Kolumna

Važno je ZVATI SE arhitekt

Autor/izvor: Dominko Blažević 16/10/2012

Pažnju arhitektonskih portala ovih dana privlači jedan suludi “incident” kojeg su  izazvali “savjesni” arhitekti britanskog ARB-a (Architecture Registration Board, otočka inačica naše Komore arhitekata). Naime, na adresu arhitektonskog portala BD online britanski su sitničavci uputili “protestnu notu”, opominjući da se Renza Piana i Daniela Libeskinda ne bi nikako smjelo nazivati arhitektima, jer – pa’i sad – nisu registrirani pri ARB-u?!

Sudeći po komentarima, registriranim britanskim članovima bilo je drago vidjeti da njihove članarine ipak ne idu u vjetar, i da se krovna udruga bavi ovako važnim pitanjima, štiteći njihovu čast i ugled. Na sreću, urednica spomenutog portala reagirala je promptno i odrješito, ne libeći se kolokvijalizama u obrani dvojice doajena.

Ipak, nakon svega napisanog, u zraku je ostalo pitanje: tko se uopće može ili smije nazivati arhitektom? (I konačno – je li to uopće, i kome, bitno?)

* * *

Tko se smije zvati arhitektom? Onaj koji radi arhitekturu. Dakle pokušati odgovoriti na spomenuto pitanje znači prije svega pokušati inteligentno odgovoriti na ono vječno – “filozofsko”, “akademsko”, i za mnoge suvišno – pitanje, pitanje koje definira struku: što je uopće arhitektura?

Suprotno općem shvaćanju, arhitektura nije ono što okružuje pješaka dok korača gradom. Ne. Okruženi smo zgradama, građevinama, objektima; odnosno često tek banalnim “nakupinama građevnog materijala”, kako bi znao reći jedan cijenjeni kolega. Konfekcijom i sub-konfekcijom.

Ali arhitektura? Arhitektura je nešto drugo. Ona se od obične gradnje razlikuje prije svega postojanjem čvrste arhitektonske ideje u svom DNK-u. Ne bilo koje ideje, nego arhitektonske ideje, ideje koja komunicira s arhitektonskim diskursom, ideje koja iz tog diskursa proizlazi, ideje koja je dovoljno arhitektonska da je možemo smjestiti u kontekst arhitektonske povijesti i arhitektonske discipline. (Mogli bismo ići i dalje u ovoj argumentaciji, i ustvrditi da arhitektonska diploma nekog autora, pa čak ni njegovo/njezino projektantsko iskustvo, uopće ne garantiraju da će projektirano i izgrađeno biti arhitektura, u pravom smislu te riječi. Mnogi diplomirani arhitekti su loši arhitekti, odnosno ne proizvode arhitekturu nego tek – prosječne ili loše – građevine.)

A opet, ako već cca 99% izgrađenog nije arhitektura, zašto se uopće baviti ovim jednim postotkom koji jest? Koga uopće briga?

* * *

Mark Wigley, dekan elitnog postdiplomskog studija arhitekture i urbanizma na Sveučilištu Columbia u New Yorku, obrazlažući nedavno svoj obrazovni kredo, rekao je kako se na Columbiji svakodnevno postavlja upravo ovo isto, svevažno pitanje; što je arhitektura? "Druge škole će nuditi odgovore", kaže Wigley, "Columbia postavlja Pitanje". Odnosno, otvara nova pitanja. Želite li naučiti postavljati pitanja, to je škola za vas, želite li brze odgovore, idite dalje.

Politehnička priroda Zagrebačke škole arhitekture možda nije idealna za ovakve filozofske kontemplacije, stavljajući umjesto toga naglasak na inženjerski, “zanatski” aspekt struke. Na izgradivo. Ipak, mnogima je jasno da bi idealan arhitekt trebao biti ne samo odgovorni profesionalac, nego i intelektualac, pače javni intelektualac (iako je pozicija arhitekta kao javnog intelektualca već odavno jedna krajnje egzotična, gotovo izumrla pojava). Odnosno, arhitekt bi morao baratati kako tehničkim tako i drugim znanjima (društvenim, političkim, kulturnim), živjeti u svom vremenu, sudjelovati aktivno u životu grada i svijeta, razumjeti ne samo kako se radi arhitektura, nego predlagati kako arhitekturu stvarati DANAS i OVDJE. Za današnje ljude i današnje potrebe.

* * *

Dugo vremena i kod nas je postojala ista “britanska” distinkcija: arhitektima su se u pravilu mogli/smjeli nazivati samo ovlašteni arhitekti, dok se danas arhitektima nazivaju i dekorateri i dizajneri interijera, da spomenemo samo neke od “lažno predstavljenih”. Biti arhitektom nekoć je bilo prestižno i željeno zanimanje (vidi Georgea Constanzu u Seinfeldu), časno i dobro plaćeno, dok je danas već sasvim lako naići na šale i karikature na račun ove potcijenjene (i ponižene) struke. Arhitekte se sve učestalije svodi na puku uslužnu djelatnost.

Naravno, bilo bi suludo od javnosti očekivati da se bavi ovim kategorizacijama ili da razumije sve ove diferencijacije, kolikogod se nama činile logičnima i potrebnima. Prosječnom investitoru u pravilu treba tek – arhitekt. Ovlašteni arhitekt. Točka. Ostalo je ipak na struci; da njeguje arhitektonsku kulturu, definira okvire djelovanja, prioritete i etiku, komunicira arhitekturu prema van i prema unutra.

Mnogim arhitektima i nearhitektima ovakva su propitivanja nepotrebna mistifikacija struke, i Arhitekta kao autora. Možda kriviti valja nas koji od arhitekture očekujemo ili želimo previše. Ipak, postavlja se jedno bitno pitanje: ako nemamo jasnu definiciju arhitekture, kako onda nekom laiku, potencijalnom klijentu, objasniti u čemu je razlika između jednog iskusnog, diplomiranog inženjera građevine i jednog “pravog” arhitekta? Ako su i jedan i drugi sposobni zamisliti, projektirati i sagraditi kuću po svim pravilima “zanata” i logike, kuću koja čvrsto stoji i ne prokišnjava, kuću koja je topla i praktična? U čemu je razlika? Što to arhitekt može/zna, a građevinar ne može/ne zna? Čemu sve te godine obrazovanja, godine prakse u uredima i na gradilištima, sva ona cjelonoćna bdijenja nad skicama i detaljima, pročitane knjige i knjige, ako arhitekti na to pitanje nemaju jasan odgovor?

I tu se vraćamo na ARB s početka priče. Oni su – iznašli odgovor. Odlučili su da “pravi” arhitekt mora imati diplomu (iako je primjerice jedan Tadao Ando nema), mora imati nekoliko godina iskustva, mora biti registriran, odnosno ovlašten (Renzo Piano i Daniel Libeskind nisu ovlašteni u Velikoj Britaniji, a ni u Hrvatskoj).

Ovlašten? Od strane koga? Autoriteta? Vijeća mudraca? Ne, nego od strane birokratiziranog sustava koji kvantificiranjem arhitektonske umjetnosti izbjegava najvažnije Pitanje. Ovaj sustav, kako u Velikoj Britaniji, tako i diljem svijeta, nerijetko čine činovničići, intelektualno i kreativno inferiorniji od mladih uskoro-arhitekata koji sa zebnjom i poštovanjem pristupaju stručnom ispitu o kojem im ovisi egzistencija.

Isti taj sud, isti ti činovnici, dovoljno su sitničavi i uskogrudni da im uopće padne na pamet slati email kojim se ide diskvalificirati jednog Piana i jednog Libeskinda. Kao i mnogi drugi dijelovi društva, oni se bave formom, ne razumijevajući sadržaj, bit. Dvije “naše” riječi čine se ovdje prikladnima: mediokritetstvo i jal. (Doduše, reakcija u Britaniji je bila prilično gorljiva, i ponovno se pokrenula inicijativa za ukidanje ARB-a, ili bar njegovo pripajanje RIBA-i.

* * *

Pravog arhitekta ne čini – niti ga je ikad činio – pečat. Pa ni diploma, na kraju krajeva, ne nužno. Pravog arhitekta odlikuju strast, kreativnost, profesionalna etika, empatija i perceptivnost, i, prije svega, umijeće stvaranja prave arhitekture i razumijevanje iste. Odgovornost kako prema društvu i klijentu tako i prema unapređenju arhitektonske discipline.

Što i kako dalje? Parafrazirati onu neoliberalnu, koja kaže da je kapitalizam daleko od savršenstva, ali je ipak najbolje što trenutno imamo? Stvarno? Je li ovo što imamo (odnosno što imaju Britanci) zaista najbolje rješenje? Može li bolje? Radimo li uopće na nadvladavanju nesavršenosti ovakvog sustava ili se svi potiho slažu da je to – to? Ako je već u prirodi struke da njenu kreativnost sputavaju i sabotiraju svi, počevši od investitora, konzervatora, političara, javnosti, loših izvođača, zakona i ograničenja, moramo li još dodatno sputavati i sabotirati i sami sebe?

Svakako, osvrnite se oko sebe. Zbog ovakve selekcije, zbog ovakvog stava, to što vidite – gotovo sigurno – nije Arhitektura.

Dominko Blažević, 16. 10. 2012.