Novost

Vitićeva zgrada u Laginjinoj uvrštena na popis zgrada za sufinanciranje zaštitnih radova

Autor/izvor: DAZ 05/01/2012

Uz nadu i vjeru da će do obnove doći čim prije prenosimo prigodan tekst Krešimira Galovića, objavljen u Vijencu 23. lipnja 2005. godine.

Tijekom druge polovice pedesetih godina u Zagrebu se pojavilo nekoliko iznimno važnih arhitektonskih ostvarenja koja će ostaviti znatna traga na nadolazeća desetljeća, a oko nekih od njih vodit će se žustre polemike sve do današnjih dana. Među najznačajnijim ostvarenjima toga razdoblja treba istaknuti: Gradsku vijećnicu Kazimira Ostrogovića (1955/6), Drveni neboder Drage Iblera (1955/8), Centar za zaštitu majke i djeteta Vladimira Turine (1956), velesajamski paviljon Mašinogradnja Božidara Rašice (1957), te Radničko sveučilište Moša Pijade Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana (1955-1961). Jedno je od najprepoznatljivijih ostvarenja tog razdoblja i polikromni stambeni kompleks arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici (1958-1962). 

Mikrourbana cjelina
Riječ je o iznimnu arhitektonskom ostvarenju koje nam danas ponajbolje svjedoči o eksatovskom duhu pedesetih godina i idealističkoj težnji sintezi slikarstva, kiparstva i arhitekture. U tom kontekstu, Vitićev stambeni kompleks zahtijeva slojevitost iščitavanja, ali ujedno nas upućuje na neke karakteristike cjelokupna autorova opusa. Na prvome mjestu riječ je o dodavanju različitih građevnih volumena, na našem primjeru dvaju horizontalnih aneksa višoj vertikali kubusa. Sličan princip Vitić će primijeniti godinu prije pri izradi idejnoga natječajnog projekta za Jugoslavenski paviljon u Sveučilišnom gradu u Parizu (1957), za koji će mu biti dodijeljena prva nagrada, te ga možemo smatrati preliminarnim promišljanjem stambenoga kompleksa u Laginjinoj ulici. Na sličan način Vitić će poslije izraditi još nekoliko projekata, primjera radi: projekt željezničke direkcije u Skopju (1959), projekt vijećnice u Amsterdamu (1968), te, dakako najvažniji, natječajni projekt za arhitektonsko i urbanističko rješenje nove zgrade Centralnog komiteta SK (natječaj 1961, realizacija 1967) na zagrebačkom Prisavlju, danas poznatije pod imenom Kockica.
S druge strane, Vitić svojim volumenima u Laginjinoj ulici te njihovim odnosom prema zatečenoj arhitekturi oblikuje vrlo suptilan mikrourbani javni prostor (Vojnovićeva ulica), s juga omeđen Martićevom, a sa sjevera Vlaškom ulicom i Petrovom crkvom. Jednako tako zanimljivo je i oblikovanje prostora u osi istok-zapad (Laginjina ulica), koji s istoka zatvara kompleks osmogodišnje škole na koji se poput trijema, odnosno južnoga pročelja nadovezuju raniji stambeni objekti u Vojnovićevoj ulici, skladno zaokružujući tu mikrourbanu cjelinu. Sličan koncept mikrourbanog oblikovanja javnoga prostora i poigravanja s opnom pročelja Vitić će ostvariti pri realizaciji nekadašnjega Doma JNA, danas Gradske knjižnice stambenim neboderima u Splitu (1965) u Šibeniku (1960/1), a razrađivat će ga i na mnogim neostvarenim projektima.



Zanimljive inovacije
Sam prostor na kojem je nastao Vitićev stambeni kompleks počet će se urb-arhitektonski definirati potkraj dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, nakon dislociranja stare gradske klaonice nešto jugoistočnije na današnju lokaciju u Heinzelovoj ulici. Tijekom tridesetih i četrdesetih godina na tom prostoru nastaje nekoliko iznimnih arhitektonskih ostvarenja, poput primjerice stambene zgrade na uglu Martićeve i Vojnovićeve, arhitekta Antuna Ulricha (1948). No, kao što je istaknuto, pečat prepoznatljive gradske vizure dat će upravo Vitićev stambeni kompleks u Laginjinoj ulici. Tu će vizuru nešto kasnije narušiti stambeno-poslovni toranj u Vlaškoj ulici 106. Sam projekt stambenog kompleksa zanimljiv je i stoga što će Vitić nastojati unijeti niz zanimljivih tehničkih inovacija, no koje nažalost neće nikada biti izvedene u potpunosti, a i ako su ostvarene nisu bile kvalitetno izvedene. Razlog je jednostavan. Vitićev projekt po zamisli i složenosti izvedbe bio je u daleku raskoraku s tehničkim mogućnostima sredine. Jedna od karakteristika pomični su, klizni, drveni prozorski brisoleji i jedinstvena koloristička obrada pročelja. Naime, poigravanjem tamnosmeđim tonovima kvadrata brisoleja i naoko nejednakih koloriranih površina žutog, zelenog, modrog i crvenog (čija veličina zavisi o trenutnom položaju prozorskih zasuna), Vitić stvara dinamično i razigrano pročelje nalik konceptualističkom oprostorenju nekog od posljednjih djela Pieta Mondriana.
Iako je riječ o jednom od najvažnijih kasnomodernističkih arhitektonskih ostvarenja s prijelaza pedesetih na šezdesete godine prošloga stoljeća, danas se Vitićev stambeni kompleks nalazi u vrlo zapuštenu stanju. Vrijeme je naprosto učinilo svoje, a obnova zbog zamršenosti i složenosti zahvata čini se gotovo nemogućom iziskujući oprez i stručnu polemiku.



Bacači Sjenki
U tom kontekstu vrlo je važna inicijativa multimedijalnog umjetnika Borisa Bakala naslovljena. Čovjek je Prostor: Vitić pleše, kojom se nastoji pokrenuti revitalizacija, a u dogledno vrijeme i obnova toga stambenog kompleksa. Naime, prije četiri godine Bakal je pokrenuo međunarodnu intermedijalnu umjetničku platformu Bacači sjenki, koja će na domaćoj i međunarodnoj razini ostvariti niz projekata. Većina njih propitkuje odnos čovjeka i prostora kroz nekoliko različitih pristupa: kao specifičnu studiju svjetskih gradova, koja poprima oblike poetskodetektivskih urbanih putovanja; kao prožimanje i sučeljavanje materijalnog prostora predstave i realnog vremena glumca s virtualnim prostorom i odloženim vremenom filma, te naposljetku kao ulazak u mikrokozmos jednog nebodera i višedimenzionalno otkrivanje njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (Čovjek je Prostor: Vitić pleše). 
»U ljeto 2002«, pisat će Bakal, »radeći na intermedijalnom urbanom projektu Shadow Casters, odmarao sam se u parku na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice. Podigavši glavu, ugledao sam nesvakidašnji prizor: zgradu koja je svojim bojama, formom i mogućnostima transformacije, zaplesala u rano ljetno popodne pred mojim očima. U toj meditaciji, maštao sam o simultanom pokretu kliznih grilja (škura, žaluzina, šalaporki, zakrilnih paravana), svjetlosnim i videoprojekcijama, te glazbenoj podlozi. Vidio sam taj jedinstveni prostor - događaj, tog ljetnog popodneva, i poželio ga podijeliti s drugima.« Ponesen tom idejom Bakal će ubrzo sa svojim suradnicima pokrenuti dugoročan projekt Vitić pleše, čije se poprište širi cijelim stambenim kompleksom, kroz sve unutrašnje i vanjske prostore, »te stupa u dijalog s javnim površinama u blizini, kvartom, gradom...«, no što je bitno istaknuti u čitav program uključuje i njegove stanare. 
Riječ je o iznimno dinamičnu procesu sa snažnim kulturološkim i sociološkim reperkusijama, kojim se nastoje otkrivati i promicati novi modeli kulturne proizvodnje, pronalaženja alternativnih i modularnih oblika potpora i financiranja te naposljetku, poticanje razgovora o načinima i mogućnostima obnove suvremene hrvatske arhitekture, čija bi konačna konzekvenca bila upravo obnova Vitićeva stambenog kompleksa kao oglednoga primjera za slične zahvate u budućnosti.

Krešimir Galović
Vijenac, 23. lipnja 2005.