Nacionalni park Plitvička jezera, jedino područje prirodnih vrijednosti u Hrvatskoj upisano na Listu svjetske baštine, proglašeno je lokalitetom svjetske univerzalne vrijednosti 1979. ubrzo nakon  donošenja Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (1972.). Kriteriji prema kojima je upisano su:  vii – prirodni fenomen izvanredne prirodne ljepote i estetske važnosti, („remek djelo prirode“) viii- izvanredan primjer geoloških procesa i ix- izvanredan primjer ekoloških i bioloških procesa. Zaštićeno područje zauzima 29.685 ha od toga 13.320 ha čine šume. Činjenica upisa na Listu Svjetske baštine uvjetuje i druge epitete koji ga među ostalim nacionalnim parkovima Hrvatske određuju kao najpoznatiji i najposjećeniji.

Obuhvat NP Plitvička jezera

Kultura prirodne baštine

Unutar zaštićenih prirodnih područja postoje antropogeno uvjetovane zone koje se smatraju baštinskim resursom bilo da su sačuvane u arheološkim ostatcima povijesnog obitavanja ljudi ili u živim zajednicama autohtonog stanovništva koje manifestira svoje kulturne vrijednosti u materijalnih i nematerijalnih oblicima. Tijekom povijesti upravljanja zaštitom prirode konstantno su prisutne kontradikcije u odnosu na očuvanje antropogenih komponenti zaštićenih područja. U upravljanju tradicionalno prevladavaju stavovi dominacije zaštite prirode na račun kulturnih vrijednosti. Treba istaknuti da zaštićena područja od svoje osnovne funkcije zaštite ekosustava  s dodanim edukacijsko-odgojnim, rekreacijskim i znanstvenim funkcijama danas prelaze sve više u ekonomsku kategoriju.

  
Korana - Pilana Špoljarić                          Vrelo - mlinica u bućica


  
Gornji Babin Potok                                         Rijeka Drakulića

Konzervacija prirode, bioraznolikost, kulturna raznolikost, ljudska prava, tradicijsko znanje o okolišu, upravljanje, ekonomski prosperitet, društvena kohezija i dobrobiti ... strukama se u upravljanju baštinom stalno nameću etičke i praktične dileme - kako pomiriti nepomirljivo; u suvremenom procesu globalizacije sačuvati raznolikost.

Zaštita kulturnih vrijednosti – konzervatorski pristup

U predavanju će se pokazati materijalne kulturne vrijednosti NP Plitvička jezera promatrane s konzervatorskog aspekta temeljenog na integralnom vrijednosnom pristupu i sagledavanju kulturnih sastavnica prostora uz uvažavanje prirodnih čimbenika. Istraživanjem područja su  u Parku prepoznate antropogeno uvjetovane zone: krajolične cjeline kulturnog karaktera određene prostorom dvadeset manjih tradicijskih seoskih naselja raspršenih u krajoliku te zona turističko-smještajnih i ugostiteljskih sadržaja namijenjenih posjećivanju vrednovana s povijesno-arhitektonskog aspekta uređenja prostora.

Kontinuitet konzervatorskog rada traje od 80-tih g. 20. st. kada su  doneseni prvi pravni akti o zaštiti pojedinačnih tradicijskih kompleksa i etno zone ruralnih naselja. U stručnom operativnom radu obnove baštine, posebno u obnovi obiteljskih kuća nakon razaranja u Domovinskom ratu, primijenjeno je nekoliko modela ambijentalne prilagodbe i kreativne rekonstrukcije.

  
Prijeboj - most na kordonskoj cesti            Rijeka Drakulića

Sustavna inventarizacija kulturnih vrijednosti Nacionalnog parka Plitvička jezera izrađena je u konzervatorskoj službi  2007.- 2011. za potrebe izrade Prostornog plana područja posebnih obilježja (UIH, 2013.). Inventarizacija, prepoznavanje i procjena kulturnih vrijednosti prvi je korak u provođenju metoda zaštite kulturnih dobara. Prikazom vrsta i kategorija nepokretne kulturne baštine objasnit će se proces vrednovanja kulturnih materijalnih komponenti krajolika  i graditeljskog nasljeđa kao i  fizičko stanje.

Područje doživljava promjene i prostorno restrukturiranje. Koja je uloga zaštite i obnove kulturne baštine u razvoju i povećanju atraktivnosti područja pokazat će se na primjerima obnove zaštićenih kulturnih dobara. Obnova kulturne baštine i tradicijskog korištenja prostora potrebna je sa stajališta  zaštite kulturno-povijesnih, estetskih i arhitektonskih vrijednosti ali i očuvanja biološke raznolikosti uvjetovane antropogenim promjenama.

 
Velika poljana - hotel Plitvice (Haberle 1954.) Velika poljana - hotel Plitvice (Haberle 1954.)

Mr.sc. Ksenija Petrić dipl.ing.arh., diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završila poslijediplomski znanstveni studij „Graditeljsko naslijeđe“. Stručno usavršavanje s područja arhitektonske konzervacije polazila je u međunarodnom centru ICCROM u Rimu.
Zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu Ministarstva kulture na funkciji više stručne savjetnice konzervatorice.
Stručni radovi obuhvaćaju različite poslove zaštite i obnove graditeljskog naslijeđa. U funkciji voditeljice projekata radi na izradi konzervatorskih studija za zaštitu povijesnih cjelina malih gradova, seoskih naselja i pojedinačnih graditeljskih sklopova. Razvija konzervatorsku metodologiju u obradi prostora za planove posebnih obilježja. Angažirana je na unaprjeđenju zaštite i obnove drvene tradicijske arhitekture. Konzervatorske studije, rezultate istraživanja i realizirane obnove publicira u stručnim i znanstvenim radovima.

Više o ovogodišnjem ciklusu Arhitektonsko naslijeđe pročitajte OVDJE.

Predavači

Petrić, Ksenija, Autor programa

Ksenija Petrić dipl. ing. arh., viša stručna savjetnica konzervatorica Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu ksenija.petric@min-kulture.hr Rođena 1956. godine u Splitu, osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stekla u Zagrebu. Diplomirala 1980. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručni ispit položila 1982. godine. Apsolvirala poslijediplomski studij AF Graditeljsko naslijeđe (god. 1981-83), a 1990. g. završila stručno usavršavanje s područja arhitektonske konzervacije (ARC 90) u međunarodnom centru ICCROM u Rimu. Od 1981. g. stalno zaposlena u konzervatorskoj službi, u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, kasnije Konzervatorskom odjelu u Zagrebu Ministarstva kulture gdje radi na različitim poslovima zaštite i obnove graditeljskog naslijeđa : na vođenju upravnog postupka i konzervatorskog nadzora, na terenskim istraživanjima, evidenciji stanja, valorizaciji i pripremi dokumentacije za kulturna dobra te na izdavanju smjernica i mjera zaštite. U funkciji voditelja projekta radila na izradi konzervatorskih studija za zaštitu povijesnih cjelina malih gradova, seoskih naselja i pojedinačnih graditeljskih sklopova. U suradnji s interdisciplinarnim timom izradila elaborate konzervatorske dokumentacije za prostorne i urbanističke planove posebno planove područja posebne namjene (NP Plitvička jezera i PP Lonjsko polje) uz razvijanje konzervatorske metodologije obrade i analize prostora. Radove publicira u stručnoj literaturi, sudjeluje s predavanjima na simpozijima u zemlji i inozemstvu te na radionicama o obnovi baštine. Posebno aktivna u promicanja ideje zaštite kulturne baštine u lokalnim zajednicama organizacijom izložbi, predavanjima, prezentacijom projekata i sl.. Zadnjih godina angažirana na unaprijeđenju zaštite i obnove drvene tradicijske arhitekture. Koautor je „Priručnika za obnovu posavske tradicijske drvene kuće“ U okviru godišnjih izložbi ostvarenja hrvatskih arhitekata prezentirane su realizacije obnove na kojima surađuje kao konzervator – koautor : Rekonstrukcija zgrade nekadašnjeg mlina vodenice – Mlinica Brajković – Orešković na Majerovom vrilu u Sincu (Izložba Realizacije 2003., Nominacija za nagradu „Viktor Kovačić“, Čovjek i prostor broj 07-08. 2004.) i Rekonstrukcija tradicijske pilane na vodeni pogon u NP Plitvička jezera, (Izložba Realizacije 2004. Čovjek i prostor, broj 03-04 2005). Za konzervatorski rad odlikovana 1997. g. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Uže područje rada: Konzervatorski projekti i konzervatorski nadzori nad radovima obnove kulturnih dobara Mladen Perušić (1944.) arhitekt. Diplomirao je 1969. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje je bio asistent na katedri za Povijest arhitekture i umjetnosti 1970.-1978. Studirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu 1967.-71. Voditelj grupe i projektant u birou 1970.-1990. U Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu od 1991.-2010. načelnik odjela za konzervatorsko-projektnu dokumentaciju gdje je izrađivao konzervatorske projekte i vodio obnove nepokretnih kulturnih dobara. Bio je voditelj Posebne komisije, Ministarstva kulture, za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture sa sjedištem u Zagrebu, (sz Hrvatska) 1991.-1995. Popis referentnih radova Izvedeni projekti: Veslački centar na ršc Jarun za Univerzijadu 1987.: regatna staza, zgrade, gledališta i parter sz dijela centra, osnovna škola Malešnica 1989. Društveni dom (sada Mala scena) i klub Medveščak i dr. Obnove kulturnih dobara: sakralni; Remete, Gračani, Ksaver, Stenjevec, Brezovica, Lučko, Podsused, Odra, Sesvete, Kašina, Vugrovec, Markuševec, Granešina, Preobraženska, ... Razno: Umjetnički paviljon, Botanički vrt, Pravni fakultet Nazorova, Vila Pongratz, Mikulići, obnova 114 pročelja u Zagrebu. Urednik i suautor 2. knjige edicije Sveučilište i grad: Izložbeni paviljon u Botaničkom vrtu, 2007. i u 3. knjizi - Arhitektonska povijest zgrade Sveučilišta 1856.-1956., Kapela sv. Martina u Podsusedu u zborniku župe i dr.