POVIJESNO-PROSTORNI RAZVOJ I VALORIZACIJA DVORCA ESTERHAZY U DARDI
dr. sc. Katarina Horvat Levaj

Svoj današnji trokrilni oblik dvorac Esterhzáy zadobio je u nekoliko faza gradnje, od vremena kada nakon oslobođenja od Osmanlija (1687.) Darda dolazi u posjed Veteranija (1700.), koji ovdje na mjestu starijeg kaštela podižu upravne i gospodarske zgrade vlastelinstva, pa sve do prelaska novim vlasnicima, grofovima Esterházy (1749.–1842.), koji mu postupno daju reprezentativni pečat barokno-klasicističke plemićke rezidencije. Pojedine faze gradnje, odnosno rast kompleksa od dviju zasebnih građevina, orijentiranih na tradicionalni način užim fasadama prema ulici, do njihova objedinjenja u višekrilni rezidencijalni kompleks s reprezentativnim ulaznim traktom, pomoćnim gospodarskim zgradama i raskošnim perivojem, ostale su samo djelomično zabilježene u grafičkoj dokumentaciji i građevnoj strukturi. No međusobnom usporedbom pisanih i materijalnih izvora, nadopunjenih restauratorskim sondiranjima, uspjelo se s razmjerno velikom sigurnošću rekonstruirati povijesni slijed gradnje, dug preko dva stoljeća. U tom periodu, barokno-klasicističku fazu, započetu potkraj 18. stoljeća i dovršenu 1813. godine, možemo smatrati najkvalitetnijom. Takva situacija rezultat je ne samo činjenice da je dvorac tada u vlasništvu istaknute plemićke porodice Esterházy, sa značajnim rezidencijalnim na području Mađarske, već općenito mjesta i vremena nastanka. Time se dvorac u Dardi ujedno uklapa u karakterističnu sliku razvoja slavonskih i baranjskih dvoraca, »rafiniranih upravnih sjedišta« vlastelinstava.



ARHITEKTONSKA ISTRAŽIVANJA NA DVORCU  ESTERHAZY U DARDI
Ivana Haničar Buljan, dipl. ing. arh.

Dvorac Esterházy u Dardi zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture. Današnje građevinsko stanje dvorca Esteházy u Dardi je loše, a dvorac je izvan funkcije. Trokrilni dvorac zaprema  lagano povišenu poziciju na južnom kraju naselja, između glavne ceste istočno, što vodeći od Osijeka čini okosnicu naselja, i rukavca Drave zapadno. U osi središnjeg,  istočnog  krila dvorca  trasirana je još jedna cesta naselja. Sjeverno od dvorca nalazi se župna crkva, odvojena danas od posjeda dvorca cestom, a južno se prostire prostrani perivoj. Posebno zanimljiv reziltat konzervatorskih  istraživanja su uglovni oslici sjevernog  i južnog krila koje smo pronašli u unutrašnjosti u prizemlju i na katu. Dvorac je građen u dužem vremenskom periodu, tijekom 18. i 19. stoljeća, što se odrazilo u tlocrtnom rasporedu i oblikovanju vanjštine, no glavni pečat kompleksu daje barokno-klasicističko razdoblje, kada je više starijih objekata povezano u jedinstveni trokrilni kompleks.  Polazeći od današnjeg stanja građevine: analize konstrukcije i oštećenja, restauratorskh sondi, koristeći povijesne izvore i ostalu dostupnu  dokumentaciju pokušali smo utvrditi tragove povijesnih slojeva i građevni razvoj te konačno uspostaviti prijedlog smjernica koje će biti predstavljene na predavanju.

dr. sc. Katarina Horvat Levaj
Rođena u Zagrebu, diplomirala povijest umjetnosti i arheologiju te magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveno se usavršavala na Sveučilištu u Padovi. Od 1982. zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje sada djeluje u zvanju znanstvene savjetnice u trajnom zvanju. Vodila znanstveno-istraživačke projekte Graditeljska baština Hrvatske od 16. do 19. stoljeća i Arhitektura i urbanizam Hrvatske od 16. do 18. stoljeća – ishodišta i kontekst. U sklopu znanstvenog programa Instituta radila je na nizu tema vezanih uz arhitekturu i urbanizam starijih stilskih razdoblja, posebno baroka. Za međunarodni projekt Museum with no Frontiers. Discover Baroque Art prezentirala je hrvatsku baroknu arhitekturu. Urednica je publikacija iz serija: Umjetnička topografija Hrvatske i Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti. Sudjeluje na izložbenim projektima (Galerija Klovićevi dvori, Dubrovački muzeji) te na izradi konzervatorskih studija za obnovu arhitekture. Predaje u naslovnom zvanju izv. prof. na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te na Doktorskom studiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, povremeno i u inozemstvu (Sveučilište u Grazu). Objavila je niz znanstvenih radova te autorskih i uredničkih knjiga – Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku (2014.), Barokna arhitektura u Hrvatskoj (2015.). Za monografiju Barokne palače u Dubrovniku (2001.) nagrađena je Državnom godišnjom nagradom za znanost, a za monografiju Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu (2011.) Godišnjom nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj te Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti »Radovan Ivančević«. Članica je Matičnog odbora za izbore u znanstvena zvanja te Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Dobitnica je godišnje nagrade DPUH-a “Radovan Ivančević”  2015.


Ivana Haničar Buljan, dipl.ing.arh.
Rođena 1970. u Osijeku. Diplomirala 1996. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1996. godine zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao stručni suradnik ‒ arhitekt istraživač. Sudjelovala je u mnogim terenskim akcijama arhitektonskog snimanja povijesne arhitekture i izradi konzervatosrksih studija. Koautorica je konzervatorskih studija za područje obuhvata Urbanističkog plana uređenja Preloga s Ratkom Vučetićem i Irenom Kraševac (2007.) te za obnovu Vile Neuschloss u Đurđenovcu s Darjom Radović Mahečić (2009.), Sulejmanov most (2011.), Dvorac Esterhazy u Dardi (2013.),  Dvorac Eugena Savoyskog u Bilju (2014.). Od 1995. do 1998. kao voditeljica Kluba arhitekata DAZ organizira program rada Kluba. Upisana u Imenik hrvatske komore arhitektata i inžinjera u graditeljstvu od 1999. godine, apsolvirala poslijediplomski studij Graditeljsko naslijeđe pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2001. godine. Doktorski rad priprema na temu opusa arhitekta Stjepana Planića. U periodu 2001./2002. izvršna urednica časopisa Arhitektura Udruženja hrvatskih arhitekata. Od 2002. koordinatorica Sekcije Arhitektonsko naslijeđe Društva arhitekata Zagreba. U okviru Sekcije aktivno sudjeluje na projektu Arhitektonsko naslijeđe online. Tijekom 2007. i 2008. članica uredništva časopisa Čovjek i prostor. Od 2008. članica uredništva časopisa Kvartal te gošća urednica časopisa Život umjetnosti (82-2008.).
Od 2002. od Ministarstva kulture RH licencirana za obavljanje poslova zaštitite i očuvanja kulturnih dobara.  (istraživanje i proučavanje, dokumentiranje te izrada idejnog, glavnog i izvedbenog projekta za nepokretnu baštinu). Od 2011. godine na položajnom je radnom mjestu pomoćnice ravnatelja Instituta za povijest umjetnosti.