Izložba

Tri točke oslonca: Zoran Bojović

Autor/izvor: DAZ 17/09/2012

Dok je poneko znao nekoga tko je radio kao inženjer na projektima ili bio na nekom od ovih velikih gradilišta, i čuo priče iz "prve ruke", većina se nije ni trudila saznati nešto više o tome što se, kako i za koga, zapravo, tamo gradilo. Postojalo je samo efemerno znanje da su se "tamo negdje" podizale brane, autoceste, putevi, zgrade...

Novine su o ovim projektima izvještavale rutinski, koristeći nezaobilaznu frazu "novi podvizi našeg graditeljstva" i hvaleći građevince što grade, te stranu suradnju. Uglavnom su izvještaji bili fokusirani na kvantitetu rada i materijalnu dobit od posla. Profesionalni arhitektonski časopisi uglavnom su ignorirali ovu temu i projekte koji su nastajali izvan Jugoslavije, fokusirani na pitanja lokalne modernizacije i razvoja arhitekture s kojom su bili neposredno suočeni. Izgradnja u afričkim i drugim nesvrstanim zemljama bila je previše apstraktna, iako je otvarala mnogo pitanja. Kako su se projekti povezivali s lokalnim stanovništvom i kulturom? Što znači podizanje brana, tvornica ili hotela u zemljama koje su tek proglasile neovisnost? Koji je odnos između tih građevina i Pokreta nesvrstanih? Trebalo je proći određeno vrijeme kako bi bili stvoreni uvjeti da se projekti izvedeni i projektirani za ono što se danas naziva Globalni Jug kontekstualiziraju i kroz to razumije pozicija arhitekture i arhitekata u spomenutom procesu. Većina ovih pitanja ostala je bez odgovora.

Jedno od građevinskih poduzeća se posebno istaklo u izgradnji zemalja Globalnog Juga, Afrike, Azije i Bliskog Istoka. Beogradski Energoprojekt bio je među najistaknutijim poduzećima koja su gradila u spomenutim zemljama, ne samo u usporedbi s drugim jugoslavenskim organizacijama. Njihovi direktni konkurenti bili su građevinci iz Zapadne Europe i Amerike, ali i iz Poljske, Sovjetskog Saveza i Kine. U Energoprojektu je arhitektura imala poseban položaj, tako da arhitekti nisu bili podređeni izvođačima i stručnjacima iz ostalih struka, što je u velikim građevinskim kompanijama često bio slučaj. Među brojnim Energoporjektovim arhitektima posebno se istakao Zoran Bojović. Osim kvalitete i složenosti projekata koje je vodio, od velikog značaja je bio njegov pristup arhitekturi, zahvaljujući kojem je za tu disciplinu izboren status ključnog i neodvojivog djela radnog procesa.

Bojovićevim riječima: "Ne možete odvojiti arhitekturu od ostalih disciplina. Sve je arhitektura. Radi se o oblikovanju prostora. Veliki građevinski projekti, posebno brane i hidroelektrane, utječu na promjenu životnog okoliša, na promjenu klime. To je sve oblikovanje prostora, a oblikovanje prostora je arhitektura." (iz intervjua Sve je arhitektura, načinjenim za potrebe izložbe)

Cilj izložbe Tri točke oslonca je postaviti praksu Zorana Bojovića u širi kontekst postkolonijalnog razvoja Afrike i cjelokupnog Globalnog Juga. Osnovna zamisao je da se prikaže interna i eksterna dinamika Pokreta nesvrstanih, koji je definiran kao treća strana u vrijeme bipolarnog svijeta izazvanog krizom Hladnog rata. Pored toga, namjera je predstavi svijet nadmetanja u globalnoj građevinskoj industriji, gdje je Energoprojekt igrao važnu ulogu sve do kraja 1980-ih, kao i prikazati utjecaj globalnih sila na njegovu arhitektonsku praksu i intelektualnu arhitektonsku radnu snaga koja je dolazila iz nesvrstane Jugoslavije.

Iza ovih velikih narativa stoji priča o Zoranu Bojoviću, arhitektu koji je našao, u "Mojoj Africi" kako je često naziva, kvalitete i logiku koja mu je pokazala put kroz proces projektiranja.

Fokus ove izložbe iznosi se kroz četiri velika projekta:
• Državni sekretarijat Kanou (Nigerija) – kompleks od jedanaest ministarstava na kojem je radio u timu Milice Šterić, glavne arhitektice Energoprojekta u to vrijeme;
• Generalni urbanistički plan za sedam gradova države Kano (Nigerija);
• Međunarodni sajam u Lagosu (Nigerija);
• Al kulafa – razvojni program ulice Al Kulafa u Bagdadu (Irak).

Prva dva projekta smještaju Zorana Bojovića u afričko okruženje, koje je izvršilo zapažen utjecaj na njegov dalji razvoj i pristup potonjim projektima. Druga dva slučaja prikazuju kontekst u kojem Bojović radi i stvara – projekte velikih razmjera, ali u kratkim rokovima i s ograničenom mogućnošću nabave materijala i kvalificirane radne snage. Zoran Bojović je razvio specifični pristup u kojem arhitektura postaje alat za upravljanje kompleksnostima. U četvrtom djelu, izložba pokušava osvijetliti poziciju tih velikih projekata danas, nekoliko deseteljeća kasnije, u potpuno izmijenjenom društvu, kao i utjecaj koji su ti objekti imali na razvoj gradova i sredina u kojima su podignuti.

Izložba Tri točke oslonca: Zoran Bojović ponovo aktualizira temu o arhitekturi u Muzeju suvremene umjetnosti i uspostavlja model njene prezentacije. Ovo nije prva izložba s temom arhitekture u MSUB-u. Godine 1968. organizirana je izložba pod nazivom Suvremena srpska arhitektura. Tom prilikom istaknuto je pitanje provjere kriterija arhitekture, kao i postavljanje lokalnog arhitektonskog diskursa u dijalog s europskim i svjetskim zbivanjima. Organizirane su i monografske izložbe poput one o Ivanu Antiću, koautoru zgrade Muzeja (1975), i tematske, kao što su Solarna arhitektura (1980), Arhitektura vode – ratno ostrvo (1983) i Arhitektura zemlje (1981). Muzej je 1972. godine organizirao izložbu Srpska arhitektura 1900–1970, čime je ta disciplina uvrštena u ciklus velikih studijskih izložbi. Izložba Tri točke oslonca: Zoran Bojović predstavlja nagovještaj novog kontinuiteta u odnosu Muzeja suvremene umjetnosti i arhitekture.

O autoru
Zoran Bojović je rođen 1936. u Beogradu. Završava Arhitektonski fakultet u Beogradu, nakon čega se 1961. godine zapošljava u poduzeću Energoprojekt. U Energoprojektu aktivno radi do umirovljenja 1998. Osim u Beogradu, živio je i radio u više zemalja Europe, Afrike, Azije i Južne Amerike.

U razdoblju od 1961. do 1991. vodio je projektantski atelje Arhitektura i urbanizam u okviru Energoprojekta. Od 1991. do 1998. radio je kao glavni inženjer za arhitekturu u poduzećima Enerogprojekt-Inženjering i Energoprojekt-Oprema. Bio je direktor projektiranja na velikim objektima u zemlji i svijetu. Bio je stalni član Stručnog savjeta Arhitekture i urbanizma i član Znanstvenog vijeća Energoprojekta. Njegov rad predstavlja širok spektar arhitektonskih i urbanističkih rešenja, od velikih kompleksa stambene i javne namjene, preko industrijskih, energetskih i tehničkih objekata, urbanističkih planova, sportskih kompleksa, projekata specijalnih namjena do pojedinačnih objekata.

Među njegovim značajnijim projektima su: Generalni urbanistički plan za sedam gradova države Kano (Nigerija, 1973, koautorski rad: arh. M. David, ecc. M. Janjić, A. Veljković, arh. D. Udovički); Aktaš – I, 400 stanova i prateći prostor (Priština, 1974.) Pallais Omnisport – sportska dvorana u Banguiu (Centralnoafrička Republika, 1975); Međunarodni sajam u Lagosu (Nigerija, 1977, suradnici: arh. Predrag Đaković, arh. Milorad Cvijić, arh. Aleksandar Raševski, enterijer: arh. Ljiljana Bojović); Državni sekretarijat u Kanou (Nigerija, 1978, koautorski rad s arh. Milicom Šterić); Blok 37, 270 stanova i prateći komercijalno poslovni prostor (Novi Beograd, 1983, koautorski rad sa Natalijom Pavlović); Stambeno poslovni centar Al Kulafa u Bagdadu (Irak, 1984, enterijer: arh. Ljiljana Bojović); Trisonik aerodinamični tunel u Žarkovu (Beograd, 1986, suradnik: inž.građ. Anđelko Kovačević); Rezidencijalno-konferencijski centar – spomen-dom žrtvama s otoka Fao, delta Šat-El-Araba (Irak, 1992, suradnici: arh. Milica Velanac, arh. Zorana Stojnić Šerbanović), Podzemna željeznička stanica sa šoping centrom “Vukov spomenik” (Beograd, 1995), kao i mnogi drugi.

Sudionik je brojnih međunarodnih natječaja: Varšavske konfrontacije '86 (s arh. D. Mladenovićem i arh. S. Krunićem) – nagrada ministra kulture i umjetnosti Poljske; Službena palača Sadama Huseina u Bagdadu (Irak, 1988, s međunrodnim timom: arh. Tarik-Al Džeda iz Kuvajta, arh. Aleks Cvijanović iz SAD i arh. Spasoje Krunić) – prva nagrada; Grosistička tržnica u Abu-Dabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati, 1988, suradnici: arh. Milica Velanac i arh. Slobodan Simić) – prva nagrada; Velika džamija u Bagdadu (Irak, 1989, isti tim kao za predsjedničku palaču) – prva nagrada; Samaraneftegaz – administrativno-upravna zgrada, (Rusija, 1995) – prvoocjenjeni rad; Rekonstrukcija, dogradnja i pokrivanje republičkog stadiona u Kazanju (Tatarstan, 1996, konzultantni suradnici: arh. Bakulin, arh. R. M. Muhametšina) – prvoocjenjeni rad; Idejno rešenje Lighthouse Tower u Dubaiju (Ujedinjeni Arapski Emirati, 2003) i Burj Al Abraj u Bahreinu (2005), s koautorima: prof. dr. Milorad Ivković, dipl. inž. građ. A. Slijepčević, dipl. inž. građ. Svetislav Sinđelić, dipl. inž. građ V. Alender).

Ostvario je kontakte s mnogim svjetskim organizacijama i pojedincima Ove Arup & Partners iz Londona, The Architects Collaborative iz Bostona, s arhitektima: Rifatom Čatadžijem iz Iraka, Richardom Englandom s Malte, Remom Koolhaasom iz Nizozemske...

Nakon odlaska u mirovinu 1998. godine, kao samostalni autor nastavlja se aktivno baviti projektiranjem na područjima arhitekture i urbanizma. Član je mnogih stručnih udruženja među kojima su Akademije inženjerskih nauka Srbije, Akademije arhitekture Srbije, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajna Srbije... Za svoj rad dobio je niz priznanja, nagrada i odlikovanja.

Razvojni program ulice Al Kulafa – devet administrativno, stambeno, komercijalnih objekta visoke spratnosti (1981-1984)
 

Međunarodni sajam u Lagosu, Nigerija (1974-1977)

Razvojni program ulice Al Kulafa – devet administrativno, stambeno, komercijalnih objekta visoke spratnosti (1981-1984)

Međunarodni sajam u Lagosu, Nigerija (1974-1977)

Tri točke oslonca: Zoran Bojović
18/09 – 22/10/2012.

Otvaranje izložbe: utorak, 18. rujna 2012. u 20 sati
Kustosi: Andrej Dolinka, Katarina Krstić i Dubravka Sekulić 

Muzej suvremene umjetnosti Beograd /
Galerija-legat Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića
Rodoljuba Čolakovića 2, Beograd
tel/fax: +381 (0)11 3676 288

Radno vrijeme: od 12 do 20 sati, osim utorkom