Osvrt
Čemu pjesnici u željezno doba? Sjećanje na Vladimira Mattionija
Autor/izvor: DAZ 03/02/2023
U nakladi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske upravo je iz tiska izašla knjižica "Čemu pjesnici u željezno doba? Sjećanje na Vladimira Mattionija", Edicija Memoar, koju potpisuje akademik Nikola Bašić.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Dana 12. rujna 2022. umro je u Zagrebu Vladimir Mattioni, pisac, umjetnik, dizajner,
urbanist i arhitekt.
Vladimirov ljudski i stvaralački habitus, za koji je sam govorio da je obilježen hibridnošću,
oblikovan je u autentičnom multietničkom i multikulturalnom ambijentu vojvođanskog
kolonatskog miljea, u vrijeme kada multikulti pojmovi još nisu postojali, pa se njima nije ni
moglo manipulirati na današnji način. Međutim, Vladimirova višestranost i otvorenost ne
proizlazi samo iz ukrižanosti koja odlikuje njegovo zavičajno ishodište. On ne bi bio tako
svestran da nije onoga što mu je u izobilju darovano, a to je njegov talent. Zarana je bio
svjestan svoje nadarenosti koju je marljivim radom razvijao a svojom strastvenom
radoznalošću, postojano i kontinuirano širio.
Vladimir je rođen u Rumi 17. veljače1943. godine gdje je završio osnovno školovanje i
gimnaziju. Rano je iskazivao naklonost umjetnosti i zanimanje za mnoge oblike umjetničkog
stvaralaštva. Već u gimnazijskim danima uključuje se u literarnu sekciju i lokalnu
eksperimentalnu scenu gdje stječe prva iskustva u dramatizaciji suvremene literature i u
scenografiji. Zato nije čudno što je za svoj prvi studij izabrao Likovnu akademiju u
Beogradu, da bi se zatim opredijelio za studij književnosti na Filozofskom fakultetu u istom
gradu. Pronalazeći se u širini svojih usmjerenja, na kraju je na Arhitektonskom fakultetu u
Beogradu stekao diplomu inženjera arhitekture.
Vođen svojim širokim interesima Vladimir je nastavio traganje za vlastitom realizacijom i
nakon završenog studija arhitekture. Sedamdesetih i osamdesetih godina pretežito se bavi
prostornim i urbanističkim planiranjem. Od 1977. - 1988. godine radi u Zavodu za urbanizam
u Rumi te ostvaruje trajnu i plodonosnu suradnju sa Zavodom za urbanizam u Novom Sadu.
Međutim, Vladimirova multi valentna stručna i umjetnička osobnost najbolje se mogla
profilirati u dodiru s CEP- om, Centrom za planiranje urbanog razvoja iz Beograd, koji
koncem sedamdesetih i osamdesetih organizira Komunikacije, susrete urbanističke stručne i
znanstvene vrhuške iz svih centara bivše države, poglavito Ljubljane, Zagreba i Beograda, na
koja redovito pristižu i velika imena iz inozemstva. Komunikacije su bile usmjerene prema
postmodernističkom i konceptualnom mišljenju planiranja, urbanizma i arhitekture, što je
promicano kroz raznoliku publicističku djelatnost. Zato je razumljivo što je Mattioni s CEP-
om ostvario intenzivnu i trajnu suradnju. Takvo okruženje godilo je Vladimirovoj sklonosti
prema refleksivnom i publicističkom radu koji je posredstvom Komunikacija bio usmjeren
prema istraživanju međuodnosa planiranja, urbanizma i arhitekture. Rezultat tih nastojanja
bila je afirmacija urbanističkih projekata, kao svojevrsne sinteze planiranja, urbanizma i
arhitekture.
U tom razdoblju Vladimir Mattioni izradio je, u Rumi i širem prostoru Srijema, niz
provedbenih urbanističkih planova i urbanističkih projekata, te više studija iz područja teorije
urbanizma, urbane morfologije i planerske metodologije, objavljenih u stručnoj literaturi i
internim stručnim izdanjima.
Paralelno sa znanstvenim i stručnim djelovanjem, Mattioni se propituje u raznovrsnim
područjima umjetničkog stvaralaštva, od čega je najvažniji osnutak projekta Verbumprogram
u kojem je s drugim umjetnicima djelovao u području konceptualne umjetnosti i post
konceptualnih trendova.
Osamdesetih godina, slijedeći svoju veliku ljubav prema glazbi, Mattioni se priključuje
još jednom europskom umjetničkom projektu pod imenom Autopsia. Oba projekta istražuju
one oblike umjetničkog djelovanja kroz koje se oštro odmiču i od visoke, elitističke
umjetnosti i od njezinog suprotnog masovnog konzumerističkog pola. Autorskom
depersonalizacijom oni pokušavaju društvenu percepciju umjetnosti potencirati njezinom
većom difuznošću. Takav oblik umjetničkog djelovanja praćen je nizom grupnih i
samostalnih izložbi u zemlji i svijetu, te je doveo Mattionijeva djela i u stalni postav galerija
u Zagrebu, Novom Sadu, Subotici, Zadru i Beogradu. Posebno su zanimljivi njegov radovi iz
područja teorije umjetnosti koji su izvedeni iz angažmana na grupnim umjetničkim
projektima.
U to vrijeme Vladimir se ogleda i u grafičkom oblikovanju, te, nakon što 1975. a zatim i
1977. godine dobio nagrade BIO za dizajn vizualnog identiteta VERBUMPROGRAMA, iste
godine dobiva i 1. nagradu za dizajn plakata Bienala industrijskog oblikovanja u Ljubljani.
Na tim ekskluzivnim iskustvima Mattioni će u zreloj zagrebačkoj fazi, prezentnost različitih
projekata i studija iz područja arhitekture, urbanizma i prostornog uređenja, učinit
receptivnijim upravo kroz integriranu literaturu, likovnost i dizajn. Njegov je veliki doprinos
što su ta uporišta nagovijestila iznalaženje učinkovitijih operativnih sustava javne percepcije
ostvarenja iz područja arhitekture i urbanizma.
U Zagreb dolazi koncem 1990. godine, uoči Domovinskog rata. Nedugo zatim odlazi u
Kanadu, u Toronto iz kojeg se nakon šestomjesečnog boravka zauvijek vraća u Zagreb, gdje,
s početkom rata, započinje i njegovo angažirano stručno, umjetničko i publicističko
djelovanje.
Već 1992. postaje članom uredničkog savjeta UHA-e a 1993. godine pokreće obnovljeno
izdanje časopisa Čovjek i prostor.
Priključuje se i novoosnovanom EUROPAN-u Hrvatska, čijem utemeljenju i djelovanju u
vrijeme Domovinskog rata daje veliki doprinos.
Istodobno postaje vanjskim suradnikom Zavoda za prostorno uređenje i razvoj grada
Zagreba, kojeg vodi markantni Slavko Dakić. Prepoznajući Mattionijev veliki stručni,
znanstveni i umjetnički potencijal, a pogotovo njegovu otvorenost za nove planerske i
urbanističke prakse, Dakić ga 1993. godine uspijeva trajno zaposliti u Zavodu, ostvarujući
preduvjete za dugogodišnju postojanu i plodonosnu suradnju. Iz te suradnje proizaći će
entuzijastična orijentacija Zavoda prema iskustvima iz europskog stručnog i znanstvenog
okruženja. Takvim usmjerenjem hrvatska prostorno-planerska i arhitektonsko-urbanistička
struka objavila je otvaranje prema budućem, europskom društvenom i političkom okruženju.
Paralelno s izradom niza studija koji su prostorne, društvene i kulturne potencijale Zagreba
sagledavale i interpretirale na sasvim novi način, ostvarujući tranziciju usko determiniranih
prostornih razvojnih projekcija prema multidisciplinarnim pristupima i novim gledanjima na
grad, odvijala se živahna komunikacija s europskim okruženjem koje je kulminiralo
manifestacijom pod nazivom Okviri metropole. Zahvaljujući tom formatu stručnog i
znanstvenog djelovanja, Zagreb je, kao novootkriveni živopisni europski urbani laboratorij,
uspio privući pažnju velikih europskih imena iz svijeta arhitekture, urbanizma i prostornog
uređenja.
Tadašnjem metropolitanskom šušuru mnogo je doprinijela Mattionijeva pronicljivost,
znatiželja i susretljivost prema svemu novom i drugačijem.
Istodobno, Mattioni tijesno surađuje s The Berlage institutom u Delftu, koji vodi Vedran
Mimica čineći ga dostupnim mladim arhitektima iz Hrvatske. Tako The Berlage postaje
platformom mladih arhitekata iz generacija koja je svoje arhitektonske ambicije artikulirala u
osamostaljenoj Hrvatskoj, s koje su usvajali sasvim nove stručne i metodološke standarde.
Vladimir Mattioni, u suradnji s neprikosnovenim Vedranom Mimicom, bio je jedan od
ključnih protagonista te vehementne tranzicije. Tada je unutar Dakićevog Zavoda stvoren
novi stručni nukleus, urbani laboratorij u kojem su se kalili mladi arhitekti iz takozvane
Dječje sobe, ali i krug arhitekata koji su prošli The Berlage školu. Oni su u pravilu
sudjelovali u natječajima Europana, na kojima su najbolje demonstrirali svoju otvorenost za
nove metodološke prakse.
Iz te multilateralne suradnje i sručno-znanstvene interakcije, proizašli su, kao vidljiv rezultat,
deseci prostornih i urbanističkih studija koje su otkrivale Zagreb u sasvim novom svijetlu.
Ali, priča se nije zaustavila samo u Zagrebu.
Mattioni uspješno razotkriva i promiče razvojno-prostorne i urbane potencijale i drugih
hrvatskih gradova i njihovih regija, poput Zadra ili Rijeke. Zanimljivo je da su rezultati tih
otkrovenja puno više učinka proizveli u regionalnim centrima nego u metropoli. Zagreb je
ponajviše ostao indiferentan prema rezultatima koji su dolazili iz njegovog vlastitog
laboratorija. Ta zatvorenost bila je neumoljiva čak i onda kada se ti rezultati nisu doticali
privatnih područja grada, nego i onda kada su se odnosili na eminentne javne prostore.
Frustriran takvim blijedim odrazom u društvenom, razvojnom i političkom prostoru vlastite
sredine Vlado, u svojoj Urbophiliji, zdvaja nad vlastitom nevidljivošću.
Unatoč takvoj frustrirajućoj neprimjetnosti, Vladimir Mattioni ne posustaje u svojem širokom
području interesa. Tako u tridesetogodišnjem zagrebačkom djelovanju, Vladimir postaje
najviše vidljiv u okvirima struke i znanosti koju obogaćuje iznimnim opusom publicističke,
kritičke, znanstveno-istraživačke i teorijske literature koja sadrži više od četrdeset naslova.
Istodobno, on uređuje mnoge monografije i druge vrste izdanja koja pridonose pojedinačnoj i
ukupnoj nacionalnoj prezentnosti dosega u urbanizmu, arhitekturi i dizajnu. Tako već 2001.
godine pokreće prvi hrvatski digitalni časopis iz područja urbanizma i arhitekture pod
imenom urbanizam.net.
Posljednji izdavački projekt u području arhitekture, kao urednik, ostvaruje 2006. časopisom
PROJEKT. Iste godine Udruženje hrvatskih arhitekata mu dodjeljuje nagradu „Neven
Šegvić” kao priznanje za njegov ukupni publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i
teorijski rad na području arhitekture.
Bilo da se radilo o urbanom ili ruralnom području, u arealu grada ili arealu regije, Vladimir
Mattioni svim je zadacima pristupao s karakterističnom otvorenošću, oslobođenom od
ikakvih predrasuda, bez unaprijed zadanih razvojnih obrazaca ili projekcija. Njegov pristup
uvijek je vodio prema otkrivanju izvora, začetka stvari, kako bi se do srži razotkrilo
problemsko stanje.
Vladimir je prostoru prilazio s pažnjom , disciplinom, odgovornošću i nježnošću koja je
slična postupku uklanjanja minskog polja. U pristupu transformaciji prostora, nije smjelo biti
nikakve prisile, jer tek oslobođeni subjekti mogli su se izjednačiti s objektom u traganju za
novim razvojnim paradigmama. Zato je Vlado rado isticao da mu je milije projektirati
procese nego li interpretirati determinirane, unaprijed zadane programe.
Tako nas je Mattioni naučio da ćemo projektom procesa konačnom programu prinijeti one
neslućene vrijednosti koje se, njegovom prethodnom zadanošću, nikad ne mogu doseći.
U hrvatsku planersku i urbanističku praksu unio je potpuno nove metodološke obrasce,
kojima je svojstveno upravo to da unaprijed zadanog obrasca ne smije biti. Niti jedno se
specifično svojstvo ne smije silovati i podvoditi pod unaprijed projicirane ciljeve, već ono
mora biti oslobođeno za emanaciju vlastite suštine. Stvari će biti razumljive iz sebe samih,
samo onda kada ih oslobodimo od svakog oblika formalnog postupanja. Pritom, procesi
moraju ostati otvoreni za participaciju svih sudionika, u stanju dokinuća svakog oblika
hijerarhije, što na kraju izjednačuje subjekt i objekt projekta.
Takvim oblikom detekcije Mattioni nas je, poput Indiana Jonesa, fascinirao sasvim
neobičnim i iznenađujućim otkrićima našeg prostora kakve dosad nismo znali sagledati.
U otkrivanju Zagreba, Rijeke ili Zadra u sasvim novim dimenzijama i autentičnim
vrijednostima, u promicanju tih novootkrivenih svojstava i drugačijih potencijala Vladimir je
znao koristiti svoju multimedijalnu umjetničku i spisateljsku darovitost na dotad neviđen
način. Svoja rana umjetnička post konceptualna iskustva u istraživanju jedinstva
opredmećene umjetnosti i operativnih komunikacijskih sustava percepcije, koje je prakticirao
u Verbumprogramu, Vladimir je sada plasirao kao sredstvo promicanja urbanizma i
arhitekture. Njegova hibridna umjetnička metoda pokazala se učinkovitom za bolju
percepciju i recepciju novootkrivenih vrijednosti i jasniji prikaz projektnih rezultata. Radio je
to s istančanim osjećajem za dramaturgiju procesa.
Mattionijeve planerske i urbanističke elaboracije odlikuje prepoznatljiv i visoko
individualizirani literarni i likovni izraz koji plijeni svojom rafiniranošću, sugestivnošću i
jasnoćom. Njegovi elaborati posjeduju onu vrstu intelektualne i vizualne elegancije koja je
bila svojstvena i njegovoj osobnoj pojavnosti, a koja je podrazumijevala blagost, nježnost,
domišljenu jednostavnost i decentnost.
Vladimir se nije libio prihvatiti bilo kakav zadatak, pa čak ni onda kad je postojao
predumišljaj o njegovoj beznadnosti. Dapače, kao rasni kreativac, znao je iz najzamršenijih
situacija izaći s iznenađujućim odgovorima, uvijek stvarajući višak.
To mu je polazilo za rukom i zato što je bio notorni induktivac. Secirajući prostorno tkivo
uvijek je nastojao raspetljati sve čvorove i postupno razotkrivati svaki novi sloj na putu do
suštine. Bit ću slobodan za ilustraciju upotrijebiti jednu erotsku prispodobu, kakve su i njemu
bile drage: on je svakom prostoru znao pronaći skrivene erogene zone. Znao je pobuditi i
probuditi u urbanom prostoru sve ono uzbudljivo u njemu. Tek nakon toga bio je raspoložen
donositi uopćene zaključke kao uporišta novih paradigmi.
O tome je rado razglabao uz karakterističnu gestikulaciju ruku koje se sklapale kada je
postavljao pitanje i rastvarale kada je davao odgovor. Tako je gestikulacijom pratio ritam
rečenica, da bi na kraju poentirao je sa svojim trijumfalističkim osmijehom. I to je bila točka
do koje smo ga mogli razumjeti i pratiti. Nakon toga Vladimir bi se uozbiljio i priča bi
krenula u novu razinu na kojoj su ga samo rijetki mogli pratiti. Za većinu od nas na toj razini
on je ostajao zaključan u hermetičnosti svojih mističnih misli, čiji smisao smo razaznavali
intuitivno, ali bez potpunog razumijevanja. Sličnu situaciju pronalazimo i u njegovom
spisateljskom postupku. Priča uvijek počinje s nekom konkretnom situacijom koja nas je
vodila kroz zakučaste tokove razmišljanja do jasnih spoznaja, a onda se nastavljala u
endogenim sferama filozofske literarne fantastike i mistike.
Vladimir je bio čovjek blage ali čvrste naravi, nepokolebljiv u svojim uvjerenjima i svojoj
odlučnosti da ostvari i zadrži ono što mu je bilo najdragocjenije, a to je sloboda.
Čak i onda kad je bio prisiljen radi puke egzistencije prihvatiti se nekog banalnog posla on bi,
i unutar toga, znao otvoriti prostor za sebe.
Sjećam se s kakvom je radošću pokazivao svoje likovne iteracije u postupku oblikovanja
banalnih pročelja stambenjaka iz masovne tržišne produkcije. Upravo na tom primjeru
Vladimir je demonstrirao svoje uvjerenje da ne postoji besmisleni i ponižavajući zadatak, kao
što je superiorno dokazivao da se umjetnost i arhitektura prepliću na najrazličitijim razinama.
Tako je Vladimir je demonstrirao svoju moć sinteze. Kao što je u zamršenim analitičkim
postupcima znao sve razbiti i razložiti da bi došao do istine, tako je u povratnom induktivnom
postupku znao sve sintetizirati u jasnu i jedinstvenu sliku. Istu sposobnost sinteze dosizao je i
u području svojih umjetničkih preokupacija. Ovdje se ne radi o bauhausovskoj sintezi
likovnih umjetnosti u okrilju arhitekture. Ovdje se radi o sintezi kojom otvoreni sustavi i
operativne prakse, te raznoliki umjetnički mediji pridonose javnoj percepciji arhitekture.
Vladimir Mattioni ostvario je tu percepciju u stručnom i društvenom prostoru, koji je, poput
njega samog, bio sposoban ostati otvoren za nova iskustva i nove spoznaje. Nažalost, za one
koji imaju institucionalnu moć nad prostorom, Vladimir Mattioni ostao je nevidljiv. Kako
drugačije protumačiti činjenicu da je golemi kapital koji je Vladimir Mattioni otkrio u
prostoru Zagreba, u pravilu, ostao ispod radara kada su u pitanju provedbeni prostorno
planski dokumenti grada. Dapače, neka od njegovih otkrića imala su kontraproduktivan efekt,
zato što su iskorištena kao sredstvo manipulacije prostorom grada.
Čemu pjesnici u željezno doba?
U svojem fantazmagoričnom i žanrovski nesvrstanom djelu pod naslovom Aftermath ( UPI-
2PLUS 2005.), Vladimir Mattioni postavlja upravo to pitanje.
U vremenima kojima pjesnici ne trebaju, oni postaju nevidljivi ljudi ( Urbophilia, Horetzky
1999.).
Vladimir Mattioni bojao se da pripada baš takvoj, nevidljivoj ljudskoj vrsti. Ta nevidljivost
ne proizlazi, naravno, iz njihove sposobnosti da budu neprimjetni ili iz njihovog nastojanja da
ostanu neprimijećeni. Oni su nevidljivi zato što je njihova okolina slijepa za ono što rade i
gluha za ono što govore.
Sada je ta slijepa okolina postala nevidljiva za Vladu. On je u ovom svijetu zaklopio oči
zauvijek. Uvjeren sam da se preselio u utopijske ambijente iz vlastitih fantazija, u takvu
stvarnost u kojoj mu ovozemaljska optika više ne treba, jer ništa ne treba otkrivati tamo gdje
je sve prisutno u punini istine.
Vladimir Mattioni nije iza sebe ostavio ni jednu izgrađenu kuću, ali je njegova arhitektonska
zaostavština značajnija od mnogih velebnih arhitektonskih materijalizacija.
Zato ove riječi nisu samo dužni nekrolog zaslužnom piscu, umjetniku i kolegi arhitektu, nego
motivacijsko štivo za sve nas koji smo mu se divili, koji smo ga poštovali, od kojeg smo
učili, da sada, kad ga vidljivim više nikako ne možemo učiniti, vidljivim učinimo njegovu
publicističku, umjetničku i arhitektonsku oporuku.
Nikola Bašić
Zadar, rujan/listopad 2022.
_______________________________________________________________________
Potpisi:
naslovnica: Grafička mapa: Op. I, SLIKE, No. IX-XVI, 2010. godine, digitalni tisak, 168 x 120 cm, slika 1, Izložba Kulić&Mattioni VERBUMPROGRAM, Muzej savremene umjetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2010. godine
fotografija / portret: Helena Knifić Schaps, lipanj 2013. godine
Društvo
