zato ovakva koncepcija i zato Pulska grupa koja djeluje lokalno, iz pozicije nezadovoljnih građana i stručno osposobljenih profesionalaca.

Neučinkovite “odgojne mjere”

Nedavno je Inicijativa za Marjan uputila zahtjev za preispitivanje profesionalne odgovornosti arhitekta koji je sudjelovao u planovima devastacije najvećega splitskog parka. Tim je činom opet otvoreno pitanje etičke odgovornosti arhitekata. Poznat je i slučaj kada je, primjerice, jedan sveučilišni profesor devastirao izuzetan spomenik kulture, Dinamov stadion, i za taj čin još bio nagrađen Nagradom grada Zagreba. Na koji bi način u takvim slučajevima trebala reagirati strukovna tijela?

Reakcija stručnih tijela je formalne naravi i svodi se, svojim stvarnim značajem, na packu, poput odgojne mjere djetetu. No, teško se pouzdati u učinkovitost odgojnih mjera. Tek kad bi neki arhitekt doslovno ostao bez ovlaštenja, tj. bez pečata koji mu daje Komora arhitekata, a time bi njegova profesionalna i osobna egzistencija bila ugrožena, tada bi reakcija stručnog tijela bila smislena. Struka kao takva, a onda ni njena predstavnička tijela, zapravo nemaju nikakvu stvarnu društvenu moć. Ako je država olako prešla preko negativnog mišljenja Komore hrvatskih arhitekata, Udruženja hrvatskih arhitekata i svih domaćih fakulteta arhitekture, koje nije bilo paušalno nego argumentirano, oko donošenja Zakona o legalizaciji bespravne gradnje, onda je vaše pitanje na rubu apsurda. Druga su stvar zakoni, oni koji mogu nekoga odvesti u zatvor. Dakle, ako je taj arhitekt o kojem govorite napravio projekt suprotan GUP-u ili nekom drugom mjerodavnom planu, onda je on trebao biti stopiran pri ishođenju uvjeta građenja, tj. na građevinskoj dozvoli. Shvaćate, pravno je sve posve jasno. A moralno, teško je o tome s ikakvom težinom govoriti u vremenima kao što su naša.

Kako ocjenjujete inicijativu da se u sklopu redovitih godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata oformi zasebna nagrada za doprinos javnom prostoru, koja bi bila nazvana u čast Fedora Kritovca? (O inicijativi za osnivanje nagrade za doprinos javnom prostoru nazvane u čast Fedora Kritovca čitajte ovdje.)

Inicijativa mi nije poznata, ali je načelno pozdravljam. Nagrada za javni prostor je ponajprije društveno pitanje samosvijesti određene zajednice, a ako se ona uistinu dogodi, bilo bi dobro da se kriteriji za vrednovanje temelje, prije svega, na društvenoj stimulativnosti, a ne na estetici, koja je također bitna. A u borbi za javni prostor, kao integrativni faktor svake društvene zajednice, i sami se građani moraju trgnuti iz letargije, tj. obuhvat svojih interesa moraju proširiti na zajedništvo, jer bez toga nikakav javni prostor ne može biti učinkovit.

Saša Šimpraga za Novosti