Kolumna

Direktna demokracija umjesto arhitekture

Autor/izvor: Maroje Mrduljaš 20/05/2010

 Ako i izuzmemo pitanje politika prostora i svih socijalnih nejednakosti koje one izazivaju, otpori prema građenju su učestali, novosti se dočekuju sa zadrškom, skepsom i otporom, naročito kada je riječ o radikalnijim iskoracima koji snažnije zadiru u identitet ili „kolektivno nesvjesno grada“. Tada arhitekti moraju preuzeti odgovornost i jamčiti opravdanost zahtijeva iza kojih stoje i argumentirano razgraditi konzervativne otpore. Jedini čvrsti argument koji im je na raspolaganju jest objašnjenje autentično arhitektonskih potencijala koncepata koje predlažu, a ne pomirljivo objašnjenje ne-arhitektonskih uzroka koji su prethodili građevinskom činu. Barem je to bilo tako dok je arhitektura djelovala kao značajno sredstvo izgradnje moderne civilizacije i još podupirala nadu da kroz svoje koncepte može u značajnoj mjeri reformirati društvenu stvarnost.

Danas znamo da arhitektura, atomizirana u tisuće partikularnih poetika i koncepcija, ne može biti agent temeljite reformacije društva, a utopijske ambicije su denuncirane kao politička naivnost. Jednom kada se razgrne kulturni veo arhitekture, iza nasilja graditeljskog čina uzdiže se znatno brutalnije „investicijsko“ nasilje – regresivno nasilje jedne arogancije koja ne priznaje autentičnost heterogenom gradskom prostoru nego slijedi isključivo autokratsku predodžbu vlastite „vizije“ utemeljene na vrlo slobodnoj interpretaciji vlasništva i poduzetničkog mesijanstva koja se prezentira kao jedina moguća forma urbane obnove, kao rješenje bez alternative.

Kakvu odgovornost može arhitektonska disciplina uopće snositi u okolnostima u kojima je izgubila intelektualni autoritet i reformatorske energiju? Odgovornost iznevjerenih očekivanja modernog pokreta starih skoro jedno stoljeće? Odgovornost za nemogućnost preoblikovanja svoje prakse u regresivnih političkim okolnostima?

Začudo, iz niza različitih razloga od kojih su mnogi jednostavno ekonomski a neki posljedica tvrdokorne konzervativnosti, centar Zagreba pokazalo se razmjerno rezistentnim prema radikalnim rekonstrukcijama. Izostaju uzbudljive suvremene intervencije ali su i molosi neo-liberalnog kapitalizma u jezgru grada prodrijeli tek na nekoliko punktova , sve do ekscesa na Cvjetnom trgu kojem su razotkrivene sve kontroverze oficijelnih politika prostora. Dugovječna tradicija koegzistencije gradske morfologije i pojedinačnih eksperimentalnih arhitektonskih intervencija destabilizirana je na primitivan način, prkoseći svakoj logici grada: od zanemarivanja prijašnjih zanimljivih prijedloga, preko nepoštovanja zakonitosti urbane matrice do predaje javnog gradskog prostora privatnom interesu.

Arhitekti su iz te priče nestali. Borisa Podreccu, autora koji je po svojoj vokaciji upravo posebno senziblizirian za srednjoevropsku urbanu tradiciju nitko niti ne proziva, on je samo kulturni posrednik između nasilja investicijske namjere i nasilja građenja. Arhitekti su u ovakvim slučajevima tek kulturna nadgradnja ucijepljena u proces proizvodnje grada. U osnovi, građenje se na simptomatskom mjestu Varšavske ulice čitavo vrijeme odvija bez arhitekata, a građanskom silom se odgovara i na građevinsko i „investicijsko nasilje“.

Arhitektura se u svom autentičnom obliku morala artikulirati kao vizija prije vizije, kao progresivni prijedlog, kao cjelovita emancipirana pozicija, prije nego što se uopće i pojavio moloh investicijskog vizionarstva podržan oficijelnim politikama i ispraznim birokratskim argumentima. No, arhitektonska disciplina uglavnom je izgubila sposobnost anticipacije i praktički nema pripremljene nikakve imaginativne prijedloge na probleme urbanog razvoja osim uobičajenih floskula ili pojedinih zanimljivih zamisli pohranjenih u privatnim ladicama (do takve situacije je došlo kroz sustavni i dugotrajni proces odbacivanja naprednih urbanističkih prijedloga i uništavanje kreativnih potencijala urbanističkih institucija). Arhitektonska disciplina bi trebala postavljati pitanja o gradu prije drugih – razmišljati o tome kakav je prostorni oblik potreban društvenoj zajednici, preispitivati motive i učinke građenja, istraživati koja značenja nose pojedina mjesta... Pitanja prethode odgovorima, štoviše, odgovorno misliti i prakticirati arhitekturu znači postavljati kritička pitanja sebi i drugima, no većina današnjeg građenja je davanje odgovora na nepostavljena pitanja. Jednom kada se investicijsko vizionarstvo pokrene i umreži s akterima moći, arhitektonska disciplina ima malo prostora za manevar, ona se nalazi u post-festum situaciji i može djelovati samo kroz političke i aktivističke kanale, jednako kao i svi drugi građani. U takvom kontekstu čak i njezin kritički aparat ima ograničeni učinak.

U okolnostima u kojima se tek grade nova građanska samosvijest i predodžba o tome da je potrebno zauzeti aktivnu poziciju, kontroverze oko Cvjetnog trga su korisne i jedinstvene. Iskazivanje „prava na grad“ se u široj regiji do sada dogodilo još samo u Skopju, i to u znatno manjem opsegu, a brojni gradovi istočne i jugoistočne Evrope doživjele su još i znatno katastrofalnije transformacije. Arhitekti sada mogu, zajedno sa ostalim građanima, u Varšavskoj ulici vježbati direktnu demokraciju i prihvatiti činjenicu da ograničeni, ali progresivni utjecaj mogu ostvariti samo kroz mukotrpni angažman na razradi i afirmaciji novih, emancipacijskih arhitektonskih prijedloga razvoja gradova makar to od njih to nitko ne traži. Tek tada će se „nasilje građenja“ moći razlučiti od „nasilja investicije“.