Arhitektonsko naslijeđe

Autor/izvor: DAZ 06/07/2013

Motel Trogir izgrađen 1965. godine po projektu arhitekta Ivana Vitića, nalazi se na zapadnom ulazu u grad Trogir i označava jednu od neuralgičnih točaka grada budući da već godinama stoji devastiran uslijed neriješenih vlasničkih odnosa. Dva subjekta tvrde da su vlasnici, a sudski spor nema kraja.

Iako se radi o izuzetnom ostvarenju koje ima nepobitnu vrijednost, objekt nije upisan u registar kulturnih dobara RH te kontinuirano propada. Ne ulazeći u pitanja vlasništva ni sudskog spora, kroz projekt Motel Trogir namjera nam je upozoriti/ educirati/ informirati građanstvo Trogira, trogirsku gradsku vlast te potencijalne vlasnike o neupitnoj arhitektonskoj te kulturnoj vrijednosti Vitićevog Motela i njegovog lokalnog značaja kao jednog od rijetkih primjera modernističke arhitekture u Trogiru.

Ujedno, cilj projekta je i upisati Motel Trogir u registar kulturnih dobara RH te time osigurati da sadašnji ili budući vlasnici Motel i pripadajuće područje tretiraju kao jedinstvenu i spomeničku cjelinu čija obnova (bez obzira na buduću namjenu) treba poštovati načela konzervatorske struke tj. originalno arhitektonsko rješenje.

U početnoj fazi projekta okuplja se stručnjake i poštovatelje djela Ivana Vitića kako bi se stvorila koalicija podr&ˇke kampanji. Namjera je prikupiti relevantna mišljenja o potrebi očuvanja Motela, njegovoj arhitektonskoj i široj kulturnoj vrijednosti. Jedan od ciljeva je i na primjeru Motela Trogir potaknuti širu javnu raspravu o (javnom) prostoru grada i i na taj način promovirati kulturu prostora općenito.

Tim: Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Saša Šimpraga
Suradnici: David Kabalin, Ivan Zaninović
Kontakt: slobodne.veze@gmail.com
Podrška: Ministarstvo kulture RH

Vitićevi moteli nisu izuzetak od tog stereotipa – ni u organizaciji sadržaja ni oblikovno. Cjelinu motela Vitić uvijek gradi od dviju uporabom i dispozicijom komplementarnih sastavnica – iz središnjeg objekta (s upravnim i uslužnim sadržajima u prizemlju i sobama na katu) i vanjskih stambenih jedinica oko parkirališta.

Središnji objekt je funkcionalno zaokružena cjelina (radi tijekom cijele godine), dok su vanjske stambene jedinice ovisne o sadržajima središnjeg objekta (pa se iz klimatskih razloga rabe samo ljeti). Razvedenost zgrade motela u izravnoj je vezi s logikom prometne strukture – središnji je objekt uvjetuje (ona ga ili dotiče ili opasuje), a vanjske je jedinice slijede i podcrtavaju (nižu se duž internih cesta, a automobili se doslovce parkiraju „pod prozorom“).

Uslužni sadržaji motela su malobrojni, svedeni na osnovne, jer se pretpostavlja kratkotrajan smještaj gostiju – nevelika soba za prespavati ili odmoriti se (ne nužno noću), sanitarije za zadovoljenje osnovnih higijenskih potreba, bar za okrjepu (kava/piće, večernja/jutarnje) i restoran (bez prevelikih gastronomskih ambicija). Premda Vitić, očito, ne sumnja u ispravnost toga suženog motelskog stereotipa, on ipak ulaže znatan projektantski napor u smišljanje raznovrsnih tipova stambenih jedinica pa neke od vanjskih pretvara u prave male zasebne dvoetažne „obiteljske kuće“.

Prva asocijacija motela je kretanje; točnije, optimizam kretanja (ali i svega drugog) koji je vladao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su moteli masovno građeni. Poput većine modernista, Vitić živi tim optimizmom te prihvaća tehnološke novitete i sve mogućnosti koje oni pružaju u svakodnevnom životu.

Automobil je omogućio osobnu pokretljivost, a motel je bio njezino arhitektonsko otjelovljenje. Kod Vitića postoji sklonost fetišizaciji modernističkog duha lakoće i pokretljivosti – svi su mu moteli (i ne samo oni) izrazito jednostavni, funkcionalni i tektonični: nosiva konstrukcija i ispuna su lagani (čelična rešetka ispunjena siporeksom), krov je ravan, prozorski otvori tipizirani, a svako „suvišno“ detaljiranje izostaje. Moglo bi se reći da konstruktivna i oblikovna čistoća Vitićevih motela prizivaju „revolucionarna“ vremena moderne pa se namjerno izbjegava svaka kompleksnost, a naglašava njihova rudimentarna, „strojna“ priroda.

Motel je tip građevine koji se jednoznačno povezuju s određenim povijesnim razdobljem – izrastajući izravno iz naročitosti svojega šireg konteksta, on je odgovor na promjene u načinu življenja i stupnju tehnološkog razvoja pa, poput rukavice, tijesno prianja uz specifičnosti svoje namjene.

Danas, kad su zbog (pre)brzog tehnološkog razvoja udaljenosti smanjene i relativizirane, njegov jedini stvarni razlog nestaje, a on sâm postaje nerazumljiv i osuđen na arbitrarnost formalne (i formalistične) prosudbe. Izdvojen iz iskustvenog obuhvata svakidašnjice, motel je bliži strasnom nerazumijevanju (mitskim vremenima) nego bestrasnom poznavanju (današnjici) pa dolazi do obrata kojim se njegova izvorna „automobilocentrična“ struktura vrednuje antropocentričnim mjerilima – što vodi otkrivanju značenjske iznimnosti Vitićevih tipskih motela.

foto: David Kabalin - Motel Sljeme, Rijeka

Naizgled potpuno bezrazložno, Vitić svoje motele oblaže rustičnim kamenom. Moglo bi se (linijom najmanjeg otpora) reći da na taj način razgovara s njihovim neposrednim, mediteranskim okolišem. Moglo bi se, također, reći da priziva Corbusiera. I ne bi se pogriješilo. No, ipak...

U Scorseseovom filmu Alice više ne stanuje ovdje mlada udovica i njezin sin adolescent sele se automobilom s američkog srednjeg zapada u Kaliforniju, koristeći motele kao mjesta privremenog smještaja. Zbog nedostatka novca oni usput moraju zarađivati pa planirani zastoji neplanirano traju, dugi put se dodatno oduljuje, a moteli od svratišta postaju dom, tj. put se izjednačio sa životom.

Možda bi se Vitićeve motele trebalo gledati iz Alicinog kuta, tj. možda se te „privremene“ građevine od čelika i siporeksa pomoću kamena premještaju u „trajne“ – barem simbolično. Čini se da se Vitić (aktivni sudionik modernističkog progresa) svjesno okreće unazad, prema tradiciji. No, taj zaokret nije „estetski“, tj. razlog mu nije dekoratersko tumačenje kamena kao sredstva za kontekstualizaciju, nego suštinski. Vitić kamen, baš zato što ga rabi u rustičnom obliku, ogoljuje do znaka.

Purističkom uporabom, koja materijal svodi na njegova osnovna svojstva, taj kamen priziva mnogo dublje slojeve od kontekstualnih. On vodi do područja najizvornijih osjećaja unutar kojih se osvješćuje ljudski poriv za zaštitom i zaklonom. To je sloj koji „automobilocentričnu“ pozadinu motela vraća u „antropomorfnu“ bit, tj. čini od motela naseljivu strukturu koja pruža zaklon – i automobilu i čovjeku – promičući ga u „pravi“ dom – pa makar privremen.

izvori: www.uha.hr i http://slobodneveze.wordpress.com/

ˇ target=